>

novosti logo

Društvo Društvo

U sovjetskom vodstvu su prilični mediokriteti

Feljton ‘Iz osobne ostavštine Konstantina Koče Popovića’ (2/3): Desetak dana nakon potpisivanja Beogradske deklaracije kojom su normalizirani odnosi SSSR-a i Jugoslavije, Koča Popović je zabilježio ‘rezime rezultata pregovora s Rusima’. Stanje sovjetskog vodstva ocijenio je ovako: ‘To je ono što je ostalo živo – fizički, od stare, revolucionarne generacije, prilični mediokriteti, deformisani nenormalnim životom’

Ministar vanjskih poslova Koča Popović postao je 1953. Sljedeće godine bile su vanjskopolitički burne i bitne za Jugoslaviju. U sljedećih nekoliko godina Jugoslavija je izgladila svoje odnose sa Sovjetskim Savezom, definirala svoju vanjsku politiku koja će se na kraju pretočiti u doktrinu nesvrstanosti, odnosno politiku svojevrsnog trećeg puta između dva bloka. Pedesetih godina taj pojam, ‘nesvrstani’, još nije bio izbrušen. Sam je Popović pisao o ‘neangažovanim’ zemljama, ali iz pojedinih njegovih zapisa moglo se zaključiti da ga taj pojam, baš kao ni ‘neutralnost’, ne zadovoljava, da oni ne opisuju ono za čime je Jugoslavija u svojoj vanjskoj politici i pozicioniranju u svijetu tragala.

U bilješkama od 3. veljače 1953. Popović razmatra mogućnost da se NATO uključi u rat na strani Jugoslavije u slučaju napada SSSR-a: ‘Mi smo ubeđeni da će morati iz svojih, tj. zajedničkih interesa. Drugo je pitanje da li će to odmah učiniti i svim snagama’

Prije definiranja vanjskopolitičkog položaja trebalo je nekako s dnevnog reda skinuti stalne sovjetske prijetnje Jugoslaviji. Od raskida TitoStaljin duž jugoslavenske granice sa zemljama sovjetskog lagera zabilježene su tisuće oružanih incidenata. Zemlja je bila u neprekidnom strahu zbog mogućeg sovjetskog napada. Koča u svojim bilješkama od 3. veljače 1953. godine (mjesec i dva dana prije Staljinove smrti) razrađuje ‘teze za ‘S’’ (vjerojatno Starog, odnosno Tita) i u sklopu toga razmatra geopolitičku i geostratešku situaciju, uključujući i mogućnost ‘izolovanog napada na Jugoslaviju’. Sasvim je jasno da je jedina zemlja koja se razmatra kao izolovani napadač Sovjetski Savez, a jasno je i da se zapadne zemlje, konkretno tada već postojeći NATO, tretiraju kao oni koji bi u tom slučaju mogli priteći u pomoć. Za Popovića je ‘izolovan napad na Jugoslaviju’ znak da su ‘Rusi spremni za opći konflikt’. Takav bi napad tangirao ‘sve miroljubive zemlje, u prvom redu susede’. Popović je razmatrao mogućnost ulaska NATO-a u rat na strani Jugoslavije u slučaju napada SSSR-a na FNRJ. ‘Mi smo ubeđeni da će morati iz svojih, tj. zajedničkih interesa. Drugo je pitanje da li će to odmah učiniti i svim snagama’, piše Popović. Išao je toliko daleko da je u glavi i na papiru, u ‘tezama za ‘S”, nagovještavao da će se Jugoslavija vojno drugačije rasporediti i upotrijebiti svoje snage bude li ratovala ‘u okviru ostalih, a drukčije ako budemo sami. Nitko nam tada neće moći prebaciti što ćemo u svom radu voditi računa o svojim neposr.(ednim) interesima (to se odnosi na ljublj.(anski), a i na skopski pravac). Vi procenite što vama bolje odgovara.’ Nije navedeno za što su pisane teze, ali ako su doista pisane za Tita, vjerojatno su rađene za njegov službeni posjet Velikoj Britaniji u ožujku 1953. ‘Reći će se; ne može AP (Atlantski pakt) da stupi u rat zbog Jugoslavije. Zbog čega? Samo zbog toga što nije u AP-u? Ali, tu se ne radi samo o interesima Jugoslavije, nego o opštim, kao što bi recimo, bilo u slučaju napada na Grčku’, zaključio je Popović.

Nije prošlo mnogo vremena, a Staljin je umro. Popović je postao državni sekretar za inozemne poslove i jasno artikulirao svoju (i ne samo svoju) protublokovsku politiku. Nedatiranog dana, vjerojatno 12. ožujka 1955. godine, na bloku DSIP-a zapisao je: ‘Jugoslavija i dosad protiv blokova, a sad se taj stav hoće pripisati kao mrzak SSSR.’ Istok je i dalje, iako je Staljin bio mrtav dvije godine, smatran mogućih izvorom ugroze jer ‘pokazuje se ono što smo tvrdili da i bez veze sa NATO Jugosl.(avija) služi ‘frontu miroljubivih zemalja’, odnosno odbrani protiv eventualne agresije sa Istoka’. Popović zaključuje da neutralnost ne znači nenaoružanost i navodi primjere Švedske i Švicarske.

Dva mjeseca kasnije dogodio se preokret u odnosima SSSR-a i Jugoslavije. Centralni komitet KPSS-a je normalizaciju odnosa predložio sredinom 1954. godine i priznao je da u Jugoslaviji postoji socijalizam, a negiranje socijalizma u Jugoslaviji bila je temeljna optužba od 1948. KPJ je prihvatila ideju normalizacije odnosa i 26. svibnja 1955. sovjetska delegacija predvođena Nikitom Hruščovom doputovala je u Beograd. I prije susreta Tito – Hruščov na beogradskom aerodromu taj je susret bio velika i važna tema svjetskih medija. On je trebao biti velik trijumf Tita i jugoslavenskih komunista, međutim uoči susreta postojali su određeni strahovi i to zbog pisanja zapadne štampe. U skici dopisa za američke diplomate od 20. svibnja Popović se osvrnuo na pisanje zapadne štampe o budućem susretu Tito – Hruščov. ‘U celini štampa već pretvara samu činjenicu razgovora u ruski uspeh! Ali što je to? Ruski uspeh! Snaga Zapada naterala Ruse da postignu uspeh!’ Popović smatra da je to veličanje sovjetskog uspjeha ‘pokušaj slabljenja naših pozicija u razgovorima. Zapad pomaže Rusiji da kompromituje Jug.(oslaviju) pred Zapadom’.

O sovjetskoj tvrdnji, tada službenoj, da je Lavrentij Berija krivac za sukob Jugoslavije i SSSR-a, Koča je zapisao: ‘O raskidu 1948. – za Hruščova Berija glavni krivac. Objašnjenje za nas nije ubedljivo, a malo za koga i može biti’

Na dan dolaska sovjetske delegacije, 26. svibnja, Popović je zabilježio ‘grube teze’, očito za razgovore koji su uslijedili sljedećih dana i na kojima je i on sudjelovao. Teze su napisane nakon Hruščovljeva govora i Popović se osvrnuo i na njih. Jugoslavenski državni sekretar za inozemne poslove skicirao je odgovore na eventualne ruske stavove. Za njega je potpuno nedvojbeno što se događalo od 1948. godine – ‘to je bio rat kojim se išlo na naše uništenje. Tu ne pomažu fraze o tradicionalnom bratstvu, koje su i inače nategnute. Mi smo bili uhvaćeni za gušu. Bačeni u ogromne teškoće’. Popović nije nepomirljiv jer ‘nije da nećemo preći preko prošlosti. Ali ona je još tu’. Osvrnuo se i na sovjetsku tvrdnju, tada službenu, da je Lavrentij Berija krivac za sukob Jugoslavije i SSSR-a. Njega, kao i Viktora Abakumova, u govoru na beogradskom aerodromu Hruščov je izravno prozvao kao krivce za zbivanja od 1948. godine. ‘Mi smo temeljno proučili materijale na kojima su se zasnivale teške optužbe i uvrede koje su u ono vreme bile uperene protiv rukovodilaca Jugoslavije. Činjenice govore da su ove materijale isfabrikovali neprijatelji naroda, prezreni agenti imperijalizma, koji su se na prevaru uvukli u redove naše Partije’, opisao je djelovanje Berije, Abakumova i drugih Hruščov. Popović je zapisao ‘dopuštamo da je kriv Berija, iako nismo u stanju da proverimo’. Dva dana kasnije, nakon razgovora delegacija, Popović se opet vratio na temu Berije i njegove odgovornosti: ‘O raskidu 1948. – za Hruščova Berija glavni krivac. Objašnjenje za nas nije ubedljivo, a malo za koga i može biti.’ Popović je bio nezadovoljan Hruščovljevom izjavom na aerodromu, iako je Hruščov kazao da vlada SSSR-a svoje odnose s drugim zemljama zasniva na principima miroljubive koegzistencije, ravnopravnosti, nemiješanja, poštivanja suvereniteta i nacionalne nezavisnosti, nenapadanja i priznavanja nedopuštenosti posezanja jedne države na teritorijalni integritet drugih država. Koča je smatrao da Hruščov pokušava zabiti klin između Jugoslavije i zapadnih zemalja s kojima je ona uspostavila itekako dobre odnose. Naime, ‘najčvršće veze stvaraju se između naroda onih zemalja gde rukovodeću snagu pretstavljaju partije koje svu svoju delatnost zasnivaju na učenju marksizma-lenjinizma’, kazao je Hruščov, a vjerojatno je upravo taj dio zasmetao Popovića. ‘To nije dobar put za sticanje poverenja. Bez potrebe unosi sumnju u prijat.(eljstvo) zemljama na Zapadu, u pogledu naše iskrenosti i odlučnosti da ostanemo nezavisni’, piše Popović. Sve to smatrao je lošom propagandom, a ‘dobra propaganda bez odgov.(arajuće) politike brzo se ispuca, pa su i njeni rezultati kao propaganda slabi’. Imao je mnogo bolje mišljenje o jugoslavenskoj nego o sovjetskoj propagandi. ‘A nije pretenciozno reći, bez obzira na ograničenost naših propag.(andnih) sredstava, naša politika stvara svuda široke simpatije.’

Popović se kratko osvrnuo i na sastanak Tita, Hruščova i delegacija 27. svibnja. Zabilježio je da je Hruščov kazao da ‘nama nije bilo lako doći, vama je teže doći u SSSR nego nama u Beograd’. Govorio je o čvrstom kursu u kolektivnom rukovodstvu, slobodnom iznošenju misli, a kazao je nešto iz čega se može zaključiti da su sovjeti bili zavidni Jugoslaviji na njezinim odnosima sa zapadnim zemljama – ‘i mi hoćemo trgovati s Amerikancima’. Bilo je to razdoblje dobrih i intenzivnih američko-jugoslavenskih odnosa, a Jugoslavija je primala znatnu američku ekonomsku i vojnu pomoć. Sljedećeg dana Popović se nešto detaljnije osvrnuo na razgovor. Nepovjerljiv po prirodi, dapače pesimist, zapisao je: ‘bojim se da suglasnost juče postignuta nije samo površna. Odn.(osno) ubeđen sam da jeste.’ U onome što se izravno ticalo dviju država i njihovih odnosa suglasnost nije bila površna, ali je bila u ostalome, pa i konkretnim međunarodnim pitanjima. Za Jugoslaviju je ključno bilo zadržati pravo na samostalan razvoj, ne samo za sebe. Razlike su bile duboke, osjetile su se i u terminologiji. ‘Vi kažete ‘tabor mira’, mi kažemo ‘slobodni svet’. Iz svega ovog, ukratko rečeno, jasno proizlazi da se mi ne mislimo vraćati u ‘tabor mira’ jer ga, kao takav, smatramo štetnim’, bilježi Popović.

‘Po poslednjim vestima događaji u Mađarskoj idu u desno. Ako bi se to potvrdilo, Rusi će biti prinuđeni da intervenišu. Zato sada težište našeg stava treba da bude protiv zapadnog mešanja i računa’, Popovićeva je depeša Jožetu Brileju u UN-u

Beogradska deklaracija kojom su normalizirani odnosi između država potpisana je 2. lipnja 1955. Ona je bila trijumf Jugoslavije. Njome je priznato da su pitanja unutarnjeg uređenja socijalističkih zemalja stvari samih zemalja. SSSR se toga u praksi nije držao, posebno ne u slučaju država lagera, ali Jugoslavija je dobila potvrdu legitimnosti svoga stava. Za Edvarda Kardelja Beogradska deklaracija bila je Magna Charta socijalističkih zemalja. Desetak dana nakon odlaska sovjetske delegacije, 11. lipnja, Popović je zabilježio ‘rezime rezultata pregovora s Rusima’. Bila je to njegova ocjena, porazna, stanja sovjetskog vodstva: ‘To je ono što je ostalo živo – fizički, od stare, revoluc.(ionarne) generacije, prilični mediokriteti, deformisani nenormalnim životom.’ Ustvrdio je da sovjeti stvarno vjeruju u objašnjenje o Beriji kao glavnom krivcu za slom jugoslavensko-sovjetskih odnosa 1948., a Berija je bio kriv i za to što je imao velik utjecaj na Staljina, a Staljina se pak sovjetsko vodstvo ne može odreći. Sve to u praksi vodi prema principu kolektivnog rukovodstva koji je u SSSR-u bio uspostavljen nakon Staljinove smrti i likvidacije Berije. Popović je smatrao da sovjetsko vodstvo glavinja, iako to nije izrijekom napisao: ‘to je nestabilizirano. A isto i polit.(ički) vide da po staljinski – NKVD-ovski više ne ide, a ne znaju još jasno kako treba.’

U jesen 1956. godine dvije velike krize uzdrmale su svijet. Jedna, Sueska kriza, uzdrmala je zapadni svijet, a druga, revolucija u Mađarskoj, sovjetski blok. Jugoslavija je tada bila nestalna članica Vijeća sigurnosti i bila je uključena u obje, iako znatno više u zbivanja u Mađarskoj. Popović u svojoj ostavštini (ili barem dijelu koji je bilo moguće pregledati u kratkom roku) nije ostavio iscrpne bilješke, a najvažniji dio su skice uputa šefu jugoslavenske misije pri UN-u u New Yorku Jožetu Brileju. Sueska kriza bila je odgovor Izraela, Velike Britanije i Francuske na odluku egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera da nacionalizira Sueski kanal 13 godina prije isteka koncesije. Napad na Egipat trebao je dovesti i do rušenja Nasera, tada nespornog prvaka panarapskog nacionalizma. Vojne operacije započele su 29. listopada 1956., Izrael je udario prvi, za njim su slijedili udari Velike Britanije i Francuske, a sve se događalo bez znanja Sjedinjenih Država i tadašnjeg predsjednika Dwighta Eisenhowera. Egipat je vojno poražen, ali je uspio blokirati Sueski kanal. Kriza je imala velike političke posljedice, posebno u Velikoj Britaniji, gdje je premijer Anthony Eden početkom 1957. godine podnio ostavku.

Mađarska kriza bila je pak golem izazov za sovjetsko vodstvo. Izbila je nekoliko mjeseci nakon 20. kongresa KPSS-a i tajnog referata Nikite Hruščova kojim je započela destaljinizacija, i bila je ne samo antistaljinska nego i antisovjetska. U srpnju 1956. ostavku je dao tvrdi staljinist, generalni sekretar Mađarske radničke narodne stranke Matyas Rakosi, kojega je na čelu partije zamijenio Ernö Gerö. U listopadu je Geröa zamijenio Janos Kadar, a na čelo vlade je došao Imre Nagy. Kriza je bila duboka, Mađarska je odlučila istupiti iz Varšavskog pakta. Sovjeti su izvršili prvu intervenciju, pa se povukli, a stanje je, iz njihova kuta gledano, postalo još lošije. Mađarsko vodstvo uzdalo se u zapadne zemlje i njihovu pomoć ne bi li se maknula iz sovjetskog lagera, a Sovjetski Savez je pripremio drugu, odlučnu vojnu intervenciju u Mađarskoj. Na Brijune, u tajni posjet, 2. studenoga 1956. u poslijepodnevnim satima doputovali su sovjetski čelnici Hruščov i Anastas Mikojan. Sastali su se s prva tri čovjeka jugoslavenske federacije: Titom, Aleksandrom Rankovićem i Edvardom Kardeljom, a četvrti je bio jugoslavenski ambasador u Moskvi Veljko Mićunović. Sastanak nije sniman, službeni zapisnik nije vođen. Mićunović ga je rekonstruirao po sjećanju za svoj dnevnik, a dvadesetak godina kasnije i u svojoj knjizi ‘Moskovske godine’. Sastanak je trajao devet sati, završio je oko pet sati ujutro 3. studenoga. Sovjeti su obavijestili jugoslavensko vodstvo da im nema druge nego poduzeti vojnu intervenciju. Prije toga o tome su obavijestili niz drugih socijalističkih zemalja.

Popović u te razgovore nije bio uključen. Zbivanja u Mađarskoj vjerojatno su primarno tretirana kao pitanje koje se tiče dviju partija. U svojim je bilješkama ipak ponešto ostavio o tim dvjema krizama. Tako je 28. listopada zabilježio skicu depeše za Brileja i označio je kao ‘very urgent’. Brileju je dao direktive što mora kazati na sjednici Vijeća sigurnosti. Jugoslavija je bila protiv postavljanja mađarske krize na dnevni red ‘jer njegovo pokretanje znači zloupotrebljavanje tragične situacije Mađarske radi političkih ciljeva kojima se ide na zaoštravanje’. Malo dalje piše da ‘naročito kad se ima u vidu da su oni koji sad pokreću ovo pitanje imali suprotni stav u nizu sličnih slučajeva u prošlosti. Ako treba, spomenuti i Gvatemalu gdje je pružena podrška pobunjenicima protiv legalne vlasti’. Oni koji ‘pokreću ovo pitanje’ su očito zapadne zemlje, a spominjanje Gvatemale ‘ako treba’, kako je Popović instruirao Brileja, bilo bi izricanje diplomatskog prijekora SAD-u. Naime, Sjedinjene Države i multinacionalne kompanije su 1954. s vlasti srušile legalno izabranog gvatemalskog predsjednika Jacoba Arbenza.

Popović je bio na liniji davanja vremena mađarskim vlastima ne bi li same smirile situaciju. Nagy je postao premijer tek četiri dana prije nego što će Popović poslati depešu Brileju, a Kadar šef partije tri dana ranije. Popović je tražio da se ‘vodi računa o pravima, stavu i akciji suverene, legalne mađarske vlade i dati joj vreme i mogućnosti da smiri tragičnu situaciju, a ne ometati njene napore za smirenje’. Brileja je instruirao da i zbog svega navedenog ‘apstiniramo’, dakle Jugoslavija bi prilikom glasanja bila suzdržana, a Mađarima i Rusima bi trebalo objasniti da ‘ovako obezbeđujemo svoje pozitivno dejstvo u sledećim fazama u SB (Savjetu bezbjednosti)’.

Vjerojatno na dan tajnog sastanka na Brijunima, za koji nije znao, Popović šalje novu depešu Brileju. Veći dio depeše odnosi se na Suesku krizu. Instruira ga da Opću konferenciju korisnika Sueskog kanala sada ne treba spominjati, već treba inzistirati na anglo-francusko-egipatskim pregovorima. U eventualnoj rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a ‘treba se ograničiti na osnovno i najbitnije, tj. neodložno obustavljanje rata i povlačenje svih invazionih trupa’. Brileju savjetuje da bi bilo dobro da istupi među prvima, ukaže na hitnost i preporuči da se odustane od dugih govora ‘kako bi se pristupilo što pre efikasnoj rezoluciji, tim pre što su osnovne činjenice jasne’. Tog dana Popović ponovno bilježi ‘very urgent’ poruku za Brileja koja se tiče Mađarske. U njoj piše da ‘po poslednjim vestima događaji u Mađarskoj idu u desno. Ako bi se to potvrdilo, Rusi će biti prinuđeni da intervenišu. Zato sada težište našeg stava treba da bude protiv zapadnog mešanja i računa’. Iz toga je jasno kakva je bila pozicija Jugoslavije – sovjetska intervencija, koju Jugoslavija nije priželjkivala svjesna toga da će joj stvoriti brojne probleme, bila je stvar koja se tiče sovjetskog lagera, što je svakako zanimljivo ima li se na umu osjećaj trijumfa izazvan kod jugoslavenskih komunista Beogradskom deklaracijom.

Zabilješka koja nije datirana – navedeno je samo da je nastala u 8.45 sati, vjerojatno prvog dana sovjetske intervencije – odražava koliko je stanje u Mađarskoj bilo dramatično i u kakvom je stanju bilo mađarsko vodstvo. Jugoslavenski državni sekretar za inostrane poslove bilježi poruku mađarskog vodstva, Nagya i Kadra, Titu. To što spominje i Kadra pomalo zbunjuje i dovodi u pitanje kad je točno ta poruka Titu poslana i kad je za nju Popović saznao. Naime, prije početka izravne oružane intervencije koju su provele kopnene jedinice Kadar je izvučen iz Budimpešte i prebačen na sigurno pod sovjetsko okrilje, a o akciji njegova spašavanja razgovaralo se i na tajnom sastanku na Brijunima. U bilješci se pak spominje mađarska vlada, a ona ne podrazumijeva nužno i Kadra. Popović bilježi da ona ‘u ovoj teškoj situaciji kad sovj.(etske) trupe nadiru na mađ.(arsku) teritoriju i kad su već zauzele aerodrome moli druga Tita, ako mu je moguće, da posreduje kod sovj.(etske) Vlade i pokuša da se ovo pitanje što pre reši na miran način da ne bi došlo do sud.(bonosnih) događaja, tj. do rata. Oni podvlače da nisu oni bili ti koji su to izazvali nego su bili prinuđeni na korake koje su bili preduzeli’. Mađarska je strana donekle konkretizirala svoju poruku koju je sovjetima pokušala uputiti preko Jugoslavije. Dakle, ako se sovjeti povuku, Mađarska je spremna povući svoju žalbu pred UN-om te ponovno pregovarati sa SSSR-om. No ‘Mađarska ostaje pri izjavi o članstvu i istupanju iz VP (Varšavskog pakta). Smatraju da je ovo ranije smišljena i pripremljena vojna okupacija, da su ih obmanjivali, da su ih stavili pred svršen čin’. Bilješka završava dramatičnom konstatacijom – ‘radi se o satima’.

Nastavak na ovom linku.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3