>

novosti logo

Društvo Društvo

Zločin i kaznica

Vrhovni sud pušta Tomislava Merčepa iz zatvora prije isteka dosuđene sedmogodišnje kazne jer ‘nije ranije osuđivan’ i jer je sudjelovao ‘u svim zatvorskim programima’, uz napomenu da je ‘za očekivati da na slobodi neće činiti nova kaznena djela’. Podsjećamo na stravične zločine koje su u ratu počinile njegove jedinice

Da ste reagirali na prve događaje, sve ovo ne bi se dogodilo i hrvatska povijest bi jednim dijelom izgledala puno drugačije. Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje potpuno svjesno ostali na krivoj strani povijesti Republike Hrvatske – ovu rečenicu izgovorio je sudac Županijskog suda u Zagrebu Zdravko Majerović čitajući obrazloženje presude kojom je Tomislava Merčepa osudio na pet i pol godina zatvora za ratni zločin u Pakračkoj Poljani, gdje su merčepovci organizirali mučilište i gubilište za veliki broj Srba. Merčepovu kaznu Vrhovni sud je kasnije povisio na sedam godina. Merčep, koji ovih dana izlazi na slobodu, osuđen je za hapšenje 52 civila, od kojih njih 43 nisu preživjela susret s ubojicama iz Pakračke Poljane.

Što su prošli mučenici iz Pakračke Poljane najbolje je u intervjuu Feralu 1997. godine posvjedočio Merčepov dozapovjednik Miro Bajramović, koji je detaljno opisao načine na koji su mučili ljude: ‘Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika – plamenom iz boce plina i onda ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog čovjeka odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon, nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u guzicu znao nagurati petožilni kabel, te bi im ostavili po par sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana sol i ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu krvariti. Isto tako, svi su isti dan morali naučiti ‘Lijepu našu’…’

Zločini merčepovaca ugledali su svjetlo dana već 1992., nakon što se doznalo za ubojstvo obitelji Zec. Još tada je jedan od Merčepovih egzekutora, Igor Mikola, policiji dao iskaz po kojem se bez Merčepovog zelenog svjetla ništa nije radilo

Jedan od tih koje su Munib Suljić, Stipe Manđarelo i ostali merčepovci ‘učili’ pjevati himnu bio je i Vladin povjerenik za zdravstvo i socijalnu skrb u Pakracu Đorđe Gunjević, koji se istaknuo spašavanjem brojnih bolesnika pakračke bolnice, za što su ga pobunjeni Srbi nagradili boravkom u logoru Bučje. Nakon što je organizirao evakuaciju za 400 ljudi iz bolnice i preživio srpski logor, merčepovci ga hapse 11. listopada 1991. na radnom mjestu i odvode u logor u Pakračkoj Poljani. Gunjević je bio jedan od 150 svjedoka na suđenju Merčepu: ‘Spajali su mi struju na uši, tukli me, ponižavali, gledao sam kako čovjeku na živo buše nožem nogu, nisam četiri dana išao na zahod…’

Hapšenjem i mučenjem Đorđa Gunjevića i brojnih drugih Srba koji su prošli merčepovcima kroz ruke dovodi se u pitanje teza suca Zdravka Majerovića s početka teksta. Zbilja, kako je moguće da Srbin koji se oglušio o poziv dijela sunarodnjaka da se priključi pobuni završi priključen na struju u logoru? Ako njegovi mučitelji nisu kažnjeni, ako su slično prošli mnogi drugi ljudi koji su dijelili njegove stavove, ako je državi trebalo više od 25 godina da osudi ratnog zločinca, makar i na smiješno malu kaznu u odnosu na ono što je napravio, postavlja se pitanje po čemu je to Tomislav Merčep ostao na ‘krivoj strani povijesti’. Lakše je steći dojam da je ‘vukovarski Napoleon’, koji je zbog ubijanja i pljački u režiji vojnika pod njegovom komandom u ljeto 1991., uoči izbijanja pravog rata u Vukovaru, premješten iz tog grada, ali samo kako bi svoj krvavi trag ostavljao gdje god se zatim pojavio, zapravo osuđen jer se to nije moglo izbjeći. Previše je bilo novinskih tekstova, previše svjedoka, a što je najvažnije, previše pritisaka haškog tužiteljstva, pa je čak i hrvatsko pravosuđe moralo reagirati. Koliko je to napravljeno preko volje, dovoljno govori podatak da hrvatska policijska i pravosudna tijela ni do danas navodno nemaju pojma gdje se nalazi Miro Bajramović, ali i to da se 25 žrtava iz Pakračke Poljane još uopće nije uspjelo identificirati.

Zločini merčepovaca ugledali su svjetlo dana već 1992., nakon što se doznalo za ubojstvo obitelji Zec sa zagrebačke Trešnjevke. Još tada je jedan od Merčepovih egzekutora, Igor Mikola, policiji dao iskaz po kojem se bez Merčepovog zelenog svjetla ništa nije radilo. Da je Merčep zapravo bio na pravoj strani povijesti, govori i to da ni nakon svih dokaza koji su se pojavili u javnosti i za koje su policija i DORH godinama znali on nije osuđen za ubojstva, nego samo zato što nije sankcionirao podređene nakon što je doznao za zločine. Mora da su se ubojice, od kojih mnogi danas uživaju državne mirovine, grohotom nasmijali na ovaj tužiteljski cinizam. Izraziti humoristički potencijal ima i obrazloženje časnih sutkinja i sudaca Vrhovnog suda, koji su ratnom zločincu smiješno malu kaznu dodatno umanjili puštanjem na slobodu prije njenog isteka. Naime, ugledni suci puštaju Merčepa jer ‘nije ranije osuđivan’ i jer je sudjelovao ‘u svim zatvorskim programima’, uz napomenu da je ‘za očekivati da na slobodi neće činiti nova kaznena djela’. Merčep je navodno nedavno pretrpio drugi moždani udar, pa se Vrhovni sud smilovao i pustio ga kući nakon malo više od pet godina pritvora i zatvora, koje je u ljetnim mjesecima prekidao liječenjem u toplicama.

Haškim istražiteljima i Veritasu svjedočanstvo je 1996. dala i M. B. iz Klise kraj Pakraca, koja je u mučilištu u kolibi u Marinom Selu bila od 14. studenoga do 9. ožujka 1992.: ‘Vidjela sam ‘Antu’, koga su drugi vojnici zvali ‘Braja’ i vojnika po imenu ‘Kec’ kako nogama tuku Radeta Gojkovića. Čula sam ‘Antu’ kad je rekao ‘Kecu’: ‘Pogledaj ovoga gada, tako je jak i ne možemo ga na smrt pretući.’ ‘Kec’ je rekao: ‘Ja ću mu pokazati’, psujući mu četničku majku. Bacio ga je na beton i počeo gaziti, udarati po glavi, nogama, dok nije izgubio svijest. Iznijeli su ga van i nikada ga više nisam vidjela. Jedne noći vojnici su odveli sedam zatvorenika, sve iz Kipa. Nakon premlaćivanja, ‘Ante’ je došao u sobu i pitao tko želi ići kod liječnika. Javili su se Branko iz Kipa i Cicvara. Otišli su i nikada se više nisu vratili. Četvrtog dana natjerali su muškarce da se polijevaju crijevom za vodu. Jovo Žestić je bio star i pretučen, u groznici, umro je od pothlađivanja. Njegov su leš utovarili u auto i nekamo ga odvezli.’ Koliko je ozbiljno DORH pripremio optužnicu protiv Merčepa svjedoči i podatak da period u kojem je M. B. bila u mučilištima oko Pakraca nije obuhvaćen optužnicom.

Tomislav Merčep uskoro će se moći prošetati našim ulicama. Ne treba sumnjati u to da je siguran da je bio na pravoj strani povijesti.

1/1