>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Zastave 2

Kada se vjetar koji nadima zastavu napokon ispuše, pa ova, umjesto da ponosno vijori, osvane u srozanome stanju i počinje otužno visjeti uz jarbol, važniji dio nacionalnog simbola postaje nosač slavne krpe, motka otporna na bonacu koja će svoju čvrstoću iskazati na kostima prokletih sabotera

Najsnažnije obilježje hrvatskoga domoljublja je njegova prinudnost.

Iskreni hrvatski domoljub stoga nije zaokupljen vlastitim, nego tuđim osjećajima. Njegovi nervi bez prestanka vibriraju, njegova pažnja ne popušta, njegovi su senzori stalno isukani, on budno prati i procjenjuje jesu li emotivni nadražaji u pogledu Domovine kod drugih identični njegovome. Stekne li utisak da su ta čuvstva ispod razine koju osobno doseže, i koju smatra obvezujućom kolektivnom normom, spopadaju ga naleti nekontrolirana bijesa, krv mu udara u glavu, srce ubrzano lupa i spreman je latiti se teške riječi ili hladnoga oružja ne bi li pridonio zavođenje reda.

Samim činom prepuštanja ‘državnoj emociji’ iskreni hrvatski domoljub usvaja karakterističan policijski mentalitet. Domoljublje, ako ćemo iskreno, i nije ništa drugo nego sredstvo pomoću kojeg se obavlja postrojavanje voljene zajednice u žandarmerijsku formaciju.

Nakon što je nacija sretno orgazmirala na Trgu bana Jelačića, nakon što je slavljenička energija zbog uspjeha nogometne reprezentacije dosegnula klimaks i sada se po inerciji kotrlja silaznom putanjom, nacionalistička je terevenka produžena obračunom s onima koji su kvarili feštu. Na afterpartyju serviraju se dinstane džigerice partybreakera. Umjesto lopte šutiraju se glave. Kada se vjetar koji nadima zastavu napokon ispuše, pa ova, umjesto da ponosno vijori, osvane u srozanome stanju i počinje otužno visjeti uz jarbol, važniji dio nacionalnog simbola postaje nosač slavne krpe, motka otporna na bonacu koja će svoju čvrstoću iskazati na kostima prokletih sabotera.

Saldo je u svakom slučaju impresivan. Krešimir Macan po hitnome je postupku razriješen dužnosti specijalnog savjetnika predsjednika Vlade Andreja Plenkovića za propagandne poslove, zbog učešća u ‘nedoličnoj’ diskusiji na Twitteru povodom veličanstvenoga dočeka Vatrenih u Zagrebu. Sandiju Blagoniću, zaposleniku Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci (područna jedinica u Puli), zbog ‘skarednih’ i ‘sramotnih’ komentara na Facebooku o hrvatskim nogometašima, njihovoj Najdražoj Navijačici, te Najdražem Pokojnom Navijaču, za koje je ocijenjeno da ‘nanose štetu ugledu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti’, izrečena je opomena i ‘prijeti mu prestanak ugovora o radu’. Vodstvo slavonske regionalne organizacije Hrvatske seljačke stranke zatražilo je suspenziju predsjednika partije Kreše Beljaka zbog ‘neprimjerene i tendenciozne izjave putem društvene mreže Twitter’ u kojoj je vođa HSS-a Najdražeg Pjevača hrvatskih nogometnih reprezentativaca nazvao fašistom.

Četiri glumice – Lana Barić, Tihana Lazović, Nataša Janjić i Jelena Veljača – zbog kritičkih su opservacija o spektakularnom dočeku nogometaša i nastupu njihova Najdražeg Pjevača izložene takvoj harangi preko društvenih mreža da su bile prinuđene policiji podnijeti prijave zbog prijetnji, govora mržnje, diskriminacije i uznemiravanja. Narod.hr, elektronsko glasilo katoličkih falangista okupljenih u udruzi U ime obitelji, po sto osamdeset i deveti put je zatražio da se Novostima obustavi financiranje iz državnog budžeta, jer novinari tog tjednika – u ovoj rundi – ‘novcem hrvatskih građana pišu protiv Vatrenih’. Zbog nedopustive diskusije o hrvatskoj nogometnoj budućnosti, u sklopu koje je postavljeno čak i pitanje sredstava za izgradnju novoga nogometnog stadiona, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je zastupnicu Radničke fronte Katarinu Peović Vuković najprije upitao ‘Pod kojom zastavom vi živite i u kojoj zemlji?’, pa joj onda poručio kako će on usprkos svemu ‘izgraditi nacionalni stadion’, a ona može ‘crknuti od tuge’.

Golema odgovornost leži na plećima iskrenih hrvatskih domoljuba. Voljeti Hrvatsku znači prije svega čekati u zasjedi one koji Hrvatsku ne vole. Ili je vole manje nego što to iskreni domoljubi od svih iskreno očekuju. Kompletna garnitura osvjedočenih novinarskih patriota – od Jovića, Raspudića i Šole na desnome, do Dujmovića, Starešine i Hloverke Novak Srzić na desnijem krilu – raspucala se iz svojih busija u smjeru šačice ‘Jugoslavena’ i ‘mrzitelja svega hrvatskog’, s namjerom da ih potamani kao muhe, jer nam u ovim trenucima ponosa i slave ‘pokušavaju pokvariti radost’. Postoje nagovještaji da će i sam Najdraži Pjevač – Marko Perković Thompson – iskazati zahvalnost vjernim pripadnicima svoje medijske garde skladajući pjesmu u njihovu čast. Naslov: Bojna Praznoglave.

Najinteresantniji, ipak, bio je doajen splitskoga sportskog novinarstva objavivši članak što ga je Jutarnji list oglasio na naslovnoj stranici: ‘Otkrivamo skandaloznu odluku koja je ukinuta tek uoči finala SP-a: Hajduk je igračima zabranio gledati utakmice hrvatske reprezentacije!’ Doajen je to čuo u kafiću na Poljudu, ‘kultnome sastajalištu navijača’, a uprava Hajduka je, da stvar bude gora, najavila i ‘likvidaciju toga omiljenog sastajališta’, valjda da uguši izdašan izvor informacija. Čelnici splitskoga kluba demantirali su to ‘otkriće’, pedantno pobrojali utakmice koje su igrači zajedno gledali, naglasili da novinar ima ambiciju ‘difamirati Klub’, odnosno ‘široj javnosti prikazati Klub kao zajednicu ljudi koji ne vole i ne mare za hrvatsku nogometnu reprezentaciju’, objavljene su i fotografije hajdukovaca kako pobožno bulje u televizore, no doajen je ostao ustrajan: informaciju, veli, ‘nije isisao iz prsta’, nego ga je u relevantnome kafiću ‘niz ljudi uvjeravalo da se to dogodilo’.

Kako god bilo, jedino što uistinu otkrivamo iz ‘otkrića’ Jutarnjeg lista jest da sama apstinencija od gledanja utakmica hrvatske nogometne vrste predstavlja neoprostiv grijeh, takav da će domoljubni medij pokrenuti pravedničku hajku, a napadnuti se panično braniti. Ovoga potpisnika to vraća u rane novinarske dane, kada je doajen splitskoga sportskog novinarstva, tada dobro uvezan u partijskim strukturama, mlađe kolege pokušavao disciplinirati urlicima da je ‘nedopustivo u novinama napadati Tita’. Dresovi su u međuvremenu promijenjeni, no model društvenog života kojim dominira imperativ apsolutnog jedinstva – nekoć oličen kroz parolu ‘Tito – to smo svi mi!’ – očito je i dalje na snazi.

Biti iskreni hrvatski domoljub u tom je smislu i prilično zajebano. Dogodi li ti se da voliš Hrvatsku, a ne vodiš računa o onima koji Hrvatsku ne vole, i sam postaješ sumnjiv. Mnogi od tih mučenika odlučuju se pucati zato da ne bi bili upucani.

Podrobniji uvid u aktualnu sezonu lova na izrode, uostalom, pokazat će zanimljive gradacije na – doduše neformalnoj, ali svima znanoj – domoljubnoj skali. Za pripadnike Bojne Praznoglave, tj. za Thompsonovu medijsku poslugu, primjerice, Plenković i Bandić predstavljaju ordinarne izdajnike, jer su se drsko oglušili o volju Vatrenih i Najdražem Pjevaču uskratili nacionalni razglas. Što je drugo ovoj dvojici preostalo nego da jedan otpusti nedovoljno rodoljubivoga savjetnika za propagandu, a drugi ljevičarskoj zastupnici poželi da ‘crkne’?

Jedini izlaz iz te klopke, koja melje ljudske karaktere i potiče histeriju, bio bi odbacivanje cjelokupne domoljubne paradigme – što ovaj potpisnik skromno sugerira – a ne tek njenih tobožnjih ekstremnih zastranjivanja. Prije lakonskoga zaključka da se domoljubi dijele na ‘pitome’ i ‘divlje’, iliti na ‘miroljubive’ i ‘ratoborne’, iliti na ‘konstruktivne’ i ‘destruktivne’, ne bi bilo loše suočiti se s činjenicom da je domoljublje kao takvo bez ostatka degutantno. Ljubav upućena državi vraća se pošiljatelju kao etatizirana emocija, dakle kao nalog čijoj je izradi dao osobni doprinos. Izbor velikodušno ustupa mjesto prisili, pri čemu nije upitno tko će rukovoditi nacionalnom bankom osjećaja.

(Tko ne vjeruje, neka se upita zbog čega je povodom smrti Olivera Dragojevića bilo potrebno da Vlada proglasi Dan nacionalne sućuti; zašto je, naime, iskrena kolektivna tuga zbog odlaska omiljena pjevača morala biti nacionalizirana, uzurpirana od strane političke vlasti, kapitalizirana kroz spektakl žalobnoga kiča i oslužbenjena državnim pečatom?)

Ne voljeti Hrvatsku, ne hajati za Domovinu, dok god ona predstavlja fantazmatsku strukturu namijenjenu udruživanju odgojnih palica i snaženju policijskog mentaliteta, zaista je relaksirajuće. Od srca vam to preporučujem, hrvatska braćo. U tom slučaju i ono Bandićevo pitanje – ‘Pod kojom zastavom vi živite?’ – treba uzimati u obzir isključivo u aspektu njegove besmislenosti. Pod kojom god zastavom da jeste, ona vam zaklanja sunce.

1/2