>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Vojislav Stanimirović Desničarenje je usmjereno na aktualnu vlast, a Srbi su samo povod

Politička scena u Hrvatskoj, nažalost, kod određenog broja opozicijskih stranaka skrenula je uvelike udesno. Srpska zajednica često je samo povod tom desničarenju, a stvarna opasnost i aktualna događanja koja svakodnevno vidimo na ulicama usmjerena su na aktualnu vlast i ukazuju na nefunkcionalnost pravne države

Peti mart 1997. značajan je datum u društvenom i političkom životu srpske zajednice u Hrvatskoj: tada je, spajanjem Srpske demokratske stranke iz Vukovara i Samostalne srpske stranke iz Zagreba, osnovana Samostalna demokratska srpska stranka, koja je uvelike utjecala na političko organiziranje i djelovanje građana srpske nacionalnosti, od mirne reintegracije, preko složenih i osjetljivih procesa povratka, do današnjih suočavanja s pitanjima ekonomskog opstanka. O punoljetnosti stranke i političkim i drugim aktualnostima razgovarali smo s predsjednikom SDSS-a Vojislavom Stanimirovićem.

Podsjetimo u kakvim je okolnostima osnovan SDSS?

U posljednjoj godini mirne reintegracije, koja je završavala 15. januara 1998., trebalo je ispuniti dogovor i sporazum s Vladom, vezano uz reintegraciju institucija, javnih preduzeća i državnih firmi, povratak prognanih i izbjeglih, jer su u prvoj godini uspješno odrađene samo demobilizacija i demilitarizacija, dok je sve ostalo bilo u fazama započetih a nezavršenih poslova. Politički gledano, važno je naglasiti da su 1. aprila 1997. održani izbori za Županijski dom Sabora i lokalnu samoupravu, županije, gradove i opštine. UNTAES region nije tada održao svoje izbore, oni su bili zakazani i održani 13. aprila 1997. Ako se uzme u obzir da smo osnivačku Skupštinu SDSS-a imali 5. marta 1997., možete shvatiti da smo za pripreme izbora imali manje od mjesec i pol dana. U toj tzv. fuziji Samostalne srpske stranke, čiji je predsjednik bio prof. Milorad Pupovac, i Srpske demokratske stranke, čiji sam bio predsjednik, imali smo dosta poteškoća, jer jedan dio članova Glavnog odbora SDS-a nije tu inicijativu prihvatao, a s druge strane dio njih nije uzeo ni nove hrvatske dokumente ni državljanstvo. Također, treba naglasiti da su ponude oko osnivanja stranke u UNTAES regionu bile i od strane Veselina Pejnovića i Milana Đukića, tada političkih predstavnika Srpske narodne stranke (SNS), koje su za nas bile neracionalne i neprihvatljive.

Nedostatak radnih mjesta

Uspoređujući vrijeme prije 18 godina sa sadašnjicom, što nam možete reći o srpskoj zajednici, u kakvom je stanju tada bila, a u kakvom je danas? I je li SDSS ispunio svoju zadaću?

Prije 18 godina imali smo samo nekoliko opštinskih organizacija i tako smo izašli na lokalne izbore, na kojima smo postigli odličan rezultat i osigurali pobjedu u tadašnjih deset opština i gradu Belom Manastiru. U Vukovaru je rezultat bio prema očekivanjima: 13:12 gradskih mandata u korist većinskog naroda. Danas imamo 103 organizacije na nivou cijele Hrvatske, 180 vijećnika na nivou županija, gradova i opština, sedam dožupana, sedam dogradonačelnika, 15 načelnika opština i 20 zamjenika načelnika opština. Tu su već tri uzastopna mandata i tri naša saborska zastupnika. Osim u političkom smislu, srpskoj zajednici smo na ovaj ili onaj način pomogli u formiranju drugih manjinskih institucija, SNV-a, ZVO-a, te pospješili nastavak rada SKD-a Prosvjeta i SPD-a Privrednik. Akcenat političkog rada stavili smo na povratničke krajeve, gdje je zajednica bila potpuno neorganizirana, i u tome smo dobrim dijelom uspjeli, bez obzira na mali broj povratnika u te sredine. Svi koji su shvatili nužnost političkog organiziranja i učešća u vlasti na lokalnim nivoima prihvatili su pruženu ruku SDSS-a. Očekivanja od strane naših sunarodnika vjerojatno su bila veća, ali realnost i mogućnost su nešto drugo, jer nepostojanje političke volje za rješavanjem naših brojnih otvorenih pitanja, na nivou državne i lokalne izvršne vlasti, sprečavalo nas je svih ovih godina da naše potrebe i zahtjeve još više realiziramo.

Mirna reintegracija istočne Hrvatske nikada nije odgovarala ratobornom krilu. Ta se činjenica – da je mirna reintegracija promašaj Tuđmanove politike – u posljednje dvije godine javno ističe u desničarskim krugovima, među nekim historičarima, u dijelu Katoličke crkve…

U prethodna dva mandata SDSS je uspijevao osigurati dodatna namjenska sredstva za povratničke sredine, što nije bio slučaj za vrijeme ove Vlade. Kako vidite budućnost tih krajeva poslije toliko godina zanemarivanja?

Od 2005. osiguravali smo dodatna namjenska materijalna sredstva za povratničke krajeve, kako za jedinice lokalne samouprave, tako i za kulturne i crkvene objekte. To se u posljednje dvije godine znatno smanjilo, koliko zbog ‘kriznih’ državnih proračuna i ušteda, toliko i zbog prelaska na novi vid financiranja jedinica lokalne samouprave kroz EU-projekte. U velikom broju slučajeva država i jedinice lokalne samouprave nisu za to pripremljene. Povrat privatne imovine je praktično završen, obnova je dobrim djelom završena (oko 25.000 obnovljenih kuća), ostaje činjenica da stanovnici jednog manjeg broja naselja države koja je članica EU-a nemaju električnu energiju u svojim domovima, što je nedopustiva situacija. Također, ostaje pitanje povrata stanova građanima koji su imali stanarsko pravo, a žele se vratiti u mjesta ranijeg prebivališta, što iz neobjašnjivih razloga ide izuzetno sporo. Pitanje neisplaćenih penzija za period ratnih događanja, kao dio imovinskih prava, također se teško rješava, jer to ipak moraju riješiti Hrvatska i Srbija. Infrastruktura – vodovodi, putovi i dr. – u dobrom je procentu riješena u povratničkim sredinama. Ono čega nema, a osigurava egzistenciju, problem je čitave Hrvatske, tim više povratničkih sredina: nedostatak radnih mjesta i ekonomsko postupanje u smislu ulaganja za uspjeh privrednog razvoja.

Kao što ste rekli, EU-projekti su najpouzdaniji i najobilniji financijski izvori za ruralne krajeve. Naše općine kao i veći dio Hrvatske nisu osposobljene za tu bitku, a od države nema podrške. Kako u takvim okolnostima osigurati život na tim područjima?

Otvaranje edukativnih radionica, seminara i ozbiljnih kurseva je neminovnost koju država mora stimulirati i podržavati, jer se s tim poslom dobrano kasni. Istina da to već rade u granicama svojih stručnih i financijskih mogućnosti SNV i neke županije i opštine. Otvoriti i približiti EU-urede tim ruralnim krajevima od nasušne je važnosti za budućnost.

Tijekom ovog saziva Sabora usvojeni su i neki zakoni, prije svega Zakon o prebivalištu i Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji izravno utječu na status i prava Srba u Hrvatskoj, pogotovu onih koji su još izvan Hrvatske. Hoće li se oni danas-sutra štetno odraziti na srpsku zajednicu i hoće li biti moguće i u takvim okolnostima pomagati ljudima?

Zakoni koje spominjete doneseni su još prije dvije godine, ali su zbog teškoća koje imaju izbjeglice, povratnici i naseljenici rokovi njihove primjene prolongirani. I jedan i drugi zakon direktno se ne odnose, kao neka restriktivna mjera, na sve one koji se nalaze u bilo kojoj fazi povratka. Ulazak Hrvatske u EU nalaže i potrebu da se riješi pitanje prebivališta, što je i zakonska obaveza. Ne mogu se istovremeno imati dva prebivališta, ali svakom pojedincu ostaje državljanstvo i svoje prebivalište može regulirati prema svojim životnim potrebama. Postoji i institut privremene odjave prebivališta na rok od pet godina, pa onda još toliko, ako za to postoje opravdani razlozi, kao što su posao, spajanje porodice, studiranje, izdržavanje člana obitelji, bolest i dr. Što se tiče Zakona o poljoprivrednom zemljištu, svaki pojedinac može zaštititi i osigurati vlasništvo ako isto prijavi jedinici lokalne samouprave gdje se zemljište nalazi i ponudi ga fizičkim ili pravnim licima u zakup. Bitno je da se zemljište obrađuje i da nije zapušteno, kako bi se izbjeglo plaćanje kazni koje Zakon predviđa.

Da, ali izbjeglička populacija, koja je sasvim sigurno na neki način i dalje vezana uz zavičaj, nije ta dva zakona dobro prihvatila? A i tko će obrađivati to poljoprivredno zemljište kada nema mladih ljudi, ono će i dalje ostati zapušteno?

Zakon o prebivalištu više se nije mogao prolongirati i zbog velike diskrepancije između popisa birača i popisa stanovništva. Zakon najviše zahvaća izbjegličku populaciju, ali ništa manje i naseljenike iz BiH. Oni se vrlo često namjerno zastrašuju vezano uz privatnu imovinu ili stečena prava, koja moraju biti zaštićena bez obzira na to gdje odluče prebivati. Državljanstvo im je za to garant, a prebivalište mogu mijenjati prema životnim potrebama. Što se tiče obradivog poljoprivrednog zemljišta, ono ne može ostati zapušteno, pa ako nema mladih da ga obrađuje, što je činjenica, onda se mora dati u zakup, što osigurava vlasništvo: iz toga se može izvući i neka financijska korist, a ne plaćati kazne.

Uspjeh UN-ove misije

Jedan ste od rijetkih stranačkih predsjednika koji politička dešavanja ne prate iz izvršne ili predstavničke vlasti. Koliko, po vama, stranka odgovara dnevno-političkim potrebama?

Nije pravilo da predsjednik stranke mora biti u izvršnoj ili predstavničkoj vlasti države, što govorim iz svoga iskustva, s obzirom na to da sam u tri mandata izabran u Sabor ispred SDSS-a, a 1997. imenovan od predsjednika države među pet zaslužnih građana RH u Županijski dom Sabora. Izuzetno je važno biti aktivan u predstavničkom tijelu, Saboru, zbog biračke baze i aktivnog učešća u aktualnim događanjima vezanima uz vitalne interese države. Ipak, sve bitne odluke i događaji, ako izuzmemo zakonodavne ingerencije, dešavaju se izvan Sabora, a u dogovorima s Vladom, odnosno ministarstvima. Inače, naš Klub zastupnika među najaktivnijima je u Saboru i spada u najaktivniji Klub zastupnika uopšte gledano, a zastupa i manjinske i državne teme koje su od opšteg interesa.

U zemlji sve više jača nacionalni naboj, a desne političke stranke postaju još radikalnije. Kako komentirate takvu atmosferu i koliko je ona opasna za sigurnost srpske zajednice?

Politička scena u Hrvatskoj, nažalost, kod određenog broja opozicijskih stranaka skrenula je uvelike udesno, što se može uspoređivati s retorikom ranih 1990-ih. Nažalost, ta priča vezana uz prošlost homogenizira desnu političku scenu i vraća je u život, dok istovremeno nedostaje ideja i programa za budućnost. Srpska zajednica često je samo povod tom desničarenju, a stvarna opasnost i aktualna događanja koja svakodnevno vidimo na ulicama usmjerena su na aktualnu vlast i ukazuju na nefunkcionalnost pravne države.

Zašto vas desnica u Hrvatskoj već godinama napada i povezuje s ratnim događajima?

Moja medijska golgota počinje 1996., kada sam kao prvi čovjek srpske zajednice, zajedno s američkim generalom Žakom Polom Klajnom i Ivicom Vrkićem, započeo sprovoditi UN-ovu misiju mirne reintegracije istočne Hrvatske, koja nikada nije odgovarala desničarskom i ratobornom krilu koje je podosta utjecalo na Vladu. Ta se činjenica – da je mirna reintegracija promašaj Tuđmanove politike – u posljednje dvije godine i javno ističe u desničarskim krugovima, među nekim historičarima, u dijelu Katoličke crkve, među pojedinim udrugama. Uspjeh UN-ove misije zapravo je moj najveći grijeh, a sve optužbe su sračunate na moju diskreditaciju, pa sam dosad sedam ili osam puta prijavljivan Opštinskom državnom odvjetništvu. Nasreću, uvijek su to bile lažne prijave i optužbe ‘rentnih’ svjedoka, bez dokaza. Nažalost, nijedan dokazano lažni svjedok na sudu ili na portalima dosad nije sankcioniran po službenoj dužnosti – samo ako bih lično pokrenuo tužbu za lažno svjedočenje, klevetu, javno sramoćenje…

Povratak u Hrvatsku je stao, povratnici se počesto ponovno vraćaju u mjesta izbjeglištva. Tko je krivac za to?

Nažalost, sporadični dolasci i odlasci u i iz Hrvatske trajat će još godinama. Nije postojala i ne postoji politička volja, od lokalnog do državnog nivoa, za masovniji povratak izbjeglica. Egzistencija u povratničkim sredinama nije im osigurana pa, logično, traže rješenja ili u trećim zemljama ili u zemljama u koje su već bili izbjegli.

Kako ocjenjujete srpske institucije u Hrvatskoj, kao predvodnike društvenog, kulturnog, socijalnog i ekonomskog života?

Na naše zadovoljstvo, institucije srpske zajednice u Hrvatskoj su ili formirane ili su obnovile svoj dosadašnji rad. Povezanost naših institucija sa SDSS-om je neophodna, jer bez političkog utjecaja i političke snage, kako na lokalnom tako i na državnom nivou, naše institucije ne bi mogle opstajati. Kroz zakone, posebno Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, osigurali smo prava i okvir djelovanja za njihov opstanak, očuvanje našeg identiteta kroz jezik, pismo, obrazovanje, vjeru, običaj, što je garant očuvanja naše zajednice. Gdje toga nema i ne postoji, asimilacija je naša stvarnost i neminovnost.

Lokomotiva bez vagona

SDSS je jedina srpska politička opcija u Hrvatskoj koja ima izgrađenu vertikalu, od izabranih načelnika općina i zamjenika gradonačelnika preko zamjenika župana do saborskih zastupnika. Koliko su se nositelji izvršnih funkcija i saborski zastupnici uspjeli izboriti i nametnuti u rješavanju problema svoje zajednice?

Vrlo često od samih pojedinaca i njihove upornosti i stručnosti ovisi njihov doprinos na svim nivoima. U 15 opština u kojima imamo svoje načelnike oni su najčešće kreatori sudbine svojih sredina, a više instance su tu da im u tome pomažu. Ta vertikala najčešće funkcionira, mada sigurno ima i nezadovoljstva, jer su apetiti i mogućnosti često u velikom neskladu.

Na posljednjim lokalnim izborima SDSS je u pojedinim županijama izgubio vijećnike u županijskim skupštinama. S obzirom na to da smo na pola puta do sljedećih lokalnih izbora, kakvo je stanje u tim regionalnim organizacijama i što učiniti da se SDSS-ovi vijećnici vrate u ta tijela?

Točna je konstatacija da smo na proteklim lokalnim izborima izgubili vijećnike u nekim županijskim skupštinama. Osigurali smo mjesta za sedam dožupana, koji bi trebali biti lokomotiva napretka, ali bez vijećnika to ide veoma teško i, figurativno gledano, imamo lokomotivu bez vagona. Velik broj birača naše zajednice svoje glasove daje sadašnjoj vladajućoj garnituri u državi, koja nema interesa i osjećaja za potrebe naše zajednice, pa je to i velika greška naših sunarodnjaka. Sve takve županijske organizacije, po odluci Glavnog odbora stranke, morale su provesti vanredne izborne skupštine i pokušati s novim, ali i vjernim starim kadrovima ispraviti dosadašnje greške i vratiti glasače prema onima koji će za njih raditi i u budućnosti.

Ispred nas su parlamentarni izbori koji donose novinu – 40 posto žena na izbornim listama. Hoće li SDSS uspjeti ispuniti tu kvotu svojim kandidatkinjama? Ima li stranka takav profil žena u svojim redovima? I pored osnivanja Aktiva žena, nekako se stječe dojam da je SDSS muška stranka.

Pred nama su najprije izbori za manjinska vijeća, koji se očekuju krajem maja, na kojima mi kao stranka direktno ne učestvujemo, ali pomažemo našim institucijama koje će istaći svoje kandidate. Za parlamentarne izbore smo spremni. Na manjinsku XII. izbornu jedinicu ta se kvota od 40 odsto žena ne odnosi, što ne znači da je mi nećemo ispoštovati. Osnivanjem Aktiva žena i održavanjem osnivačke Skupštine prije godinu dana u Puli na dobrom smo putu da se SDSS ne smatra samo muškom strankom, jer u našoj Skupštini i Glavnom odboru već sada imamo oko 25 odsto žena.

Na čelu ste SDSS-a od osnutka i jedan ste od ključnih srpskih političara u vremenima koja nam nisu sklona. Gdje i u kakvom stanju vidite i stranku i srpsku zajednicu za nekoliko godina?

Na čelu SDSS-a sam već četiri i pol mandata, odnosno od osnutka. Osposobili smo brojne mlade kadrove za buduća vremena, koji treba da koriste iskustva starih i provjerenih, stranci odanih članova, kako bi i dalje SDSS bio taj koji povezuje sve naše institucije. Stranku su mnogi članovi napustili zbog sebičnih razloga i ličnih interesa koje ne bi ostvarili ili smo ih isključili iz stranke, ali s njihovim je odlaskom ona samo jačala i tako će biti i ubuduće. Naša zajednica će i dalje opstajati, posebno u ruralnim krajevima, što u jednoj demokratskoj državi ne bi trebao biti ozbiljan problem, jer su sve različitosti dobrodošle, njima se opšta javnost ne bi bavila i pridavala im posebnu pažnju, kako je to već u civiliziranim i uređenim državama.

Što je za vas najveći neuspjeh stranke?

To je sigurno rezultat za EU-izbore, koji je bio odličan ali ipak nedovoljan da bi SDSS imao Milorada Pupovca među 750 evropskih parlamentaraca. Taj manjak od 1.700 glasova, nasuprot osvojenih više od 25.000 preferencijalnih koje je osigurao, govori o njemu i SDSS-u, ali i o opstrukciji i nezainteresiranosti naših sunarodnjaka za EU-izbore u pojedinim krajevima. Propuštena je šansa koja je nepopravljiva.

1/2