>

novosti logo

Zagreb: Predstavljen roman Vuka Draškovića

Čuvajte se velikih želja jer se može dogoditi da se one i ostvare. To je snašlo Aleksandra. Ubijen je zbog Jugoslavije i zbog Dalmacije, rekao je Drašković

‘Nije Jugoslavija greška. Greška smo mi svi, ovakvi kakvi smo sada…’, podnaslov je knjige srpskog pisca i političara Vuka Draškovića ‘Aleksandar od Jugoslavije’ (Laguna, 2018.) koja se u subotu promovirala u zagrebačkom kinu Europa. Knjiga kroz lik kralja Aleksandra Karađorđevića pokušava odgovoriti na pitanje je li stvaranje Jugoslavije bilo veliko djelo ili tragična zabluda.

U samo tri mjeseca doživjela je tri izdanja, a zagrebačka promocija održana je pod jakim mjerama osiguranja, u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, uz moderiranje novinara Saše Kosanovića.

- Čuvajte se velikih želja jer se može dogoditi da se one i ostvare. To je snašlo Aleksandra. Ubijen je zbog Jugoslavije i zbog Dalmacije – započeo je Drašković, pitajući se, sto godina poslije, je li stvaranje Jugoslavije bio veliki historijski domet, ispunjenje velikog sna o jugoslavenstvu koji nije bio sanjan u Beogradu, nego u Zagrebu ili kobna zabluda i najveći grijeh, čak i zločin, njenog glavnog tvorca regenta Aleksandra.

- Na to pitanje neću direktno odgovarati. Danas se najbolje vidi je li to bila greška. Ako je ovo što sada imamo sloboda i sreća koje nam Jugoslavija nije dala, onda je Aleksandar bio veliki grešnik. Ja, međutim, ne mislim da je ovo danas ideal kojem smo ikada težili – rekao je i pozvao na izmirenje i suradnju, jer ove prostore inače čeka nastavak iseljavanja i propast.

Istaknuo je da je Jugoslavija bila ratni cilj srpske vojske i odgovor na ultimatum saveznika koji su u slučaju pobjede u Velikom ratu tražili od Srbije da prepusti istočnu Makedoniju Bugarima da bi oni prešli na stranu Antante, a Dalmaciju Talijanima kako bi, kako je rekao Mussolini, Jadransko more postalo talijansko jezero. Zato je srpska vojska i u Splitu i u Zagrebu dočekana kao oslobodilačka. Međutim, nastavio je Drašković, bilo je puno otpora da se ideja realizira – od pravoslavne i katoličke crkve do organizacije Crna ruka. ‘Vi mene terate da budem okupator i potegnem mač na narod koji je naš bratski, umesto da budem oslobodilac. Ja to neću’, citirao je Aleksandra.

Prema njegovim riječima, manjak oduševljenja prema jugoslavenstvu u Beogradu nadoknadio je Aleksandar svojom karizmom, s obzirom da je kao vrlo mlad čovjek nanizao niz ratnih pobjeda, tako da se može reći da nije bilo Aleksandra - da ne bi bilo ni Jugoslavije, kako Kraljevine, tako i one Titove. Drašković je ispričao kako je poznati kipar Ivan Meštrović upozoravao kralja da opreznije ulazi u sporazume i da ne vjeruje Hrvatima, prije nego što ih upozna. ‘Mogu li verovati Stjepanu Radiću?’, pitao ga je. Meštrović mu je odgovorio da na to pitanje odgovor nema ni sam Radić, jer često mijenja mišljenja, na što su upozoravali dalmatinski političari koji su, kako je rekao Ante Trumbić, nacije doživljavali kao košulje, a Jugoslaviju kao ogrtač. Prije kobnog puta u Francusku, Aleksandar je imao gotovi plan da riješi nacionalno pitanje o čemu se želio dogovoriti s Vladkom Mačekom, ali ga je ubojstvo u tome spriječilo.

Govoreći o atentatu na Radića, istaknuo da je to čin bezumnika Puniše Račića i da nema nikakve veze s režimom i dvorskim zavjerama. Krvavo smo platili taj zločin i vjerujte da nitko nije zbog toga toliko patio kao Aleksandar, tvrdi Drašković, ističući da mu se povraćalo dok je čitao stenograme s tadašnjih skupštinskih zasjedanja.

- Tu se nije znalo tko je luđi od koga. Što su sve jedan drugom govorili?! Ne čudim se da je Aleksandar zbog toga čupao kosu sam sebi – kaže Drašković.

Najveći neprijatelji Jugoslavije, smatrao je Aleksandar, nisu bili u Zagrebu, nego u Beogradu i to u nacionalističkim i komunističkim krugovima. Drašković je komuniste nazvao teroristima koje je trebalo zabraniti, što je Aleksandar i napravio, budući da su zagovarali razbijanje Jugoslavije kao velikosrpske tvorevine. Oni su bili ogromna crna ruka boljševika, kazao je.

O Josipu Brozu Titu, kojem je u knjizi posvetio posljednje poglavlje, kaže da je imao ‘jednu ruku u moskovskoj crkvi, a drugu u vašingtonskoj kesi, što je u onakvoj podjeli svijeta bilo moguće i zbog toga što je iza sebe imao veliku državu’, ali dodavši i da Tito nije ništa stvorio, nego da je Jugoslaviju dobio kao plijen.

Odgovarajući na pitanje o razbijanju Jugoslavije, rekao je da je u tom procesu bilo malo nevinih te da je pomalo naivno kao spasonosno predlagao Aleksandrove rješenje iz 1934. godine po kojem bi postojale nacionalne banovine i plus više banovina koje bi činile srpske zemlje, te podsjetio da je od lipnja 1990. bio predvodnik otpora Slobodanu Miloševiću i ratu, zanijekavši da su pripadnici dobrovoljačkih odreda Srpskog pokreta obnove (SPO) činili ratne zločine u Hrvatskoj.

Povjesničar i novinar Novog lista Tihomir Ponoš kazao je da 1918. na području Hrvatske praktički nitko nije bio protiv ujedinjenja, čak su i pravaši zagovarali ulazak u zajedničku državu.

- Nevjerojatna je količina srbofilije koja se može iščitati iz tadašnjih novina. Ljudi su se bratimili sa srpskim vojnicima koji su bili dojučerašnji zarobljenici. Uz to je jačao strah od Talijana i boljševizma. Oduševljenje je, međutim, brzo splasnulo. Nije bilo jasno radi li se o ujedinjenju ili proširenju. Nije bio problem u Aleksandru. On je u Zagrebu uvijek bio rado viđen i srdačno dočekivan. Hrvatska nije imala državu. Srbija i Crna Gora jesu. Hrvati su ujedinjenje zamišljali na ravnopravnoj federalnoj osnovi. Situacija se dodatno mijenja nakon 1925., odnosno 1928. godine, kada se čak i Srbi prečani okreću od Aleksandra. Temeljni problem bio je što nije stvoren demos u kojem bi bilo dovoljno mjesta da se svaki etnos osjeća dovoljno široko u njemu. Integralno jugoslavenstvo koje je stvorio Aleksandar nikome nije odgovaralo – zaključio je Ponoš.

Glavni urednik Nedeljnika Veljko Lalić kazao je da je Drašković napisao knjigu zasnovanu na povijesnim činjenicama koja se podjednako sviđa i Srbima i Hrvatima i Crnogorcima, kao i ultranacionalistima i liberalima.

- Danas nema Jugoslavije, ali smo svi pomalo Jugoslaveni - smatra Lalić.

1/2