>

novosti logo

Vašingtonsko mrtvorođenče

Dvojica kontroverznih političara, Trump i Netanyahu, predstavila su mirovni plan koji zapravo ozakonjuje pravo jačega na račun treće strane – Palestinaca – koja uopće nije bila prisutna. Gotovo trenutni odgovor palestinskog predsjednika bio je: ‘Tisuću puta – ne!’

U prostoriji prepunoj euforično raspoloženih uzvanika spremnih da barem dvadesetak puta skoče na noge, oduševljeno aplaudirajući velikim riječima i zvučnim frazama, dvojica su kontroverznih političara, od kojih jednome, američkome predsjedniku, prijeti (barem teoretski) smjenjivanje s funkcije, dok je drugi, izraelski premijer, suočen sa službeno podignutom optužnicom zbog korupcije, predstavila mirovni plan životno bitan za treću stranu (Palestince) koja uopće nije bila prisutna. To bi bio, u najkraćim crtama, opis pompozno najavljenog objavljivanja američkog plana za postizanje mira na Bliskom istoku. Otkako ga je počeo najavljivati prije pune dvije godine, dajući u cijeloj priči istaknutu ulogu svojemu zetu, Trump je premjestio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem, priznao Jeruzalem kao glavni grad Izraela i priznao izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni, okupiranim dijelom Sirije, dajući svim tim potezima legitimitet izraelskim osvajanjima u bliskoistočnim ratovima proteklih desetljeća. Zbog toga je, sasvim očekivano, Palestinska autonomija proglasila Sjedinjene Države neprihvatljivima u ulozi partnera u bilo kakvim pregovorima usmjerenima na rješavanje bliskoistočne krize u čijoj je srži palestinski problem.

Trenutak objavljivanja plana, napravljenoga dakle bez onih kojih se itekako tiče, a to su Palestinci, bio je pomno odabran, ali na osnovi logike što dopušta u najmanju ruku sumnju u iskrenost onoga što se na predstavljanju u Washingtonu moglo čuti. Treba svakako napomenuti da cijeli plan ima 80 stranica, da mnogo detalja nije (još) poznato, ali da su i Trump i Netanyahu ipak rekli dovoljno da prvi, gotovo trenutni odgovor palestinskog predsjednika Abasa bude: ‘Tisuću puta – ne!’ Uz obećanje uspostavljanja američke ambasade u istočnom Jeruzalemu, gdje bi bilo sjedište palestinskih vlasti, kao i investicija u buduću palestinsku državu u visini od 50 milijardi dolara (mrkva), išla je, gotovo u paketu, jedva prikrivena prijetnja kako je to posljednji put što će Palestinci dobiti (i) ovakvu ponudu (štap). A ponuda se u osnovi svodi na obećanje stvaranja kvazidržave koja bi de facto bila pod izraelskim protektoratom, na samo jednom dijelu okupirane zapadne obale Jordana (pri čemu je Netanyahu slavodobitno uskliknuo kako je sada kraj ‘monstruoznoj frazi o ilegalno okupiranom području’), s očuvanjem svih tamo podignutih nedvojbeno ilegalnih izraelskih naselja, što se odmah počinju smatrati dijelom teritorija Države Izrael. Nije naodmet podsjetiti kako je ne tako davno i SAD smatrao ta naselja ilegalnima i smetnjom mirovnom procesu, što je, očito, potpuno zaboravljeno – u Americi, ali ne i u Evropi (barem za sada).

U području namijenjenom budućoj palestinskoj paradržavi (to je jedini korektan izraz jer po Trumpovom planu ona suverena država nikada ne bi bila!) predviđeno je zamrzavanje sadašnjega stanja kroz naredne četiri godine u kojima bi Palestinci trebali pregovarati s Izraelcima o miru, na osnovi predstavljenoga plana. A o čemu bi uopće imali pregovarati kada je, bez njih, sve već ionako dogovoreno i utvrđeno, to pitanje kao da nikoga ne zanima. Na taj način, međutim, Netanyahuu se omogućava da se vrati u Izrael (nakon sastanka s ruskim predsjednikom Putinom, dogovorenoga očito kako bi se stvorio privid ruskoga sudjelovanja u cijeloj toj raboti) u ulozi velikoga pobjednika, onoga izraelskog premijera koji je u naglašeno prijateljskim odnosima sa šefom Bijele kuće i koji je u najmanju ruku pripomogao da se Trumpov Washington bez zadrške, još jednom, odrekne svih načela međunarodnih odnosa i da se, u korist Izraela, u potpunosti prikloni pragmatičnom rješavanju usmjerenom samo i isključivo na ostvarivanje interesa i to onih koji su jači. A to su u konkretnom slučaju SAD i Izrael. Ozakonjeno pravo jačega, moglo bi se reći.

Trump se s druge strane, na svojoj untarnjopolitičkoj sceni, predstavlja kao nositelj koncepta rješavanja višedesetljetnog svjetskog problema, plana koji do krajnjih granica zadovoljava američke interese, uključujući i interes za opstanak ne Izraela kao države, nego Izraela kao čvrste uporišne točke američke politike u jednom neuralgičnom dijelu svijeta u kojemu ionako traje nastojanje da se tamošnja politička karta promijeni u korist Washingtona. Rok od četiri godine za izraelsko-palestinske pregovore (usprkos očekivanoj negativnoj reakciji Palestinaca) dovoljan je da se Trumpu u njegovoj utrci za osvajanje drugoga mandata neće moći prigovoriti kako je lansirao plan što je neslavno propao. Uz to, osigurao je podršku utjecajnog židovskog lobija u SAD-u, što nikako nije nevažno. Objavljujući svoj bliskoistočni plan u trenucima dok traju senatska saslušanja usmjerena na njegovo smjenjivanje, Trump je dakle Amerikancima ponudio sliku predsjednika-svjetskog državnika koji je zaslužio da mu se omogući još jedan mandat kako bi mogao dovršiti ono što je započeo. O tome što je isto to i s istim ciljem pokušao, ali očito neuspješno, sa Sjevernom Korejom, mudro se šuti.

Dok je Netanyahu, nakon što je uspješno u zamku svoje samopromocije ulovio i šefa Plavo-bijele koalicije, svojeg najmoćnijeg političkog oponenta Bennyja Gantza, vodeći ga sa sobom u Washington, Izraelcima ponudio sliku uspješnog premijera iza kojega stoji moćan SAD spreman poduprijeti ga u njegovim ekspanzionističkim planovima, političara kojemu je uspjelo od nekada općeprihvaćenog koncepta dviju država, kao sukusa rješenja bliskoistočne krize, napraviti – karikaturu. Pa ne bi bilo pametno zbog neke ‘sitne’ korupcije skidati ga ni s čelne funkcije u Likudu ni s mjesta predsjednika vlade. Dvojica kompromitiranih našla su tako zajednički jezik, dogovarajući se i pregovarajući na račun (i na štetu) trećega.

U danima što su prethodili objavljivanju Trumpovog plana neki su se izraelski analitičari zanosili idejom da će Amerika i Izrael moći plan jednostavno nametnuti Palestincima jer će ga, tvrdili su, podržati sunitske zemlje Zaljeva. Malo je, međutim, ostalo od toga preuranjenog pobjedničkog entuzijazma. Od pozvanih arapskih ambasadora na vašingtonski su show došla svega trojica: ambasadori Bahreina, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Umjesto da se hvale njihovom prisutnošću, Amerikanci su se trebali zapitati gdje su ostali. Zašto ih nema? Jer u utorak, 28. siječnja mnogo je važnije bilo ustanoviti čiji se ambasadori nisu pojavili u Bijeloj kući nego čiji su došli. Jordanski je kralj izrazio neslaganje već uoči objavljivanja plana, a njegov je šef diplomacije to ponovio nakon nastupa dvojca Trump – Netanyahu.

Pod presijom ponude za koju bi se realno moglo posumnjati da je čak sačinjena tako da bude odbijena, Palestinci se neće razjediniti nego će, barem privremeno, naći zajednički jezik i ujediniti se u odbijanju. Da je palestinska strana u prošlosti propustila prihvatiti ponude neusporedivo bolje od ove najnovije, to je, doduše, istina, ali to na sadašnjem stanju stvari ne mijenja ništa. U Evropskoj uniji može se očekivati većinsko ustrajavanje na dosadašnjem stanovištu u korist koncepta dviju država i (barem) načelne osude okupacije, ali ne bi trebali čuditi ni disonantni tonovi onih država, ili nekih od njih, što su ih Amerikanci svojedobno proglasili ‘novom Evropom’, videći u njima Evropljane kojima je Washington preči od Bruxellesa. U tom kontekstu bit će zanimljivo vidjeti kako će (i hoće li uopće) reagirati hrvatski premijer i izabrani predsjednik.

Sve u svemu, bez imalo bojazni da je takva ocjena pogrešna, pretjerana ili preuranjena, treba reći kako sve navodi na zaključak da je Trumpov bliskoistočni plan – mrtvorođenče. On neće rezultirati mirom, nego najvjerojatnije novim opasnim zaoštravanjem na Bliskome istoku, što znači samo jedno – produljivanje krize. A to onda taj mnogo najavljivani i bombastično predstavljeni plan svrstava u red poteza koji ugrožavaju mir ne samo na Bliskome istoku nego i u svijetu. I koji, tek usput, mada ne i najmanje važno, dokazuju kako se novcem i silom ipak ne može postići sve, barem ne na dugi rok.

1/1