>

novosti logo

Društvo Društvo

Znanje kroz gusto granje

Da bi novinarstvo moglo prokazivati potkupljene eksperte moralo bi i samo iskoračiti iz močvare. U medicinski potpomognutoj diktaturi korupcija je prirodno stanje stvari pa kompetentni subjekt nesputano isporučuje ono što se od njega traži

Na samom početku epidemijske pošasti i opsadne groznice, hrvatske su medije preplavili komentari dežurnih tumača stvarnosti o novom, neočekivanom i dobrodošlom ‘društvenom obratu‘: znanje i stručnost na velika su vrata zakoračili u javni prostor!

Umjesto šarlatana, opskuranata, glupana, teoretičara zavjera i – iznad svih – frazera i lažljivaca iz oblasti politike, na novinskim stranicama, portalima i informativnim televizijskim kanalima konačno su počeli dominirati ljudi koji posjeduju ekspertna i akademski verificirana znanja o urgentnoj problematici, pojavili su se znanstvenici, profesori, doktori, medicinski specijalisti… a dotad mentalno raskalašena publika, suprotno ranijoj praksi, ukazala im je povjerenje, odlučivši bezrezervno slušati ljude koji su kvalificirani govoriti o nevolji što je prignječila zajednicu. Kompetentni subjekt iznenada je bljesnuo na medijskoj sceni i zaustavio njeno srozavanje u trivijalnost i postmoderno maloumlje.

Dežurni komentatori nisu krili oduševljenje takvim razvojem događaja, naglašavajući kako bi se sreća u epidemijskoj nesreći mogla manifestirati u vidu konačne vladavine stručnosti, ne samo u polju javne komunikacije, već i u zoni gdje se osmišljava upravljanje društvom. Jedan od njih ustvrdio je da je sićušni virus, uz sve razorne posljedice izazvane njegovim djelovanjem, uzrokovao i nesumnjivi popravak općih prilika: doveo je do ‘obnove autoriteta znanja‘, pa čak i do obnove digniteta profesionalnog novinarstva, pošto su sada u prvom planu ‘tekstovi u kojima onaj koji neprijeporno nešto zna objašnjava drugima kako stvari zaista stoje‘.

Vraćanje kompetentnog subjekta u fokus javnog interesa vodi spašavanju struke, jer: ‘Ova jednostavna definicija bila je i ostala sukus onoga što bi trebalo biti novinarstvo. Novinarstvo je iz mnogo razloga zadnjih godina to prestalo biti, da bi s virusom to opet postalo.‘

Ta gotovo dirljiva naivnost – uz posebno bolećiv odnos prema vlasnicima znanja iz oblasti zdravstva – zgodno se podudarila s prešućenim aspiracijama vlasti, te je na implicitan način pridonijela konstituiranju poretka čiji su temelji tada već bili postavljeni, da bi okončanje radova uslijedilo za svega nekoliko dana. Tvorevinu je najuputnije opisati kao medicinski potpomognutu diktaturu. Danas, dva mjeseca po uvođenju opsadnog stanja, medicinski potpomognuta diktatura radi punom parom i izvlači iz sebe maksimum besramnosti.

Valja se nadati da su brzomisleći kolumnisti, sada, u dekadentnoj fazi tog tipa vladavine, izvukli pouku i prepoznali drugi zanimljiv fenomen, naime – do koje je mjere ‘obnova autoriteta znanja‘ išla ukorak s obnovom autoriteta kao takvog, odnosno autoritarnosti kao sistema. Ako jesu, sutra možda neće žuriti s ditirambima djevičanski čistoj ‘struci‘, koja u njihovim fantazijama uzvišeno i dostojanstveno lebdi nad močvarom domaće korupcije, već će spustiti pogled i uvidjeti da je ova do grla uronjena u tu nepreglednu baruštinu.

Trenutno stanje ‘na terenu‘ je sljedeće: Nacionalni stožer civilne zaštite – tijelo koje protuustavno vlada Hrvatskom, uzurpiravši izvršne i zakonodavne ovlasti – ‘rukovodi krizom‘ tako što bez prestanka vodi predizbornu kampanju u korist vladajuće stranke, pa je HDZ, računajući kako ima adut u vidu relativno povoljne bilance oboljelih i mrtvih, već angažirao kurirsku službu i preko ‘anonimnih izvora‘ dojavio medijima da će parlamentarni izbori biti upriličeni početkom srpnja; u sklopu ‘novog paketa mjera‘, Stožer je prije par dana – provodeći strategiju vladajuće partije da uoči izbora ispuni želje Katoličke crkve i konzervativne desnice – donio odluku o zabrani rada trgovina nedjeljom, a to je, razumije se, obrazložio striktno epidemiološkim razlozima, budući da u tom tijelu stoluju vrhunski medicinski eksperti i da se ono u svojim odlukama pridržava ‘isključivo načela struke‘; istim je, striktno epidemiološkim argumentima pravdana i odluka da se dopusti održavanje crkvenih misa, a ne, primjerice, i kazališnih predstava ili koncerata; parlament je za ta pitanja, kao i za sva druga, ostao postojano nenadležan.

Prizor u kojemu glavni državni epidemiolog Krunoslav Capak objašnjava na konferenciji za štampu kako je upravo neradna nedjelja (a ne srijeda ili petak) od presudne važnosti ‘za zaštitu zdravlja ljudi‘, i kako je okupljanje na misi manje rizično od okupljanja na koncertu, predstavljao je više od farse, nalikovao je nekoj vrsti ciničnog orgijanja ‘struke‘ pred konsterniranom publikom, jer su svi dobro znali o čemu je riječ: epidemiologija je u direktnoj službi ideologije, a Vrhovni liječnik demonstrira bezočnu zloupotrebu medicine u političke svrhe. Kompetentni subjekt napredovao je do glavne poluge tiranije.

Kompetentni subjekt iznenada je bljesnuo na medijskoj sceni i zaustavio njeno srozavanje u trivijalnost i postmoderno maloumlje

Može biti da su čak i oni medijski mislioci, impresionirani ‘obnovom autoriteta znanja‘, osjetili nostalgiju prema predopsadnom dobu: za razliku od vremena kada je legitimaciju za nastup u javnom prostoru imala svaka budala, sada tu licencu ima svaki medicinski stručnjak koji će od nas praviti budale.

Ugođaj je dakle kompletan: u konkretnome slučaju Nacionalni stožer civilne zaštite zorno nam je pokazao kako se savezništvom medicine i politike utvrđuje savezništvo Crkve i Države, a demokratski mehanizmi kojima bi se takva opačina onemogućila više ne postoje, jer je sva vlast u rukama Stožera, odnosno glorificirane ‘struke‘.

U medicinski potpomognutoj diktaturi upravo apolitična aura ekspertnog znanja postaje ključni politički kapital. Na spomenutoj konferenciji za štampu epidemiolog Capak bio je upitan hoće li se na predstojećim izborima kandidirati u timu vladajuće stranke, a ovaj se na to uvrijedio kao seoska mlada, muljajući u odgovoru tako prozirno da su svi u njemu prepoznali budućeg saborskog zastupnika. Na pitanje je li član HDZ-a, uzvratio je da ‘neće odgovarati na privatna pitanja‘, jer je on sada na sudbinski važnoj javnoj funkciji, koja nema veze s njegovim privatnim političkim uvjerenjima. U međuvremenu, društvenim su mrežama cirkulirale njegove fotografije s partijskih okupljanja, skupa sa snimkom druge heroine Stožera, infektologinje Alenke Markotić, dok pred kamerama biranim riječima pruža izbornu podršku Kolindi Grabar Kitarović.

Tako funkcionira vladajući stroj: epidemiolog svojim medicinskim autoritetom obavlja prljavi partijski posao i dobro pazi da formalno političko opredjeljenje zadrži u privatnoj sferi. Bitno je provizorno anulirati vidljivost politike iz suštinski političkog odlučivanja, te je epidemiolog – samo naizgled paradoksalno – najveći hadezeovac baš u momentu kada utajuje ili bagatelizira svoju pripadnost HDZ-u, kada je dakle ‘apolitičan‘.

Kompetentni subjekt – figura što je u eri straha tako opčinila novinske analitičare – ostvaruje se kao tajni agent vlasti koji svojom ‘stručnošću‘ kamuflira podle političke namjere. Autoritarna vladavina, realizirana naprasnim stavljanjem van pogona praktički svih demokratskih osigurača, stoga se odvija u ambijentu nakrcanom pseudoznanstvenim folklorom.

To, naravno, ne znači da je pojačana prisutnost stručnih osoba u javnom prostoru sama po sebi štetna. Naprotiv, otkad epidemija traje nagledali smo se i naslušali eksperata različitih sorti, od onih što su svojim korisnim savjetima i uvidima istinski pridonijeli edukaciji građanstva, pa do egzibicionista svjetskog glasa, zaposlenih u čuvenim institutima, koji niti silaze s ekrana, niti se libe vlastite stavove o zaraznoj infekciji mijenjati poput čarapa, iz dana u dan.

No, taj se igrokaz barem odvija izvan zone odlučivanja. Nezgoda je što vodeći masovni mediji, sa svojim standardnim zalihama površnosti i lojalnosti, ‘ultimativno znanje‘ u pravilu promatraju iz rakursa vladajućeg establišmenta, a svemu ostalom osiguravaju ukrasno-egzotični status. To je, uostalom, na svoj način olakšavajuće, pogotovo u svijetu novinstva gdje postoji bogata tradicija građenja fikcije o profesionalno uvjetovanom oporbenjaštvu: neupitna ‘struka‘ pridružena vlasti pruža nam priliku da uzgajamo poslovični prezir prema politici i istovremeno ostanemo poslušni.

Najvažniji članak objavljen u hrvatskim medijima otkad traje opsadno stanje – uzgred budi rečeno – nije napisao novinar. Napisao ga je pravnik, Andrej Abramović, k tome sudac Ustavnog suda, i objavio na portalu iusinfo.hr (‘Ustavnost u doba virusa‘, 30. ožujka), a u njemu detaljno, argumentirano i svima razumljivim jezikom obrazložio zbog čega su odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite protuustavne i protuzakonite, te zašto se povodom djelovanja tog tijela može govoriti o faktičkom državnom udaru. Bio je to klasičan primjer javnoga nastupa stručno kvalificiranog pojedinca i njegova uzornog očitovanja o temi koja ima presudnu društvenu težinu.

Epidemiologija je u direktnoj službi ideologije, a Vrhovni liječnik demonstrirao je bezočnu zloupotrebu medicine u političke svrhe

Međutim, Abramoviću je već sutradan uzvratila sama ‘struka‘, i to gestom koja fingira ekskomunikaciju iz vlastitih redova. U saopćenju što ga je sročio Miroslav Šeparović, predsjednik Ustavnog suda, stoji da se u slučaju članka na portalu iusinfo.hr ‘radi o privatnim stavovima suca Abramovića, iza kojih ne stoji Ustavni sud‘. Mediji su, dakako, metodom nivelacije i raspršivanja cijelu stvar prepustili brzom zaboravu – umjesto da u interesu vlastite slobode zagrizu do kosti – no pokazanu tehniku manipulacije kojom se određuje nečije pravo na ekspertizu vrijedi upamtiti: u slučaju režimu podobnog posjednika znanja – kakav je epidemiolog Krunoslav Capak – političko opredjeljenje je njegova ‘privatna stvar‘, jer je on za javnost isključivo stručnjak, a u slučaju onoga nepodobnog – kakav je pravnik Andrej Abramović – sama je njegova stručnost otpisana uz etiketu ‘privatni stavovi‘, te je on za javnost isključivo politikant. ‘Obnova autoriteta znanja‘ ne ide bez vojničkih čizama i kožnih mantila.

Da bi novinarstvo bilo u stanju prokazivati potkupljene eksperte moralo bi i samo iskoračiti iz one močvare, jer su ‘anđeli znanosti‘ manje upečatljivi kada se ne promatraju iz žablje perspektive. U medicinski potpomognutoj diktaturi, naime, korupcija je prirodno stanje stvari. Kompetentni subjekt tada nesputano isporučuje ono što se od njega traži: znanje kroz gusto granje.

Tekst prenosimo s portala Peščanik

1/1