>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Vlasnici i zainteresirani

Suvremeni kapitalisti svoju ulogu ne vide kao produktivnu upotrebu kapitala. Njih više ne zanimaju olovke. Zanima ih samo dobit, a na nju misle da imaju pravo samom činjenicom da su vlasnici kapitala. Tako i dioničari TOZ-a. Tek kada su uvidjeli da ih puki pravni odnos vlasništva neće zaštititi pred zloupotrebama, počeli su galamiti da žele sačuvati proizvodnju

Koji je ovo nastavak trakavice? Tisućiti? Tvornica olovaka Zagreb (TOZ) žrtvovana je zbog vrijednog zemljišta. Pustimo sad inače značajnu simboliku olovke kao opredmećene veze između tjelesnog i umnog rada. Pustimo i sentimente spram radnika koji ostaju bez posla. Jer da oni nisu folklorni, nezaposleni bi već bili nekakva društveno organizirana sila, koja politički relevantno djeluje.

Stečaj je isforsiran zbog osobnih interesa nekolicine pojedinaca iz bivše uprave TOZ-a, uvjereni su radnici, ali i dioničari ove tvornice. Ovi zadnji su prije desetak dana bili spremni podmiriti iznos u blokadi od 1,2 milijuna kuna zbog kojih je Trgovački sud u Zagrebu proglasio stečaj.

Interesantno je vidjeti tko čini dioničare. To su nizozemski fond TAB, osiguravajuće društvo Triglav, firma Industrogradnja nekretnine, a na kraju i mali dioničari. Dakle jedno kozmopolitsko društvo. Državni Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) odbio se pridružiti ovim dioničarima u akciji spašavanja tvrtke. Pa ne zovu se oni centrom za očuvanje materijalne proizvodnje! Toliko o tome kuda i pomoću kojih snaga ide država. I tako su kao jedini pozitivci na sceni ostali radnici i dioničari. Radnici kao moralni pobjednici, dakle realni gubitnici, na osnovu čije sudbine će poneki novinar napisati ‘toplu ljudsku priču’. I dioničari, koji su ipak jedna respektabilna i organizirana snaga. Da ne kažemo stup društva i njegove proizvodnje, kako su sada zamišljeni. Jer interes je dioničara pridobivanje profita. Dok je interes radnika da rade, tj. da poduzeće proizvodi. To bi trebao biti i interes uprave, menadžmenta itd., no vidimo da (ne samo) u ovom slučaju nije tako.

Ti i takvi dioničari sada traže od Trgovačkog suda u Zagrebu da zaustavi stečajni postupak, jer oni mogu svojom ‘financijskom injekcijom’ od 1,2 milijuna kuna spasiti tvornicu. Samo tako, piše u njihovom obraćanju sudu, može se zaustaviti ‘zlouporaba lokalnih zakona i propisa, ugrožavanje dioničara i vjerovnika i nepotrebni gubitak pedesetak radnih mjesta’. Traže i hitno održavanje glavne skupštine dioničara.

Oni sada tvrde da ih je uprava poduzeća isključila iz svakog odlučivanja, na koje inače imaju pravo. Dvije godine ona se nije odazivala na njihove zahtjeve za sazivanjem skupštine. Pa ipak je ovoga proljeća postignut dogovor da će skupština biti održana u oktobru. Na dogovoru je uprava uvjeravala vlasnike da tvrtki uopće ne prijeti stečaj. A oni su htjeli na dnevni red buduće skupštine staviti prijedlog za reviziju poslovanja i naknade štete koju su uprava i Nadzorni odbor učinili. Nije onda čudo što se ovoj nije žurilo.

Novinari tvrde da je TOZ završio u stečaju zbog proglašenja insolventnosti u iznosu od spomenutih 1,2 milijuna kuna, dok je istovremeno tvrtka kćer TOZ proizvodnja i usluge u prošloj 2014. godini ostvarila dobit u iznosu od 2,7 milijuna kuna. Očito je dakle da bi prelijevanjem novca onaj dug mogao biti podmiren. Je li to bilo moguće i legalno, ne znamo. I dalje: stečaj se mogao izbjeći i prodajom 8.500 dionica koje uprava TOZ-a ima u trezoru, a nije ih ni pokušala unovčiti.

Dioničare dakle brine problematika zaštite vlasnika dionica, tj. njih samih. A ne zaboravimo kako se ova vlast kune da je za nju baš privatno vlasništvo, pa tako i ono nad dionicama, za razliku od onoga što je u njihovim, državnim rukama, navodno sveto. No važeće zakonodavstvo daje ovlasti ulaganja žalbe na rješenje o otvaranju stečajnog postupka samo predsjedniku uprave. Što nije po sebi pogrešno. Da u ovome slučaju baš uprava nije ona koja zahtijeva stečaj! Sve što su dioničari u ovoj situaciji mogli poduzeti jest naknadni zahtjev nadležnom sudu da podmire dug i tako spriječe likvidaciju poduzeća.

Iz Industrogradnje kao dioničara tako pišu: ‘Trgovački sud mora shvatiti da se stvari događaju suprotno interesima vlasnika TOZ-a i zaštititi nas.’ Kao, ovi to ne shvaćaju? No i dioničarima je jasno da radnici TOZ-a – ovoga puta u funkciji simboličkog kapitala, kao odgođenog realnog – nemaju u javnosti onu težinu kakvu imaju primjerice radnici Imunološkog zavoda. Jer ipak je lakše iz Kine uvesti olovke negoli preparate iz krvne plazme. A i ti radnici kao simbolički kapital nisu baš kvalitetni, jer ne grizu na perspektivu održanja proizvodnje uz plaće manje od minimalca u državi. Takve su im navodno, nakon otkaza, već ponuđene za odrađivanje još postojećih ugovorenih narudžbi.

I što je pouka ovoga nastavka trakavice? Ima li tu nešto novo, neki novi moment za koji do sada nismo znali? Naravno, nakon stečaja slijedi prodaja imovine TOZ-a. Sve po zakonu, a navodno radi namirenja vjerovnika. Ta imovina sada se ne preračunava u strojeve i olovke koje bi oni mogli proizvoditi, već u kvadratne metre tvorničkog zemljišta u Gornjem Vrapču na kojima je moguća stambeno-poslovna izgradnja. A vrijednost tih kvadrata višestruko premašuje dugove zbog kojih će tvornica, po zakonu, najvjerojatnije propasti.

Kršenja zakona dakle formalno nema, a opet je sve krajnje nemoralno. Legalno, ali ne i legitimno. Kada su reklamirali uvođenje ‘novih’ tržišnih poslovnih odnosa, školovanje kadrova za njih u raznim privatnim školama za menadžment, naslušali smo se i priča kako je naša poslovna kultura (baš kao i politička) niska. Pa je treba razvijati. I evo rezultata primjene tih novih i razvijenih poslovnih etika. Ljudi na cestu, a pojedinci u bogaćenje. S time da pod ljude-gubitnike ovdje možemo računati radnike, ali i dio menadžmenta. Da li i sve dioničare? Za njihove probleme mediji, uostalom, pokazuju najviše razumijevanja. Te oni su ‘ugroženi’, te na djelu je (teško dokaziva) ‘zloupotreba’ zakona i propisa. Dok je u slučaju radnika na djelu samo ‘nepotrebni gubitak pedesetak radnih mjesta’ (valjda u opreci spram potrebnog).

Suvremeni kapitalisti svoju ulogu, ne samo u nas, odavno ne vide kao produktivnu upotrebu kapitala. Njih više ne zanimaju olovke. Njih zanima samo dobit, a na nju misle da imaju pravo samom činjenicom da su vlasnici kapitala. Tako u našoj priči ovi dioničari. Tek kada su uvidjeli da ih puki pravni odnos vlasništva neće zaštititi pred zloupotrebama od strane druge, jače frakcije buržoazije, počeli su galamiti da žele sačuvati proizvodnju. I da su u to ime spremni i na investicije (makar i kao puka prelijevanja već postojeće dobiti). Sve je to odavno puko rentijerstvo, u kojemu produktivnost rada ne zanima više nikoga od onih koji o proizvodnji odlučuju. Pustimo li sada po strani problematiku prijelaza na tzv. postindustrijsko kapitalističko društvo u nas, problem ostaju unutrašnji odnosi u poduzećima kao TOZ. A tu je bitan pomak koji je doživjela uloga menadžera ili uprave poduzeća. Dok menadžeri nisu bili vlasnici, njihova uloga se većim dijelom interesno poklapala s onom radnika. Jedni i drugi htjeli su proizvoditi. Za razliku od njih, krene li poduzeću slabo, dioničari mogu prodati svoje dionice i pobjeći s kapitalom negdje drugdje, gdje misle da im je unosnije. Oni su puki shareholders, vlasnici dionica. Za razliku od njih, menadžeri i radnici bili su stakeholders, oni zainteresirani da se proizvodnja nastavlja. No sada su menadžeri, pa tako vjerojatno i pojedinci iz bivše uprave TOZ-a, dobili priliku da i sami pređu na stranu dioničara. No ne nužno onih iz svoga poduzeća!

Sve to može se nazvati i razvojem financijskih tržišta, dijelom procesa financijalizacije. Ako vlasnik kapitala više nije ‘privezan’ uz svoje poduzeće, zašto bi to ostala uprava? Glavno je da lova kruži. A vi si uzmite olovku pa izračunajte.

1/1