>

novosti logo

Društvo Društvo

Yubilej: Za estradu SFRJ još postoji

Mislim da postjugoslavenske kulture najviše čine jednu scenu na području treša i masovne kulture: za realityje, turbofolk i estradu SFRJ još postoji. Što se približavamo više ‘visokoj’ kulturi, scene su manje prepletene

Prije svega, kad govorimo o Jugoslaviji u biti govorimo o dvije Jugoslavije, pa to treba razdvojiti. Što se tiče međuratne Kraljevine, njena pozicija je u memoriji Srbije i Hrvatske vrlo različita. Za današnju Srbiju 20-e su zadnje zlatno, idilično razdoblje prije velikih podjela u 20. stoljeću, što se može vidjeti po filmovima ili TV serijama kao ‘Montevideo’ ili ‘Senke na Balkanu’. Za Hrvatsku, KSHS kao da i ne postoji, potpuno je iščezla iz nacionalnog imaginarija, što je utoliko zanimljivo što su za identitet te zemlje bili ključni neki Hrvati – Meštrović, Kljaković i Pjer Križanić. Taj period je u Hrvatskoj očito nikom zanimljiv.

Što se SFRJ tiče, nasljeđe te zemlje je danas puno važnije i priznatije nego je itko mogao slutiti 90-ih, o čemu svjedoče i izložbe poput ‘Concrete Utopia’, Kampenaersovi fotografski radovi, studije o arhitekturi Michaela Zinganela i Maroja Mrduljaša, filmovi Gorana Devića, Ivana Salatića, Marte Popivode, TV serija ‘Betonski spavači’, revival novog vala, izložba o 60-ima, o ‘Dalmatinki’, itd.

Nekoliko je razloga zašto je to tako. Prvi je nezadovoljstvo tranzicijom i kapitalizmom, koje za posljedicu ima da se romantizira razdoblje kad je urbanizam bio uredniji, kad je industrija još radila, kad je umjetnička praksa bila više ukorak sa svijetom, kad su postojali javna stanogradnja, masovna zaposlenost, održivi turizam i slično. Pri tom pokatkad dolazi i do efekta jednostrane idealizacije i ahistorijskog uspoređivanja epoha koje se naprosto teško mogu uspoređivati. Drugi je razlog činjenica da memorijske prakse uvijek dominantno oblikuje ona generacija koja je na ključnim pozicijama u kulturi i društvu. A slijedom banalne biološke datosti to je danas generacija 40-godišnjaka i 50-godišnjaka rođenih 1960-ih i 1970-ih, naraštaj koji je od socijalizma jako puno dobio, a rodio se nakon njegovog najrepresivnijeg, grubog poratnog razdoblja. Treći razlog je naprosto neuspješnost hrvatskog društva i države, koja ljude navodi da pomisle ‘jesmo trebali ono rušiti?’.

Što se tiče današnje scene i suradnje, pitanje je kompleksno. Mislim da postjugoslavenske kulture najviše čine jednu scenu na području treša i masovne kulture: za realityje, turbofolk i estradu SFRJ još postoji. Što se približavamo više ‘visokoj’ kulturi, scene su manje prepletene, a u književnosti nažalost najmanje. Hrvati ni ne znaju za najtiražnije i najuspješnije srpske pisce, a uz rijetke iznimke hrvatski romanopisci u Srbiji ne prodaju ni petsto knjiga godišnje - zajedno. S druge, pak, strane, hrvatska i bosanska književnost, a dijelom i crnogorska, praktički su jedna scena. Kao da se književno polje odijelilo na dvije asimetrične polutke.

Što se filma tiče, suradnja postoji kao kreativna suradnja. Fluktuiraju glumci, režiseri, direktori fotografija, a gotovo je norma da hrvatski, srpski i bosanski filmovi nastaju u uzajamnim koprodukcijama. Nažalost, kad je riječ o recepciji taj svijet polako iščezava. Davna su vremena kad su filmovi kao ‘Rane’, ‘Karaula’ ili ‘Parada’ bili hitovi u tri ili četiri zemlje. Srpski film u Hrvatskoj je poprimio sudbinu hrvatskog, a to znači da se gleda malo i da igra mahom u niši festivala i nezavisne mreže. Dijelom je to posljedica i programske orijentacije svih post-YU kinematografija. Kako su lokalna tržišta mala i atomizirana, autori i producenti se okreću niši ‘arthouse’ filmova za festivale i globalnu art-distribuciju, pa zbog toga dodatno gube i matičnu publiku i publiku u susjednim zemljama.

1/1