Novosti

Društvo

Noć krvi i krivnje

Zvonimir Zakošek iznosi brojne i s obzirom na vladajuću ideologiju heretičke ocjene rata: spoznaju stečenu u Pakračkoj Poljani "da radimo iste stvari kao i suprotna strana", fakt da je zločine prihvaćala "cjelokupna hrvatska politika", dok se merčepovce poticalo i štitilo. No prešućuje da je u optužnicama za Pakračku Poljanu iz 1997. i 1998. on bio petookrivljeni

Large 1mer%c4%8dep

Tomislav Merčep osuđen je na sedam godina zatvora

"Često sanjam čovjeka u kojeg sam pucao iz neposredne blizine. Taj čovjek je imao oko šezdeset godina. Žena mu je bila na vratima kuhinje i držao sam je na nišanu svojega kratkog automata. Zvao sam ga da siđe s tavana. Čuli su se koraci i on je počeo silaziti. Najprije sam vidio noge, onda njega do pasa, i pušku... U jednom mi se trenutku učinilo da okreće pušku kao da... Pucao sam mu u prsa. Što je htio? Možda se htio predati? Je li htio pucati? Jesam li trebao pričekati? Vidim mu jasno lice... Ono što sam ja učinio, ne može se popraviti."

Ove rečenice su skraćeni ulomak iz knjige "Odlazak u noć" nedavno objavljene u izdanju Jesenskog i Turka. Riječ je o memoarima Zvonimira Zakošeka, visokopozicioniranog pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a predvođene osuđenim ratnim zločincem Tomislavom Merčepom te ratnog bojnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, danas predsjednika ogranka veteranske organizacije Hvidra u zagrebačkoj četvrti Maksimir. Naslovnica je ponešto zbunjujuća – na njoj je navedeno samo ime Jasne Baštić. Autorica je slobodna novinarka koja je tijekom ovdašnjih ratova izvještavala za švicarske medije, a u uvodu objašnjava kako je tekst nastao temeljem niza susreta s protagonistom. Nakon prve dvije stranice cijeli ostatak napisan je iz Zakošekove perspektive.

Krajem osamdesetih novinar časopisa "Sam svoj majstor", ljubitelj Pink Floyda i općenito rocka, živi u Samoboru kao zadovoljan suprug i otac dviju kćeri. U lipnju 1991. postaje ratni izvjestitelj Večernjeg lista, no ovaj se 37-godišnjak vrlo brzo dobrovoljno priključuje HV-u. Kao razloge navodi utjecaj medija, do kolektivne psihoze radikalizirane društveno-političke okolnosti, probuđeni nacionalni naboj i želju za obranom zemlje. Više od svega, idealizam – želju "da izgradimo bolje društvo", ali i želju da bude aktivan sudionik povijesti. Nakon početka ratnog puta u Topuskom, od listopada 1991. do siječnja 1992. nalazi se u Pakračkoj Poljani. Kasnije provodi jedanaest mjeseci u sjevernoj Bosni nedaleko od Lukavca, da bi rat završio u "Oluji" na potezu Trojvrh – Slunj – Vrginmost.

Zakošek tvrdi da je zaštitio i od sigurne smrti spasio teško zlostavljanu braću Nikolu i Dušana Miokovića, osim toga, "još desetak ljudi je živo zahvaljujući tome što sam bio tamo (...) na to sam strašno ponosan"

Zakošekov glas kroz dvjestotinjak stranica detaljno oživljava pakao: tu su tjeskoba iščekivanja udara metaka u vlastito meso, plač i povraćanje koje izaziva "nepatvoreni, golemi strah", psihički slomovi avanturista, grimase ranjenih konja, stiskanje rebara pogođenog vojnika da ne iscure pluća, paranoja od izdaje, obavještavanje obitelji poginulih, srpski zarobljenici koje pripadnici postrojbe "Crni labudovi" Armije BiH razapinju na križeve, namjerno samoranjavanje ustrašenog HV-ovca pred "Oluju", vozilima bezbroj puta pregaženi leševi krajiških boraca. Precizno je opisan dugi niz aspekata materijalne i psihološke stvarnosti, koje ovdje nije moguće ni nabrojiti. Među njima su uloga zapovjednika, logika (ne)funkcioniranja postrojbi, dezorijentacija u "ratnoj magli", adrenalin i kaos borbe, "čišćenje" osvojenog terena.

Smjenjuju se sirove impresije i naknadna promišljanja, a znatna se pažnja posvećuje graničnim iskustvima i emocionalnim krajolicima. Izviru strava suočavanja s vlastitom smrtnošću i – vrlo snažna – strava ubijanja, ali i ona ulaska u intimu ubijenih. Prilikom osvajanja bjelovarske vojarne Zakošek je na tijelu regruta JNA pronašao ljubavno pismo, što ga je duboko kosnulo: u ratu je "vrlo važno dehumanizirati neprijatelja". Oružje i zapovjedni položaj, a naročito vlast nad zarobljenicima "čovjeka opije na vrlo neobičan način (...) misli da ima Božju moć da odlučuje o životu i smrti". Ovisnost o suborcima jača je od obiteljskih veza – "'Ja' više ne postoji (...) Ne znaš više tko si. To je jezivo stanje." Pripovjedač se doima elokventnim, a osim mjestimičnih ponavljanja, Baštić je priču vješto oblikovala u pitak tekst vrlo dobre narativne ekonomije i ritma koji čitatelja posve uvlači u kaos rata te više puta izaziva mučninu i knedle u grlu.

Presudno pitanje je odnos prema zločinima vlastite strane. Zakošek je bio zapovjednik logistike jedinice koja je u Pakračkoj Poljani poubijala desetke uglavnom srpskih civila. On otvoreno piše o zvjerskim premlaćivanjima i mučenjima induktorskim telefonom, spominje trinaest zatvorenika i isti broj uskoro pronađenih trupala. Ubijalo se "iz mržnje, sadizma i koristoljublja (...) Bilo je nešto psihopatski u tim Merčepovim ljudima". Osim Muniba Suljića, osuđenog za ubojstvo Aleksandre Zec, tu je cijela galerija notornih likova poput Pave Mlinarića, Stjepana Manđarela ili Branka Šarića. Iako je Zakošeku bila "muka od tolikog batinanja", on komentira kako su oni "bili amateri" u usporedbi sa zlostavljanjima u Kninu – premda ispovijest merčepovca Mire Bajramovića objavljena u Feral Tribuneu po monstruoznosti u najmanju ruku ne zaostaje ni za čim što se ovdje pripisuje srpskoj strani.

Dojam je da se umanjuje brutalnost zločina. A ako je Zakošeku vjerovati, on je u košmarnoj bujici nasilja igrao tek ulogu nedovoljno upućenog i bespomoćnog promatrača, a potom i nekoga tko je nastojao pomoći. Za hapšenja Srba i nestanke ljudi u Kutini "tada nisam znao (...) U prvo vrijeme nisam znao ni što se zbiva u samoj Pakračkoj Poljani", reći će, dok su se on i Merčep razišli "u odnosu prema zarobljenicima i civilima". Slijede stranice i stranice samopropitivanja, ali prije svega opravdavanja – "da sam djelovao drugačije? Bi li neki čovjek ostao živ?", "nisam mogao izvući te ljude, srpske civile, iz zatvora...", "nisam mogao utjecati na događaje", "da sam išao u žešću konfrontaciju, sigurno bih bio ubijen". A da je samo otišao, postao bi izdajnik: to bi ugrozilo "i sigurnost onih koji su tamo bili pod mojom zaštitom", dok je u Zagrebu "mogla stradati moja obitelj". Konačno, on tvrdi da je zaštitio i od sigurne smrti spasio teško zlostavljanu braću Nikolu i Dušana Miokovića, osim toga, "još desetak ljudi je živo zahvaljujući tome što sam bio tamo (...) na to sam strašno ponosan".

Faksimil optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu

Faksimil optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu

Unatoč dvostrukoj liniji zapovijedanja, upitna je uvjerljivost teza o Zakošekovom neznanju i nemoći, naročito zato što sam kaže da je kasnije postao zapovjednik jedne od triju satnija Merčepove postrojbe. No njegovu vjerodostojnost mnogo izravnije urušava nešto drugo. On navodi da "nije nikada nikog tukao" i da to važi za sve pod njegovim zapovjedništvom. Ističe i materijalni interes u podmetanju oružja imućnijim Srbima, poput direktora Ribnjaka Mirka Cicvare, koji je "priveden samo zbog novca" (i kasnije ubijen). To ga je, tvrdi, "strašno pogodilo i razočaralo", a "ponižavajuće i razočaravajuće" bilo je i saznanje da njegovi vojnici kradu.

Zakošek prešućuje da je u optužnicama zagrebačkog Županijskog državnog odvjetništva za Pakračku Poljanu iz 1997. i 1998. on sam bio petookrivljeni – i to zbog protupravnog lišavanja slobode izvršenog na okrutan način te iznuda imućnih kutinskih taksista Nikole Peleša i Branka Velagića. Prvi je posvjedočio kako ga je zarobilo više muškaraca, uključujući Zakošeka koji mu je rekao "da nije ništa kriv", no da bi trebao "dati pomoć (...) jer ništa nije dao za Hrvatsku". Opljačkali su mu 23.000 njemačkih maraka i automobil marke BMW 525, a iz poharane kuće odnesen mu je niz predmeta, uključujući peglu i usisivač. Velagić je prema optužnici u zarobljeništvu mučen strujom i ubadan nožem, slomljeni su mu čeljust i dva kralješka, a u debelo crijevo uguran strujni kabel. Oduzeti su mu kamion i automobil marke Mercedes, motocikl i kamionski motor. U iskazu danom 3. studenog 1997. navodi kako mu je "Zvonko" (po svemu sudeći Zakošek, što je zaključio i ŽDO) "prislonio pištolj na čelo i kazao da potpiše da te stvari daje za Hrvatsku". Oteto mu je i niz drugih vozila, muzička linija, harmonika, violina, bušilica, zlatni nakit, satovi i ostalo u vrijednosti do sto tisuća maraka. "Očito je da je namjera Zakošek Zvonimira i (suoptuženog, op. a.) Prosinečki Krešimira isključivo i bila da se domognu novca i vrijednih predmeta koristeći ratnu situaciju", stoji u optužnicama.

Postupak protiv Zakošeka izdvojen je u poseban predmet vođen pred Općinskim sudom u Kutini. U nepravomoćnoj presudi Merčepu iz svibnja 2016. stoji kako je u prosincu 2011. obustavljen. Prema Documentinom izvještaju, Zakošek je kao svjedok u Merčepovom procesu rekao kako je dvaput oslobođen, a potom je nastupila zastara. O razlozima se može nagađati. Peleš i Velagić svjedočili su u postupcima protiv Merčepa i Suljića, vezano i za ubojstvo Aleksandra Antića, čiji su grob prema svojim prvim iskazima morali kopati. U kasnijim su iskazima mnogo toga "zaboravili". U jednoj presudi navedeno je kako se to "nesjećanje" može pripisati i strahu, s obzirom na to da su tijekom procesa dobivali prijetnje. Prema sudskim spisima koje nam je ustupila Documenta, taksisti Zakošeka nisu prozivali za fizičko nasilje. Peleš izričito tvrdi da ga je on i štitio, dok braća Mioković jesu ustvrdila da ih je izvukao iz zatvora i spasio od zlostavljanja.

Međutim, Zakošek u memoarima Peleša i Velagića ni ne spominje, kao ni tu optužnicu. Štoviše, izričito tvrdi kako je osobno bio optužen "samo za dogovor za likvidaciju Aleksandra Antića" (za što, inače, nismo našli potvrdu) te da je 2012. oslobođen. Ta krupna i – s obzirom na dostupnost dokumenata i fakt da je o Zakošekovoj optužnici još 1997. pisao Feral – glupa laž ozbiljno dovodi u pitanje ukupan sadržaj knjige, uključujući Zakošekovu tvrdnju da je Suljić za njega "četiri puta organizirao zasjedu" jer da je u atmosferi smrti i pljačke smetao. Licemjernim se doimaju neprekidno isticanje empatije za zarobljenike, zgražavanje nad zločinima ili naglašavanje da je vojnicima "uvijek govorio o ratnim pravima i što se ne smije raditi". Zakošek sam kaže kako je rat nenormalno stanje u kojem patološke ličnosti isplivaju, dok se normalni prilagođavaju tom nenormalnom stanju. Ponešto se naslućuje iz ovog priznanja: "Bio sam kao i svi ostali."

Zakošekov glas detaljno oživljava pakao rata

Zakošekov glas detaljno oživljava pakao rata

Spomenuto prešućivanje ujedno je neshvatljiv propust same Baštić, koja navodi da je sa Zakošekom razgovarala dvadeset godina. Iz uvoda proizlazi da ga je upoznala na odjelu za veterane zagrebačke bolnice Dubrava, među ljudima s patnjom "koja kao da je (...) iz nekog drugog svijeta". Dva puta ranjavan, Zakošek je isto toliko puta pokušao samoubojstvo, dok je na spomenutom psihijatrijskom odjelu boravio u jedanaest navrata. On opsežno opisuje nesposobnost povratka u civilstvo, otuđenje od društva i obitelji, napade gušenja i straha, kronične fizičke tegobe, zaleđenost u proživljenim traumama, pustinju emotivne smrti. A dok stalno obilazi grobove "svojih dečkiju", osvještava da mrtve "nikakva domovina ne može vratiti". Uz krivnju zbog pogibije suboraca, sve više jača, tvrdi, i "puno mučniji" osjećaj osobne krivnje prema "neprijatelju" kojeg se sve manje osuđuje. "Sve češće, kako vrijeme prolazi, razmišljam o žrtvama na drugoj strani, a gdje sam ja bio izravni uzročnik. Dopustio sam da me upletu u sve to. Oni koji su izazvali ovaj rat danas nemaju nikakvu grižnju savjesti. Oni su bogati, zdravi i sigurni."

U neku ruku Zakošek je nesumnjivo, kako tvrdi, "izigran i prevaren". No dok zauzima ulogu (i) žrtve – "cijena koju sam ja platio je sve što sam mogao platiti (...) moj život je potpuno promijenjen", dok on plaća morama i grižnjom jer ih je, reći će majci, "puno ubio" (u borbama, sugerira se) – mnogi su bez ikakve vlastite odgovornosti i doslovce platili životom. Zakošek iznosi brojne i s obzirom na vladajuću ideologiju heretičke ocjene rata, koje mu neće donijeti laude politike, društva ili braniteljskih organizacija: slutnju da je sukob i pomak stanovništva "unaprijed dogovoren", spoznaju stečenu u Pakračkoj Poljani "da radimo iste stvari kao i suprotna strana", fakt da je zločine prihvaćala "cjelokupna hrvatska politika", dok se merčepovce poticalo i štitilo, tezu o istjerivanju Srba kao jednom od ratnih ciljeva.

Uz "Oluju" navodi da su "oni, koji su tu rođeni, morali tu i ostati" te da zapaliti jednu kuću znači "izbrisati jednu obitelj". Naročito je porazan zaključak da su sve patnje bile uzalud – "nitko me nije uvjerio da je sada bolje od onda kada smo kretali u rat ili od prije rata". Ipak, Zakošekov zakašnjeli pokušaj bivanja etičkom veličinom bio bi bitno časniji i vrjedniji poštovanja da je imao hrabrosti i poštenja dosljedno se suočiti s vlastitom prošlošću. U uzavrelom intenzitetu događaja, tvrdi on, pojedinac "sebi ne može postavljati previše pitanja (...) nema vremena ni za što". Sve da to i jest točno – a nije, jer su si neki i tada postavljali pitanja – Zakošek je puna dva desetljeća kasnije na Merčepovom suđenju nastupio kao svjedok obrane te ustvrdio kako osobno "nema neposrednih saznanja o ubojstvima". U knjizi to ne spominje, ali zato nariče kako je samo poznanstvo s merčepovcima "crna točka u životu", koja izaziva krivnju, strah, drhtanje i povraćanje. Ukratko, Zakošek kalkulira i danas, dok se – sa spoznajom o profućkanom zdravlju i životu te bijesan na profitere – očito neiskreno kaje pokušavajući isprati savjest i relativno jeftino iskamčiti moralni kapital.

Ukupna ocjena ne može biti jednoznačna. Mimo osobnih oportunističkih pobuda, stavljanje vlastite krivice zbog (ne)postupanja – pa i samog sudjelovanja u sukobu – u središte važan je korak ka suočavanju društva s prošlošću. Nadalje, ovo je vrlo prljav i neherojski prikaz sukoba devedesetih, ali i prirode rata uopće. Sociolog Siniša Malešević ističe kako je ovo "izvrsna knjiga koja uspješno dekonstruira sve dominantne mitove o Domovinskom ratu", dok druga recenzentica navodi kako djelo sadrži brojne psihološke i sociološke spoznaje. Baštić kaže kako se radi o "možda najpotpunije napisanoj studiji slučaja u literaturi o PTSP-u". To bi moglo pripomoći nijansiranijem razumijevanju stigmatizirane veteranske populacije. U nekom boljem svijetu "Odlazak u noć" bio bi, uz upute za kritično čitanje, obavezna lektira u školama, kao primjer neuspjelog krivotvorenja vlastite biografije i istovremeno snažno djelo koje poručuje da je u ratu "sve zločin", da je u njemu "nemoguće tražiti smisao" i da nijedan ishod nije vrijedan patnji i beskonačnih trauma, dok se pobjede i porazi stapaju "u jednu stravičnu sliku razaranja" – u noć krvi i krivnje.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više