Epilog priče u kojoj je odbačena kaznena prijava protiv bivšeg zamjenika direktora Hrvatske udruge poslodavaca Bernarda Jakelića, kojeg je 15 zaposlenica optužilo za seksualno uznemiravanje, nanovo je ukazao na niz društvenih, pravosudnih i političkih manjkavosti u tretmanu ovog društvenog problema. Prijava je odbačena zbog protoka roka od tri mjeseca unutar kojeg žrtve mogu prijaviti počinitelja. No u postupku odbacivanja, DORH je priznao postojanje elemenata kaznenog djela. Prije toga Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić utvrdila je propuste HUP-a u zaštiti žrtava. Jutarnji list je, k tome, prije nekoliko dana objavio da je na službenom laptopu udruženja poslodavaca pronađeno i pismo poslano članovima, prepuno uvreda i difamacija na račun prijaviteljica, te da se ustanovilo kako je autor prijavljeni Jakelić. Pravosudni dio priče tako je zasad ostao sveden na sporednu informaciju o Jakelićevoj tužbi protiv HUP-a u kojoj traži više od dva milijuna kuna bruto na račun otpremnine, nakon što mu je isplaćen samo manji dio.

Spolno uznemiravanje, suprotno uvriježenom vjerovanju, nije bezazleno i može ostaviti teške posljedice na psihičko i fizičko zdravlje žrtve, pogotovo ako je visokog intenziteta, često i dugotrajno - upozorava Maja Mamula iz Ženske sobe

Cjelokupni slučaj je simptomatski zato što daje kvalitetan presjek što se desi ženama kad prijave spolno uznemiravanje. Prema članku 156. Kaznenog zakona, taj oblik kaznenog djela definiran je kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Ono se sankcionira kaznom do dvije godine zatvora kad se utvrdi da netko uznemirava drugu osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti ili koja je posebno ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta, ovisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje.

U slučaju s početka priče pokazalo se kako isti članak sadrži dodatnu riječ koja je definirala ishod ovog postupka i još nekih drugih prije njega: spolno uznemiravanje kazneno se goni po "prijedlogu" žrtve. Da je riječ o DORH-ovom procesuiranju isključivo po službenoj dužnosti bez prijedloga, onda bi i rok bio znatno duži od tri mjeseca i ne bi prisiljavao žene da neposredno nakon traumatičnog događaja prijavljuju nadređenog pojedinca.

Višnja Ljubičić (Marko Prpić/PIXSELL)

Relativno nedavno su se desile izmjene Kaznenog zakona i u ovom članku. Pooštrene su, naime, kaznene sankcije, ali gonjenje po "prijedlogu" nije odstranjeno, premda strukovne organizacije, pojedine pravnice i ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova već godinama upozorava upravo na ovaj problem. Potonja je institucija u više navrata tražila da se odredba izbriše iz Kaznenog zakona i da se progon za sva djela rodno utemeljenog nasilja, bila ona prekršajne ili kaznene prirode, vrši isključivo po službenoj dužnosti. S time se slaže i Maja Mamula, koordinatorica Ženske sobe.

- S obzirom na to kako je spolno uznemiravanje postavljeno u zakonu i to ne baš davno, teško je dokazivo i ima dosta elemenata koji utječu negativno na prijavu i procesuiranje. To što, za razliku od drugih kaznenih djela protiv spolne slobode, ovo djelo ide na prijedlog žrtve, ne mora nužno biti korak spoticanja, ali stavlja žrtve ovog kaznenog djela u nepovoljan položaj u odnosu na žrtve drugih kaznenih djela protiv spolne slobode, kao manje 'ozbiljne' žrtve, kaže Mamula, dodajući da vremenski rok ukazuje na duboko nerazumijevanje ovakvog ponašanja i psihologije žrtve.

- Svi u praksi koji radimo na problematici seksualnog nasilja svjesni smo da 91 posto odraslih žrtava seksualnog nasilja duže razdoblje nikome neće reći što su preživjeli. A za djecu su ti brojevi još porazniji, ističe ona.

Maja Mamula (Matija Habljak/PIXSELL)

U usporedbi s drugim oblicima spolno uvjetovanog nasilja, seksualno uznemiravanje spada među najprisutnije pojave. Prema istraživanjima koja su provedena prije 10 do 20 godina, ono je izrazito prisutno na visokim učilištima: više od trećine studentica doživjelo je neke oblike seksualnog uznemiravanja, od direktnih ucjena za ocjenu, do seksualnih primjedbi i aluzija. Istraživanje o ovom obliku uznemiravanja na radnom mjestu pokazalo je kako je 38 posto žena doživjelo takvo iskustvo. Što se tiče javnih prostora, istraživanje Ženske sobe pokazalo je da je čak 55 posto žena doživjelo neželjene seksualne primjedbe i vulgarne ponude, a 43 posto neželjeno dodirivanje tijela.

Kao razloge za ovu pojavu Mamula navodi patrijarhalno društvo i patrijarhalne vrijednosti, široko rasprostranjene stereotipne rodne uloge, nevjerovanje žrtvi da je takvo ponašanje za nju stvarno problem te minimaliziranje proživljenog nasilja kao šale ili komplimenta. Dodaje da seksualno uznemiravanje počinje od rane dobi, paralelno s usvajanjem stereotipnih rodnih uloga. S godinama se takva ponašanja intenziviraju.

- Kada tome dodate razliku u moći, problem postaje gotovo nerješiv, smatra koordinatorica Ženske sobe, navodeći i neke primjere iz rada institucije koju predstavlja.

"Svaki put kad dođe po dokumente, koristi priliku da mi stavi ruku na rame, zagrli me ili mi dodiruje leđa i grudi", ispričala je jedna žena. "Mora da vas je muž noćas usrećio kad tako blistate. Kako bi bilo da vas i ja probam tako usrećiti!", ukazala je druga na neželjene seksualne primjedbe. "Tko ne bi htio pomoći tako prekrasnoj studentici da lakše prođe ispit!", prepričala je treća sugovornica.

- Gotovo da nema djevojke i žene koja nije doživjela više puta različite manifestacije seksualnog uznemiravanja u nekom od navedenih okruženja, kaže Mamula.

U usporedbi s takvim društvenim trendom, prijave i pravosudni epilozi broje se u promilima. Prema službenim podacima MUP-a, broj prijava za spolno uznemiravanje iz članka 156. Kaznenog zakona porastao je u zadnje vrijeme za 55 posto. Prije tri godine prijavljeno je 26 slučajeva, a u 2019 zabilježeno je njih 59. Premda ured pravobraniteljice zaprima između 20 i 30 prijava godišnje za spolno uznemiravanje, od toga samo nekoliko otpada na kaznena djela za koja ovaj ured podnosi prijave DORH-u. I tu je epilog poražavajući: brojke osuđenih počinitelja po prijavama Pravobraniteljice su minimalne, svega jedna do dvije godišnje. U nizu godina zabilježen je izostanak presuda. Iako ne raspolažu s brojkama pravomoćno osuđenih počinitelja po ovim prijavama, iz ureda pravobraniteljice ističu da je opće poznato da su one minimalne.

Sudski sporovi su dugački i skupi, a cilj bi trebao biti smanjivanje financijskih troškova i drugih prepreka koje sprječavaju žrtve u prijavljivanju ili procesuiranju slučajeva na odgovarajućem sudištima - govori Snježana Vasiljević s Pravnog fakulteta

Više je od nekoliko razloga za ovakve statistike. Maja Mamula ističe da mnoge žene ne prijavljuju uznemiravanje zbog osjećaja šoka ili zato što misle da će ponašanje prestati ako jasno iskomuniciraju da je ono nepoželjno. Prisutan je i strah utemeljen na konkretnim prijetnjama ili ucjenama od strane počinitelja: ucjene za ocjenu, pad ispita, položaj u radnom kolektivu, gubitak posla, a ponekad i na račun neke žrtvi bliske osobe. Većina žena koje dožive seksualno uznemiravanje ni ne razmišlja o prijavi. Najveći dio se nalazi u procjepu između doživljavanja nekog ponašanja kao iznimno neugodnog, neželjenog, neprihvatljivog i reakcija okoline i društva, kako je to nešto "normalno", uobičajeno, čemu ne treba pridavati poseban značaj.

- Spolno uznemiravanje, opet suprotno uvriježenom vjerovanju, nije bezazleno i može ostaviti teške posljedice na psihičko i fizičko zdravlje žrtve, pogotovo ako je visokog intenziteta, često i dugotrajno. Posljedice su tako vrlo slične posljedicama drugih oblika seksualnog nasilja, koji se u većoj mjeri prepoznaju kao "teži", kaže Mamula.

Uz vremenski rok za prijavu, veliki broj nepokrenutih postupaka uzrokuju materijalni razlozi, poput nedostatka dokaza te najčešće odustajanje od progona počinitelja, kako žrtava tako i DORH-a. Kada tužbe dođu do suda, žrtve se znaju suočavati s nerješivim preprekama. U jednom slučaju, primjerice, sudac je oslobodio poslodavca zato što je prijava radnice bila utemeljena isključivo na njenoj izjavi, bez očevidaca. Iako je državno odvjetništvo u ovom i drugim slučajevima imalo mogućnost stručnog psihološkog vještačenja, kojim se može utvrditi vjerodostojnost iskaza, to se nije desilo. Takva procjena bila je presudna u drugom slučaju, ali tek nakon što je sudac oslobodio počinitelja jer nije povjerovao iskazu žrtve. Tada je, naime, on podnio privatnu tužbu za klevetu protiv žrtve, koja je oslobođena nakon što je razgovor sa stručnjakom pokazao da je govorila istinu. U trećem slučaju sudac je kao olakotnu okolnost za počinitelja naveo činjenicu da se radilo o samo jednoj epizodi verbalnih neugodnosti, i da bi se za osudu trebalo raditi o ponavljajućim radnjama. U četvrtom postupku sudac je žrtvu pozvao mobitelom na davanje iskaza. Nepripremljena i bez osobe od povjerenja, skamenila se od straha. Rezultat je bila odbačena kaznena prijava. Hrvatsko zakonodavstvo omogućava i podnošenje tužbe za naknadu štete, ali su dugotrajnost postupka i nemali troškovi parničenja nešto što dobar dio žrtava ne može priuštiti. Nerijetke su posljedice svega degradiranje na radnom mjestu i drugi oblici viktimizacije. Pravnice koje sudjeluju u ovakvim postupcima kažu nam da je dio sudaca educiran o ovim pitanjima, ali da postoji značajan broj koji malo ili ništa ne zna.

Čak i kada je riječ o presudama, pravobraniteljica Ljubičić kaže da sudovi nerijetko u području spolnog i rodno utemeljenog nasilja svojim tumačenjem i primjenom zakona oduzimaju njihov smisao. Recentniji primjeri na koje se referira različita su kaznena djela, ali ih objedinjuje zamjetno relativiziranje u sudskoj praksi. Eksplicitan je primjer bivšeg HDZ-ovog dužnosnika Alojzija Tomaševića, koji je kažnjen za obiteljsko nasilje tako da mu presuda nije pružila prepreku u nastavku obavljanja svih javnih i političkih funkcija. U Zadru su osumnjičenici za višekratno silovanje djevojke pušteni da se brane sa slobode iako su živjeli u maloj sredini pokraj žrtve. Nadležni sud i državno odvjetništvo nisu ni teretili ni osudili policajca koji je spolno uznemiravao podređenu kolegicu. U slučajevima Daruvarac i Komšić Vrhovni sud je snižavao kazne počiniteljima nekih od najbrutalnijih rodno utemeljenih zločina protiv žena. Javno se komentirao i slučaj u kojem je poslodavac odlučio počinitelja kaznenih djela protiv spolnih sloboda na štetu svoje kolegice vratiti na radno mjesto i to pod izgovorom da mu je kazna preinačena u rad za opće dobro i da za vrijeme suđenja nije ponovio djelo ili činio nova. Iako je svjesna da je pravosuđe u svakom od ovih slučajeva individualiziralo svoje postupanje te detaljno obrazložilo svoje odluke, pravobraniteljica naglašava kako navedeni primjeri svakako nisu odraz politike nulte tolerancije na nasilje u obitelji i rodno utemeljeno nasilje te u tom smislu ne šalju poruku javnosti da ćemo se kao društvo najstrože obračunati s ovom vrstom nasilja.

Pravobraniteljica, k tome, upozorava na nužnost sveobuhvatnih promjena. Kao jednu od ključnih vodilja navodi Istanbulsku konvenciju koja je zadnjih godina na meti desnice zbog "rodne ideologije". Iako je njome omogućen početak poboljšanja zakona i prakse u suzbijanju rodno utemeljenog nasilja, nasilja u obitelji i nasilja prema ženama, to se prema mišljenju pravobraniteljice nije dogodilo na sustavan način uz vodstvo struke. Država mijenja zakone na temelju individualnih slučajeva, civilnih inicijativa i prosvjeda građana i ponekad zanemaruje znanstvena istraživanja, struku, međunarodne trendove i konvencije, ali i specifičnosti hrvatskog društva. Pravobraniteljica upozorava da je i dalje značajan broj propisa ostao neusklađen s Konvencijom. "Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Kazneni zakon, Prekršajni zakon, Obiteljski zakon ključni su zakoni u području suzbijanja rodno utemeljenog nasilja koji i dalje ne prepoznaju nasilje prema ženama kao rodno utemeljeno ili ga ne kriminaliziraju ili ne određuju gonjenje po službenoj dužnosti ili u konačnici ne pružaju stvarnu već samo deklaratornu zaštitu žrtvama", poručila je pravobraniteljica.

Snježana Vasiljević (Marko Prpić/PIXSELL)

Izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Snježana Vasiljević ističe da je pravni okvir u Hrvatskoj zadovoljavajući na formalnoj razini, ali da je potrebno učiniti dodatne napore u postizanju stvarne jednakosti. "Duboko ukorijenjeni seksizam potiče porast izravne diskriminacije (poput diskriminacije trudnica), seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, nasilja u obitelji te seksističkog govora mržnje u javnom prostoru i na internetu", kaže Vasiljević, zbog čega smatra da je nužno implementirati Preporuku Vijeća Europe iz 2019. godine o sprječavanju i borbi protiv seksizma te donijeti novu Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova. Važno je, dodaje, i provoditi sveobuhvatne i kontinuirane edukacije na svim razinama, u obrazovanju, državnoj upravi, javnim i privatnim tvrtkama, a posebno pravosudnih dužnosnika, sudaca te policijskih službenika.

- Sudski sporovi su dugački i skupi, a cilj bi trebao biti smanjivanje financijskih troškova i drugih prepreka koje sprječavaju žrtve u prijavljivanju ili procesuiranju slučajeva na odgovarajućem sudištima te poduzimanje koraka za rješavanje rizika reviktimizacije. Konačno, potrebno je uspostaviti sustav koji će u društvenom kontekstu ohrabriti žrtve da istupe i da se odluče na pokretanje postupka protiv počinitelja, ističe Vasiljević.

Slično rezonira i Maja Mamula, koja tvrdi da bez ranih programa prevencije seksualnog uznemiravanja i nasilja, uključenih u vrtiće, osnovne i srednje škole, nećemo imati ozbiljnu promjenu. Važne su i kampanje osvještavanja javnosti, reakcija građana na seksualno uznemiravanje drugih umjesto okretanje glave, te dovoljan broj specijaliziranih mjesta za podršku žrtvama, što u Hrvatskoj još nije slučaj.

- Također, poruke koje šalje zakonodavac kroz zakone, ali i sudska praksa, zasigurno još uvijek ne pridonese da se žrtve odluče na prijavu, zaključuje Mamula, pozivajući sve osobe koje su doživjele bilo kakav oblik seksualnog nasilja da se jave Ženskoj sobi za besplatnu pomoći i podršku na svim razinama.