>

novosti logo

Društvo Društvo

Yubilej: Slobodu su zamijenili mržnja i opći jad

Mostar ne funkcionira kao grad još od rata, podijeljenost nije samo u glavama onih koji ga vode, ona je potpuna. Sve je puta dva, a ustvari nijednom

Ima jedna rečenica Predraga Lucića koja kaže: ‘Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, a srušili najgori.’ Ništa drugo ne bi trebalo reći. Kad netko spomene Jugoslaviju, moja prva misao je domovina, Tito, sloboda, zajedništvo, puna kuća dragih ljudi, vrijeme kad je sve bilo bolje. Tko god je živio u njoj makar dan, nikad se sa ovim neživotom danas ne može pomiriti.

Moja generacija je svjedočila duhu tog zajedništva: ravnopravnosti, solidarnosti, tolerantnosti, poštivanje različitosti, otvorenih granica, civiliziranom životu. Bilo je pravednije uređenje, odgovornije društvo, sigurnije, zemlja s najboljim socijalističkim uređenjem od svih tada postojećih socijalizama. Nismo imali puno, ali uvijek smo imali dovoljno. Da je poslije Titove smrti i ekonomske krize 1980-ih bilo više želje da se zemlja reformira, možda bi sve bilo drugačije. Džaba su bili evropska orijentacija, bratstvo i jedinstvo, nesvrstani, kulturno-prosvjetna nadgradnja naroda, industrije, dostupne i besplatne bolnice – sve se srušilo.

I tako se 1990-ih, sa završetkom hladnog rata i rušenjem Berlinskog zida, u krvi raspala Jugoslavija na državice koje ni danas nisu odmakle od nacionalističkih divljanja, nezapamćene pljačke društvene imovine i stalnog straha od novih sukoba. Za to su odgovorni Savez komunista Jugoslavije, velikosrpski i hrvatski nacionalizam i hegemonizam s osvetnicima i parama iz inostranstva, a i onima koji su ovdje samo na to čekali, i JNA.

Danas se falsificira povijest, brišu sjećanja i istina o prošlosti, dijele se ljudi, jezik, školski programi, ograđuje se žicama, Crkva s političarima vodi glavnu riječ, društvena imovina se pokrala ili dala u bescjenje, zločinci slobodno hodaju, mafija vlada zemljom, a mrzitelji pljuju po Titu okrivljujući ga za sve. Tito je prešao put od ilegalca, lidera Komunističke partije i pokreta otpora fašističkoj okupaciji, stvorio je temelj nove Jugoslavije, pa do svjetski priznatog državnika, jednog od utemeljitelja i nespornog lidera pokreta nesvrstanih. Kako se svijet oprostio od Tita i kakav je u tom trenutku bio međunarodni položaj Jugoslavije, trebalo bi spadati u udžbenike političke filozofije kod nas i u svijetu. Bilo je i grešaka, trebalo ih je popravljati i ići dalje, graditi bolje društvo. Ali od tada na postjugoslavenskom prostoru nema boljeg društva, ni države ni državnika. Samo mržnja i opći jad.

Najveća stradanja doživjela je BiH sa 100.000 izgubljenih života i 2,2 miliona protjeranih – milion se vratio, a isto toliko je ostalo širom svijeta – dok je zemlja potpuno razorena. O nepravednom Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je učinio državu potpuno nefunkcionalnom, etničkoj podjeli, nepoštivanju ljudskih prava i skupom sistemu vlasti, znamo iz 23-godišnjeg iskustva. Zemlju vodi tročlano Predsjedništvo, po jedan iz reda konstitutivnih Srba, Hrvata i Bošnjaka, za ‘ostale’ – ništa. Utjecaj i pretenzije Srbije i Hrvatske, bivših agresora na našu zemlju, neprestani su. Također i Rusije i Turske. Politika 1990-ih nastavila se, samo je promijenila formu. Sve funkcionira u nelegalnoj podijeljenosti koju su nacionalističke stranke legalizirale.

Nacionalističke stranke HDZ-SDA vladaju državno i lokalno, držeći sve institucije i u Mostaru, nekada najljepšem gradu i centru Hercegovine, u ratu potpuno uništenom srpsko-hrvatskom agresijom, danas ogledalu sveopćeg rasula i podjele. Mostar ne funkcionira kao grad još od rata, podijeljenost nije samo u glavama onih koji ga vode, ona je potpuna. Sve je puta dva, a ustvari nijednom. Imamo vječnog gradonačelnika iz HDZ-a koji radi bez ikakvih ograničenja i polaganja računa ikome, nemamo gradsko vijeće, ne provode se presude Ustavnog suda, funkcionira samo administracija u kojoj rade podobni a nesposobni.

Mladi se uglavnom kreću unutar svog ‘geta’, samo rijetki se poznaju ili druže. Ni u školama se ne sreću jer su u razdvojenim grupama (dvije škole pod jednim krovom), niti izlaze u iste klubove. United World je jedina škola u Mostaru gdje studenti različitih etničkih i vjerskih zajednica uče zajedno. Zato i bježe što dalje odavde, od nesigurnosti i stalnih nacionalnih prepucavanja. Ovdje postoje mladi koji nikada nisu prešli preko Starog mosta, dogovaraju se bitke đaka ili navijača Zrinjskog i Veleža, Čovićeva ulična desnica razbija antifašističke spomenike, u MUP-u su njegovi psi čuvari, također i u tužilaštvu.

Nema uglednih političara, privrednika, profesora, stranci nam drže lekcije kako živjeti zajedno, a oglasne ploče pune su osmrtnica sa zvijezdama i ružama. Odlaze dobri stari Mostarci. A novi, podobni, za Čovićevu hacijendu mijenjaju tok Radobolje, podižu džinovske križeve na svakom brdu da zastraše one na koje su onomad pucali, slave tuđe praznike, ratne zločince i zabranjene zastave. Sve po zakonu. O propalim firmama, Soko, PI Đuro Salaj, Fabrici duhana, Apro, Aluminiju i prijeratnih 50.000 zaposlenih možemo samo sanjati. Grade se samo benzinske pumpe, trgovački centri i bogomolje. O vjerskim poglavarima koji su doprinijeli ovom stanju, braniteljima – pravim i lažnim – o medijima koji su na usluzi vladajućim kartelima (to više nije novinarstvo, to je lešinarstvo, kako bi rekao Tomislav Jakić), o povijesnim revizionistima i neofašistima da ne govorim. A nema nikoga da se suprotstavi takvom trendu, osim nekolicine usamljenih entuzijasta.

Sedamdeset i tri godine zajedničke jugoslavenske povijesti i stalnog traženja normalnog državnog ustroja, ali nije išlo i gotovo. Možda jednom i uspije onome tko pomiri građansko i nacionalno, ali načekat ćemo se. A dotle, ‘jedino bi bilo smisleno krenuti iz početka, ponovno se učiti živjeti, razgovarati i raditi zajedno, učiti iz pogrešaka povijesti, iznova učiti poštivanje drugih’, rekao je nedavno fra Ivan Šarčević i apsolutno je u pravu.

1/1