>

novosti logo

Društvo Društvo

Znam da je ovakav pledoaje uzaludan

Feljton ‘Iz osobne ostavštine Konstantina Koče Popovića’ (3/3): Tito je srpske liberale slomio na četverodnevnom sastanku političkog aktiva Srbije. Na sastanku su bila 82 političara, među njima i Popović. Mnogi nisu govorili, a gotovo svima je upalo u oči to što Koča nije govorio. Iz njegovih bilješki jasno je i zašto – bio je potpuno rezigniran: ‘Ako ovako nastavimo, po čemu ćemo se razlikovati od ‘lagerskih’ partija…’

Tito je u jesen 1972. godine odlučio politički eliminirati srpske liberale, odnosno liberalno vodstvo na čelu Centralnog komiteta SK Srbije. Tu su novu politiku, koja je započela njihovim imenovanjem 1969., utjelovili predsjednik CK SKS Marko Nikezić i Latinka Perović koja je bila na dužnosti sekretara CK SKS. Starim kadrovima, partijskim konzervativnim krugovima, to je vodstvo počelo smetati do te mjere da ga je trebalo maknuti. Stanje u vrhu partije u Srbiji bilo je usporedivo sa stanjem u vrhu partije u Hrvatskoj 1971. godine – partijski su vođe bili duboko podijeljeni i zavađeni, s tom razlikom što liberalno vodstvo u Srbiji iza sebe nije imalo masovni pokret. Koča Popović liberalno je vodstvo podržavao, tiho, diskretno, nije se, a tada je bio član Predsjedništva SFRJ (što je bila više ceremonijalna nego operativna i stvarna dužnost), miješao u dnevnu politiku srpskog partijskog vodstva.

Nakon sastanka Popović je telefonirao Latinki Perović i Marku Nikeziću i pitao ih ‘šta čekate’, misleći na ostavke. On je ostavku na mjesto u Predsjedništvu SFRJ dao vjerojatno 18. listopada 1972. Titu u Belom dvoru. Ostatak života proveo je u mirovini

Tito je liberale slomio na četverodnevnom sastanku političkog aktiva Srbije. Na sastanku su se okupili članovi Predsjedništva SKJ iz Srbije, članovi Predsjedništva SFRJ iz Srbije, članovi Savjeta federacije, također iz Srbije, članovi Sekretarijata CK SKS i pokrajinskih komiteta za Vojvodinu i Kosovo, beogradskog Gradskog komiteta, te drugi čelni ljudi Srbije. Na sastanku su bila 82 političara, među njima i Koča Popović. Govorilo je njih 52 i to 32 u korist liberala, 19 protiv, a gradonačelnik Beograda Branko Pešić bio je neutralan. Pobijedila je ona strana na kojoj je bio Tito, ne brojnija strana. Mnogi nisu govorili, a gotovo svima je upalo u oči to što nije govorio Koča Popović. Mnogi su se pitali zašto nije govorio, zašto se nije založio za one koje je simpatizirao i podržavao. Odgovor na to pitanje krije se u njegovoj ostavštini. Dan prije početka sastanka, 8. listopada 1972., Popović je zapisao nešto iscrpniju analizu stanja, svoja razmišljanja o stanju sistema, a iz njegovih se bilješki, pisanih barem u dva navrata istoga dana, zaključuje da je bio potpuno rezigniran, svjestan toga da se, što god se kazalo, ništa ne može promijeniti jer je sistem potpuno zakočen, a zakočen je, iako to nije tako formuliralo, zbog slijepog i bezuvjetnog idolopoklonstva Titu.

‘U čemu je situacija posebna ovde? Prolazili smo kroz razne periode, u kojima su opasnosti (stradanja) bila (nečitko, vjerojatno ‘veća’). Imali smo 48, 50-te godine, 66-u, 71. 66-te je, napr. opasnost ‘sila iznad društva’’ (ovim posljednjim se referirao na političku eliminaciju Aleksandra Rankovića, čovjeka koji je kontrolirao tajnu policiju i sigurnosni aparat, a o tom procesu Popović jedva da je išta pribilježio). Za njega je pitanje ‘da li smo, svi zajedno, na vreme uočavali prave probleme, odn.(osno) bili sposobni za objektivne procene i zaključke, čime je trebalo izbeći, sprečiti da dođe do kriznih situacija (uzastopnih)’. Popovića zanima i ‘ako nismo, zašto nismo’, dakle zašto se reagira tek kad je kriza na pragu ili ga je već prešla. Sve je to posljedica nedovoljne sposobnosti, zatim ‘blagovremenog sumiranja i predviđanja i programiranja i, samim tim, i kad se desi, mora biti (reagiranje) ‘manjkavo”. Sljedeće pitanje koje si Popović postavlja je ‘da li smo pronašli prave uzroke tih promašaja i ‘nesreća”. Problem nije moć jer ‘uopšte nije nikad problem bio da li smo imali dovoljno vlasti. Nego na što i kako je upotrebljavali. To znači sa koliko doslednosti – odlučnosti, ali i pameti, sposobnosti-ocenjivanja-predviđanja = državništvo’. Posljedica svega toga je dojam ‘da se periodično ljuljamo između: više demokratije, više čvrste ruke. Samo po sebi, ni jedno ni drugo, ne rešava. To pitanje uvek: kakvo jedno, kakvo drugo’.

U nastavku Koča piše o jedinstvu mišljenja i kako se do njega dolazi i time se definitivno približava Titu, odnosno kritici Tita kao nekoga i nečega neupitnog. Jedinstvo mišljenja posljedica je odnosa snaga, a ako je tako, ‘onda i nema mesta za argumente i njihovu valjanost. Ako je neko unapred stavljen u položaj da mora da se pravda i brani, bez mogućnosti da apostrofira i odgovornost onih koji pretenduju ili su u položaju da presuđuju i (nečitko), tj. ako je ‘jedna strana’ unapred i unazad neprikosnovena, tada nema mogućnosti za pravi (nečitko) dijalog o zajedničkim problemima i krizama’. Nije teško zaključiti koja je strana ‘unapred i unazad neprikosnovena’ i tko je na toj strani. Iako ga nije izrijekom spomenuo, jasno je da je riječ o Titu, a jasno je i da Tito i njegova pozicija obesmišljavaju svaku raspravu, jer čemu raspravljati ako je sve unaprijed (i unazad) zadano. Međutim, drugu stranu nije moguće propitivati. ‘Zamislite šta bi bilo kada bi se htelo i moglo istraživati promašaje ‘druge strane’ (ali odnos snaga = /nečitko/ to ne dozvoljava. Odmah se skrene na pitanje uvažavanja!) Kakvo se uvažavanje traži? Zasnovano na čemu?’

Na veliku svetkovinu u povodu 30. obljetnice bitke na Sutjesci, bitke koja je bila trenutak njegove najveće ratne slave, ali i zbog koje mu je bilo prigovarano, Koča nije bio ni pozvan – dovezao se svojim automobilom, a spavao je u šatoru, među nekadašnjim vojnicima

U Kočinim bilješkama ne nedostaje ni gorčine. Za sebe tvrdi da je bio jedan od onih koji je smatrao da treba otvoriti vrata dinamičnijima i sposobnijima. ‘Odgovarajuće sam se ponašao. Sad izgleda i to pod udarom.’ Bio je svjestan slabosti svoje pozicije, ali i svoje političke budućnosti: ‘pa, u najmanju ruku, ne možemo svi, koji smo bili na vlasti, da ostanemo u njoj’. Nazire se i što će napraviti nakon sastanka: ‘Svog osnovnog, životnog opredeljenja neću se odreći… Smetnja nisam bio i neću biti.’ Ostavku je podnio nekoliko dana nakon završetka sastanka. Osvrnuo se i na Titovu tvrdnju da nejedinstva nema u bazi, ali ono nastaje ‘i stalno ponovo izbija u vrhovima’. Spomenuo je to nejedinstvo ‘u vrhovima’ ‘63., kad ga je Ranković optužio za to da vodi (tada kao državni sekretar za inostrane poslove) paralelnu politiku, pa je Ranković ‘66. završio kako je završio. Spomenuo je i ‘71. u Hrvatskoj, prema kojoj je bio kritičan i tvrdio da to nije samo unutarhrvatska stvar, pa je i to vodstvo Hrvatske završilo kako je završilo.

Nakon toga slijede najteže Popovićeve rečenice, rečenice koje otkrivaju čovjeka bez vjere da se sistem, koji je očito zaribao, može sam popraviti. ‘I kad zabrljamo posle izbegavamo da vidimo što se i zašto zapravo dogodilo jer bi se opet pokazala veličina naše neodgovornosti.’ I zatim: ‘no, ja znam da je ovakav pledoaje uzaludan (teme koje se ne može i ne sme pokrenuti). Ako ovako nastavimo po čemu ćemo se razlikovati od ‘lagerskih’ partija (mislim u unutarnjoj politici). Naravno, nije reč o rešenju da bude razlike po svaku cenu. Ali mi smo verovali da to ‘naše drukčije’ da bi bilo (nečitko) sa gledišta perspektive socijalizma’.

Koču je očito smetala bespogovorna poslušnost Titu koja je postala općejugoslavenski fenomen. Kasnije istoga dana kratko je pribilježio: ‘Neposlušnost? A prema čemu? I šta je sačinjava? – uopće kakav je to pojam slušati za odrasle ljude, čak odmaklih godina, i koji su od mladosti učestvovali u Revoluciji. Reći će se: nije reč o tome, nego o dužnosti (nečitko), ali dajte onda o tome da govorimo, a ne o ‘poslušnosti’ koja uvek podrazumeva podčinjavanje 1-oj ličnosti (obaveza prema 1-oj politici nije i ne može se nazvati ‘poslušnost’).’

Na sastanku 9. i 10. listopada Koča je bilježio tko što govori i kad počinje govoriti. Bilježio je, kao i obično, u blok maloga formata, s desne strane, a s lijeve strane je crtao i napisao pokoju rečenicu na francuskom.

O poslušništvu prema Titu u knjizi ‘Slom srpskih liberala’ objavljenoj 1990. godine pisao je i Slavoljub Đukić. U vezi četverodnevnog sastanka zaključio je da je najupečatljiviji utisak odnos prema Titu. ‘Decenijama unazad bili smo očevici gajenja kulta i stvaranja opšte poniznosti. Ali, tek kad dođu ovakvi sastanci na kojima je ‘pitanje glave’, u pravom svetlu se vide potresne posledice jedne autoritarne vladavine. Nije bilo jednog govornika koji se nije pozvao na Tita i koji nije dao do znanja da je za Tita, s tim što je to nekada išlo u meri koja se mogla svariti, dok su se u većini slučajeva govornici toliko trudili da pokažu svoju beskrajnu odanost prema Titu da su, čini se, svesno sebe ponižavali’, piše Đukić.

Nakon sastanka Koča je telefonirao Latinki Perović i Marku Nikeziću i pitao ih ‘šta čekate’, misleći na ostavke. On je ostavku na mjesto u Predsjedništvu SFRJ dao vjerojatno 18. listopada 1972. godine Titu u Belom dvoru. Na izlasku je sreo Perović i Nikezića koji su također išli Titu dati ostavke. Javnost je o Popovićevoj ostavci obaviještena 4. studenoga kratkom viješću Tanjuga.

Đukić je o razlozima Kočine šutnje razgovarao s Nikezićem. Nekadašnji šef partije u Srbiji mu je kazao: ‘Prvo, nisam znao ni ko će ni šta da govori. Znao sam šta Koča misli. On je bio pesimističan, a i inače je u osnovi pesimističan čovek: verovatno zato što smo videli da Titova politika ostaje i dalje na modifikovanoj boljševičkoj liniji… To što Koča nije govorio na četverodnevnoj sednici, nije mi ništa smetalo. On je shvatio da sve te priče, manje ili više elastične, ništa ne znače. Koča je čovek poteza. Njegov potez je njegova ostavka u isto vreme kada i naša.’

Popović je ostatak života proveo u mirovini. Godine 1973. velikom svetkovinom obilježena je 30. obljetnica bitke na Sutjesci, bitke koja je bila trenutak njegove najveće ratne slave (njegova Prva proleterska divizija je probila obruč) i nečega zbog čega mu je periodično, ali neprekidno bilo prigovarano (obruč je probio samoinicijativno, shvativši težinu položaja partizanskih jedinica). Na tu svetkovinu nije bio ni pozvan, dovezao se svojim automobilom, a na Sutjesci je spavao u šatoru, među svojim nekadašnjim vojnicima. Pred kraj života, krajem osamdesetih godina, kazao je i što misli o Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici. Zaključio je da je Milošević pacov ‘zbog kojeg ćemo biti u krvi do kolena’.

(Kraj)

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3