Apolonije s Rodosa u svojoj "Agronautici", kao i antički putopisac Pausanius u svom "Opisu Grčke", pripovijeda o dvojici braće, Amfionu i Zetu, koji su izgradili Tebu. Amfion je bio opčinjen lirom koju mu je podario Hermes, u čijim zvucima bi uživao do te mjere da bi mu brat prigovarao da dangubi i da ga sviranje odvraća od građevinskog rada. I dok se Zet upinjao svom snagom da pomakne i naslaže kamenje u tebanske zidine, Amfionovim notama kamenje se lakoćom podizalo i lebdjelo, naliježući s mekoćom na svoje mjesto na hrpi. Rad muzičara na ulicama i trgovima, ne samo Tebe nego godinama kasnije suvremenih grčkih i drugih europskih gradova, lišavan je karakteristika rada, tretirajući se kao dokolica i životarenje, iako su se gradovi i države nekada i danas njime na različite načine okorištavali.

U nekim trenucima je bilo oportuno taj potisnuti rad zabraniti, a u nekima regulirati ili nadzirati, a prezir prema uličnim muzičarima bio je usporediv s prezirom prema drugim radnicima zahvaćenima u ekonomiju ulice, kao i prema nezaposlenima i korisnicima socijalne pomoći. Povijest putujuće i ulične muzike rijetko je zapisivana, uglavnom isključivo, kako napominje Harrison-Pepper 1990. u knjizi "Drawing a Circle in the Square", u zakonima koji su se okomljivali na muzičare predbacujući im lijenost, lutanje, buku i ometanje javnoga morala i reda. Svim tim odredbama snažno su doprinijeli i ksenofobija, rasizam i nacionalizam u kapitalističkim stegama.

Provjerio sam postoje li kazne u Hrvatskoj jer si ne mogu priuštiti da mi policija oduzme instrument. Naplate mogu biti i od 100 do 400 eura… U Oktogonu je fenomenalna akustika, kaže Daniel

Daniel Mitrev iz Makedonije navečer svira harmoniku na Glavnom kolodvoru u Zagrebu ili u Oktogonu. Radi u jednom staračkom domu kao njegovatelj, svirajući obično po par sati prije ili nakon smjene. Nije mu naporno s dva posla, kaže. Nakon što je dugo skrbio za majku oboljelu od karcinoma, kaže da "kada već duša opušta od tijela, treba da osoba ima nekog pored sebe".

Nedavno je okupio bend s par ljudi iz Hrvatske i BiH, ali nikako da nagovori grupu da za početak zasviraju na ulici. Uz kavu, prije nego krene njegova noćna smjena, kaže da je za prvog sviranja u Makedoniji za tri sata zaradio 20 eura. Sjeća se nelagode, ali i predrasuda s kojima se susretao na početku.

- Mama jedne drugarice u Makedoniji mi je šutnula kutiju za harmoniku i rekla neka idem tražiti pravi posao. Kada sam doputovao u Zagreb, poslao sam drugarici da pokaže mami koliko imam na računu, da vidi kako se pristojno od ovoga posla živi – priča Daniel.

Proputovao je Makedoniju uzduž i poprijeko, a radio je i u Slovačkoj i Crnoj Gori prije dolaska u Zagreb.

- Provjerio sam postoje li kazne u Hrvatskoj jer si ne mogu priuštiti da mi policija oduzme instrument. Naplate mogu biti i od 100 do 400 eura. U komunalnom redarstvu izvukao sam dozvolu koja vrijedi pet mjeseci. Obično policija odbija dozvole izdati za mjesta gdje su državna administracija ili dućani. Čekam onda tako da se zatvore dućani u Oktogonu, oko 19.30, da mogu svirati. Tamo je fenomenalna akustika – dodaje.

Daniel uživa u teškotu i tradicionalnim makedonskim pjesmama, veseleći se kada ih ljudi prepoznaju. Svira i Tošu Proeskog, a tokom studija razvio je interes i za bizantsku muziku.

Daniel Mitrev

Magdalena Rogić s violinom i klavirom stvara od svoje devete godine, a danas pohađa Glazbenu gimnaziju i neumorno osvaja nagrade na brojnim natjecanjima. Kaže, prvi put je nastupila u Lisinskom još u maminom trbuhu. Maja Rogić, tekstopisac, aranžerka i voditeljica zbora Kikići&Genijalci koji djeluje već 26 godina, na kćer je prenijela ljubav prema muzici. Ova nadarena srednjoškolka odnedavno svira i u simfonijskom orkestru, u školi je dio klavirskoga trija, u sklopu je zbora i radila je na sinkronizaciji mjuzikla "Matilda" za Netflix.

- U početku me baš bilo strah stati pred ljude i svirati. Onda je profesor rekao mojoj mami da pet minuta ljeti stanem na rivu i sviram, kao način prevladavanja treme. Strah se lagano krenuo otapati i ja sam shvatila koliko uživam u tome. Sada sviram kad god se pruži prilika u školskim obavezama – kaže Magdalena.

Nakon što je cijelo ljeto svirala po pet minuta kao dijete, sama je uspjela uštedjeti za školsku torbu.

- Naučila sam raspolagati novcem, a danas, svirajući, naravno, znatno duže, skupljam za novu violinu. Radi se o skupom instrumentu, ali malo po malo, uz trud i rad, znam da ću uspjeti – dodaje.

Magdalenin nastup ima oko dva sata programa s "Malom noćnom muzikom", "La Turkom", "Vltavom", Boccherinijevim "Menuetom", "Čardašom", ali i "Despacitom", "Senoritom", "Memories", Zdravkom Čolićem i Oliverom Dragojevićem.

- Sviram i Stonese i filmsku glazbu, od "Phantom of the Opera" do "Kuma" i "Titanica". Oslobodila sam se potpuno kroz muziku i zna mi se desiti da mi odjednom samo naiđe inspiracija, neka ideja za videospot ili pjesma koju moram u tom trenutku zapisati – priča Magdalena.

Jednom su joj, prisjeća se, prišli Koreanci kojima su prijatelji, koji su je slušali na istom mjestu prije godina dana, preporučili da je svakako potraže kad budu u Zagrebu.

U početku me baš bilo strah stati pred ljude i svirati. Onda je profesor rekao mojoj mami da pet minuta ljeti stanem na rivu i sviram, kao način prevladavanja treme. Sada sviram kad god se pruži prilika, priča Magdalena

Da uličnom muzikom odjekuju snažni glasovi mladih žena svjedoči i Maddie Williamson, gitaristica iz Kalifornije. Njezina je baka davnih 1910-tih otputovala za Ameriku iz Ogulina, a s obitelji se kao tinejdžerica preselila u Chioggiu, pored Venecije. Tamo je počela svirati na ulici kao jedna od rijetkih u tom poslu u malom ribarskom gradu u kojem se zajedništvo osjećalo i kroz male geste, kao što su sladoled ili pizza u pauzi koje su joj znale donijeti starije prolaznice. Znala je da želi raditi nešto što je čini sretnom, zbog čega nije bilo dileme da će nastaviti svirati i po dolasku u Hrvatsku, u Puli i u Zagrebu. Ulica predstavlja i svojevrsni plan B, neku vrstu paradoksalne sigurnosti u ekonomski nesigurnom svijetu.

- Što god da se dogodi, ulica je uvijek tu – poručuje.

Maddie eksperimentira s jazzom, rockom, bluesom i funkom, a voli i improvizirati.

- Želim se okušati u različitim žanrovima kao muzičarka da bih mogla proširiti paletu mogućnosti u kreiranju vlastita stila. Ponekad se nečega sjetim i isprobam to na gitari, uvježbam i onda dorađujem u interakciji s ljudima – kaže Maddie.

Represija prema uličnim muzičarima veže se uz pokušaje "uvođenja reda" u Austro-Ugarskoj nakon Napoleonskih ratova, pa je pristup tim oblicima rada bio omogućen pretežno ratnim veteranima s invaliditetom i drugim osobama sa socijalnim statusom, kojima je država pomagala u kupnji vergla. Regulacija rada uličnih muzičara u zatečenom obliku, gdje svirači i pjevači putuju od mjesta do mjesta, bez stalne adrese i poslodavca koji ih veže, nije bila opcija jer bi to otežalo prikupljanje poreza i nadzor nad pretežno romskim i migrantskim stanovništvom. Rasijalizirane radnike sputavalo se tako da bi im lokalna uprava dodijelila neko mjesto, prema kojem je bilo moguće kontrolirati njihovo kretanje, a papiri se ni danas puno ne razlikuju u proceduri. Rasprave u novinama i parlamentima u 18. i 19. stoljeću oko ulične muzike prelamale su se na pitanjima "uznemirenosti" i, slijedom toga, smanjenje produktivnosti radnika te "dolaska stranaca" sa svojim kulturama i načinom životom na europske ulice.

Dozvola za ulične muzičare regulira na kojim mjestima mogu, kada i koliko dugo svirati. Ta administrativna kontrola obično znači razvlačenje od ureda do ureda, gdje nitko ne zna što uopće treba i kakva su pravila, a kreira i prostor za policijsko uznemiravanje. Pričaju neki od naših sugovornika, koji se nisu osjećali sigurnima podijeliti podatke, da u nekoj sobi netko napokon razgrne kartu Zagreba i kaže – možete odabrati dvije lokacije. Dozvola se čeka 21 dan, ali čak s privremenom dozvolom zna biti teškoća. Ulične muzičare gradske vlasti sve više rastjeruju s turističkih lokacija, pa je tako na jednoj od stranica, na kojima ulični muzičari upozoravaju jedni druge, moguće naći da je npr. na sjeveru Italije manje policije, a da su jezero Garda ili Amalfijska obala skoro pa van dosega.

Magdalena Rogić

Policija, kažu, povremeno samo nezainteresirano prođe pored muzičara, a povremeno ih potjera, obrušavajući se na njih, ovisno o raspoloženju. Jednome se od njih dogodilo da mu je isti policajac prišao dva dana zaredom s različitim uputama. Prvi dan, kad mu je pokazao dozvolu, policajac je rekao – dobro, samo nemojte biti glasni. Drugi dan je opet prošao i rekao muzičaru da ne smije svirati, da nije bitno ima li dozvolu ili ne. Neki vlasnici trgovina također znaju biti neugodni tjerajući ulične muzičare koji dođu preblizu. No bez obzira na to, svaka osoba na koju smo naišli u šetnji gradom ističe da svakodnevno upozna i puno predivnih i dragih ljudi.

Obezvređivanjem ulične muzike kapital prekriva i njezinu stvarnu vrijednost, a na radu uličnih muzičara zarađuju ugostiteljski objekti i turističke zajednice, upravo institucije grada čije politike otežavaju svakodnevnicu muzičara. Daniel primjećuje da bi bilo jednostavnije kada bi ulični muzičari i drugi izvođači bili povezani u neki oblik radničke organizacije koja bi mogla zahtijevati bolje uvjete rada, pristup zdravstvenoj skrbi i stjecanje staža za mirovinu.

- Ulična muzika ništa ne osigurava. Kada bi nastupao po kavanama ili koncertima, uzdržavao bih se na taj način, mogao bih samo jedan mjesec raditi kao strani državljanin. Poslije toga bih trebao proboraviti tri mjeseca izvan države i onda se tek vratiti. Budući da sam zaposlen kao njegovatelj, imam pravo na godinu dana rada – ukazuje on kako reprodukcija nacionalnih država funkcionira u stratifikaciji prostornih i radnih odnosa.

- Ne bi smjelo biti zakona protiv sviranja na ulicama. Vlast ne bi trebala ograničavati mogućnost rada uličnim muzičarima. Policija i administracija samo odmažu. A nije da ikome nanosimo štetu - kaže jedan od naših sugovornika.

Upućuje nas na to da policija nije potrebna jer na ulici postoji već cijela jedna mreža solidarnosti temeljena na drugarstvu i uzajamnoj podršci. Da je to zaista tako, pokazuje jedna i od Maddienih priča. Kada je svirala u Puli, jedan pijani muškarac joj je prišao psujući i prijeteći. U blizini su bile dvije osobe koje je do tada samo sretala u prolazu i koje su prišle muškarcu i otjerale ga. Kaže, puno znače ti oblici savezništva, spoznaja da će ti, ako se nešto dogodi, netko priskočiti.

Ima koja godina da se opet u Zagrebu može začuti vergl, uz okretaje Hadžija Veljkovića iz grupe Kraljevi ulice, u taktovima iz kojih isparava promrzli dah zapuhnut u rukavice i užurbana gradska vreva. U stvarnosti u kojoj se obeshrabruje bilo kakav oblik pobune i užitka, ulična muzika pokreće kamenje i najučmalijih mjesta, u svojim slobodarskim porivima izvlačeći iz pepela ono preostale vatre u obraze.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma