>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Zombi-efekt komunizma

Za Reformiranog Hadezeovca je hrvatska kapitalistička tama samo metastaza temeljnoga jugoslavenskog komunističkog mraka. Zato je Davor Ivo Stier, četvrt stoljeća nakon njegova spektakularnog rušenja, uz pomoć ‘paradigme društvene integracije’ naumio poraziti socijalizam

Osnovna ideja ‘paradigme društvene integracije’, koju Davor Ivo Stier nudi kao recept za spas Hrvatske, navodno se svodi na otvaranje političkih i ekonomskih institucija ‘marginaliziranim građanima’. Sada te institucije ‘samo manjini podobnih jamče uspjeh, na temelju pripadnosti zatvorenim skupinama’ (str. 44). Cilj je ‘stvoriti sustav’ u kojemu će hrvatski građani ‘imati jednak pristup državnim institucijama’, te napredovati ili dobivati posao ‘na temelju svojih sposobnosti umjesto političkih veza’ (str. 88). ‘Put prema vrhu’, navodi se, mora biti podjednako otvoren svima, tako da se ‘svatko može integrirati u političke i ekonomske institucije’ i graditi karijeru po mjeri svojih kvaliteta, ‘a ne prema koruptivnom klijentelističkom modelu’ kakav sada vlada (str. 98). Treba pod hitno napustiti ‘sustav zatvorenih institucija’ gdje je ‘veza važnija od sposobnosti, a slijepa poslušnost od kreativnosti’ (str. 126). Ukratko, kada ‘nova hrvatska paradigma’ stupi na snagu i uključe se mlazni motori sveopćega razvoja, neće više biti regrutiranja društvene elite ‘po babu i po stričevima’, odnosno po HDZ-u i po SDP-u.

Članak u Jutarnjem listu, objavljen 7. kolovoza ove godine, gdje se preko tri novinske stranice donosi izjavama potkrijepljeni biografski portret Davora Ive Stiera, a glavni junak u opremi najavljuje kao ‘arhitekt novog HDZ-a’ i ‘desna ruka Andreja Plenkovića’, započinje sljedećim pasusom:

Zgodna je stvar s Reformiranim Hadezeovcem u tome što ga njegova atrofirana sposobnost autorefleksije nikada ne vodi ka samodestrukciji, već mu trasira put u besramni cinizam

‘Jedna je priča bivšem premijeru Ivi Sanaderu bila posebno omiljena. Prisjećao se kako mu je pristupila jedna gospođa iz Argentine, predstavila se i zapitala: ‘Može li vam se moj sin javiti kada završi fakultet?’ Sanader je potvrdio i nakon izvjesnog vremena ponovno se susreo s tom gospođom. ‘Evo, završio je, obećali ste da ćete mu pomoći da se zaposli.’ Tako je Davor Ivo Stier dobio posao na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova.’

U istome članku Stier tu verziju demantira. Novinar piše da se, kada mu ju je on izložio, ‘od srca nasmijao’ i kazao kako ‘priča drži vodu, ali se ne odnosi na njega, nego na jednog drugog kolegu koji je također došao iz Argentine’. Nama dakle ostaje da se odlučimo hoćemo li vjerovati Sanaderu, koji sočnu anegdotu mnogima prepričava jer mu je ‘posebno omiljena’, ili pak Stieru koji se na nju ‘od srca nasmijao’. Ukažemo li povjerenje ovome drugom – a to bi možda bilo uputno i iz perspektive nacionalnog interesa, jer je Sanader okorjeli kleptoman i propalica, pa češće boravi u zatvoru nego doma, dok je Stier projektant hrvatske budućnosti – nema nam druge nego posegnuti za čvrstim činjenicama i kloniti se zavodljivih stranputica trača.

Autor ‘Nove hrvatske paradigme’, elem, rođen je 1972. u Buenos Airesu, a nakon što je 1996. završio fakultet (političke znanosti) došao je iz Argentine u Hrvatsku i – u dobi od 24 godine – dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Ivo Sanader bio je tada zamjenik ministra vanjskih poslova. Da bi se u to doba, kao 24-godišnjak, zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova, Stier je morao i imati političku vezu i deklarirati privrženost HDZ-u. Ovo drugo je bez dvojbe zarana obavio, jer je u Argentini bio tajnik Hrvatske mladeži, organizacije u kojoj su se idejno izgrađivali juniori nacionalističke desnice. K tome mu je kao 18-godišnjaku (1990.) dodijeljena stipendija Matice iseljenika i to, kako sam priznaje u Jutarnjem listu, nakon intervencije tadašnjega ministra iseljeništva Gojka Šuška. Kao mladi uposlenik Ministarstva vanjskih poslova poslan je pak najprije u Washington, potom u Bruxelles, da bi kasnije njegov karijerni rast bio oslonjen isključivo na logistiku partijskoga aparata… Prema tome, u storiji koju razglašava zlobni Ivo Sanader nepouzdana je jedino uloga mame – ne znamo je li se za sinčićevo namještenje založila ona ili tkogod drugi, no posve je sigurno da Stierovo rano etabliranje nije posljedica njegove ‘sposobnosti’, jer je mladac u to vrijeme još nije stigao pokazati.

Imamo li to u vidu, apel za hitnom promjenom sustava radi ‘integriranja’ odbačenih, poniženih, prevarenih i ‘marginaliziranih građana’ ukazuje nam se u mnogo bogatijem svjetlu, budući da upravo reprezentativni primjerak iz kruga ‘manjine podobnih’ što gradi uspjeh ‘na temelju pripadnosti zatvorenim skupinama’ – netko tko se od rane mladosti uspinje preko ‘političkih veza’, a ne preko svojih kvaliteta, tko za vlastitu karijeru bez ustezanja koristi ‘koruptivni klijentelistički model’ i stranačku uvezanost gdje je ‘slijepa poslušnost važnija od kreativnosti’ – danas prijekim tonom upozorava na zloćudnost i destruktivni učinak društvenoga mehanizma čiji je on sam uzoran proizvod.

Zgodna je stvar s Reformiranim Hadezeovcem, međutim, u tome što ga njegova atrofirana sposobnost autorefleksije nikada ne vodi ka samodestrukciji, već mu trasira put u besramni cinizam. U taktičkom pogledu tako konkretan prizor nalikuje inicijativi iskusna i dokazana lopova kojeg je banka unajmila da joj izradi sustav zaštite od pljačke. Metoda se može pokazati efikasnom, no minimalan uvjet za to je da kradljivac – sada u ulozi zaštitara – odustane od namjere pelješenja banke, a znamo da Davor Ivo Stier, zahvaljujući stranačkome potisku, i dalje uživa beneficije ‘manjine podobnih’ i prima briselsku plaću koja je petnaestak puta veća od prosječnih mjesečnih sljedovanja ‘marginaliziranih hrvatskih građana’. I eto realne razine vjerodostojnosti Reformiranog Hadezeovca: on ima gestu obijača banke koji usred pljačke viče ‘drž’te lopova’!

Ta silna potreba za uvijek istom mistifikacijom, taj trajnožareći antikomunistički naboj, može se ozbiljno uzeti u obzir jedino kao dijagnoza dubinske fašizacije Reformiranog Hadezeovca

Tajna je, dakako, u tome što Stier sebe i sebi slične uopće ne smatra pripadnicima privilegirane manjine; on drži da vlast u Hrvatskoj – sada čitatelju preporučujem da duboko udahne, jer slijedi jedna od ljepših podvala ‘Nove hrvatske paradigme’ – faktički obnaša ‘bivša socijalistička elita’. Ta je ‘bivša socijalistička elita’ lukavo i spretno preživjela promjenu političkog sistema, veli on, zatim je ‘konsolidirala vlastite moći privatizacijom društvenih dobara’, onda je ‘stavila pod svoju kontrolu ekonomske i političke institucije’ kako bi ove ‘bile podređene njenim interesima’, te je na taj način, udružena u paklenskoj zavjeri – što? – ‘zadržala stvarnu vlast u zemlji’.

Stranice i stranice svoje knjige Davor Ivo Stier troši ne bi li naglasio taj crveni pečat turobne hrvatske stvarnosti, koji traumatizira kolektivni organizam poput trajno otvorene rane. U tu se svrhu poslužio i opisom komunističke ‘nove klase’ Milovana Đilasa iz 1956. godine, budući da su elitna grla te iste ‘nove klase’, par desetljeća kasnije, ‘postali tajkuni u klijentelističkom tipu kapitalizma’ kakav je u Hrvatskoj na djelu. Kao što se nekoć davno ‘odrekla Staljina i Moskve’, ‘bivša socijalistička elita’ se početkom devedesetih ‘odrekla Partije i komunističke ideologije kako bi sačuvala moć’, a ostala vjerna ‘samo titoizmu kao metodologiji očuvanja vlasti pod svaku cijenu’. I jasno je što se dogodilo: ‘Partija je doista propala, ali je ‘nova klasa’ ostala. Možda njena kontrola političkih i ekonomskih institucija nije više potpuna i evidentna kao u doba komunističkog totalitarizma, ali je i dalje dominantna.’

Kompletnu odgovornost za porazne učinke ‘klijentelističkog kapitalizma’ Stier bez trunke intelektualne nelagode svaljuje na režim koji je rasturen prije njegove osamnaeste (kada je dobio hrvatsku državnu stipendiju), a ne na one što su, razvijajući nacionalne zastave na ruševinama socijalizma, organizirali novi model vladavine. Hrvatska kapitalistička tama samo je metastaza temeljnoga komunističkog mraka.

Zloupotrijebivši Đilasa na sličan način kao što je masakrirao Kuhna, Ortegu y Gasseta, pa čak i Schmitta – koristeći disidentovu analizu socijalizma kao formulu za razjašnjenje kapitalističkih devijacija – Davor Ivo Stier šalje nedvosmislenu poruku: jugoslavenski totalitarni komunizam je proizvodio ‘novu klasu’, a hrvatski nacionalistički kapitalizam je ne proizvodi. Iz fikcije što je Reformirani Hadezeovac utvrđuje kao egzaktni ‘opis stanja’, na taj je način eliminiran presudni – upravo konstitutivni – segment postkomunističke realnosti, skupa s njegovim živopisnim prvoborcima, a to je učinjeno uz posve istu osionu ležernost kakvom su u Staljinovoj eri s grupnih fotografija uklanjane glave svježe smaknutih dužnosnika.

U Stierovu ekspertnom prikazu novije hrvatske zbilje – kojom dakle hara ‘bivša socijalistička elita’, devastira sve pred sobom i proždire nacionalne perspektive – utoliko, primjerice, nema mjesta za nekadašnjeg (socijalističkog) montera plinskih instalacija koji je postao naftni magnat, nakon što je u vrijeme rata uspješno švercao gorivo za okupatorske tenkove; nema ni nekadašnjeg (socijalističkog) šofera koji je evoluirao u vlasnika mljekarske i farmaceutske industrije; nema ni nekadašnjeg (socijalističkog) ugostitelja koji je sponzorirao HDZ u samim začecima, da bi onda za račun režima preuzeo splitski dnevni list i još stotinjak poduzeća, pa naposljetku uništio čitavu dalmatinsku privredu i desetke tisuća Hrvata ostavio bez kruha; nema ni nekadašnjeg (socijalističkog) skipera koji je, ne zna se kako, kupio trećinu INA-e, plus naftni terminal na Krku, plus riječki Novi list, a sada u Švicarskoj spava na milijunima kao abolirani Sanaderov korupcijski partner; nema ni nekadašnjeg (socijalističkog) vozača autobusa koji je preko noći izrastao u velikoga bosa građevinske operative, prelijevajući novac iz državnog proračuna u vlastiti profit; nema ni najkrupnije kapitalističke zvjerke, vlasnika četvrtine Hrvatske, nastanjenog u dvorcu s četrdeset soba, koji se u socijalizmu bavio trgovinom cvijećem… a nema ni Gojka Šuška, milostivog darovatelja državne stipendije, koji je u doba jugoslavenskoga zamračenja pekao pizze u Kanadi i očajnički se borio za Hrvatsku farbajući parolu ‘Tito’ na leđima prestravljene svinje, da bi se po dolasku u domovinu uselio u raskošnu podsljemensku vilu što je ranije pripadala nekom socijalističkom glavešini.

Sve je to pedantno izbrisano u percepciji Reformiranog Hadezeovca – valjda s punom sviješću o tome da operacija provizornog ‘reformiranja’ podrazumijeva i kolektivno retardiranje – jer je Davor Ivo Stier, četvrt stoljeća nakon njegova spektakularnog rušenja, uz pomoć ‘paradigme društvene integracije’ naumio poraziti socijalizam! U Hrvatskoj se, istini za volju, namnožila tušta i tma javnih mislilaca, uglavnom liberalne provenijencije, koji krizu kapitalizma i sve prateće svinjarije redovito tumače u ključu ‘ostataka socijalističkog mentaliteta’, ali Stier je mnogo više od toga: Davor Ivo Stier je neobuzdani revizionist, udarnik koji na putu do cilja zaobilazi sve prepreke, naročito one faktografske i logičke naravi, patuljasti nastavljač bogate i slavne tradicije što su je utemeljili opskurni velikani, na čelu s odnedavno pokojnim Ernstom Nolteom koji je u svoje vrijeme imao odvažnosti ustvrditi da je i nacizam bio tek ponešto neumjereni odgovor na komunističku prijetnju.

‘Nova hrvatska paradigma’ stoga traži čitatelja koji će osloboditi sve svoje zatomljene paranoične potencijale, koji će širom otvorena uma usvojiti zombi-efekt komunizma i prihvatiti dijabolični fenomen na isti opsesivan način kao i autor knjige: kao univerzalno i svevremensko zlo koje nas, dugo nakon svoje formalne smrti, ne prestaje ugrožavati i biti uzrok svih naših nesreća. Ta silna potreba za uvijek istom mistifikacijom, taj trajnožareći antikomunistički naboj, može se ozbiljno uzeti u obzir jedino kao dijagnoza dubinske fašizacije Reformiranog Hadezeovca.

Iz takve ideološke busije Stier sagledava moguću konkretizaciju svoje ‘paradigme društvene integracije’. Ova bi, objašnjava, imala nastati kao plod ‘konsenzusa’ dviju ‘najvažnijih’ doktrina u političkom centru – kršćanske demokracije (koju zastupa HDZ) i socijaldemokracije (koju bi trebao zastupati SDP) – no da bi epohalni projekt doista zaživio nužno je da se SDP radikalno promijeni, a HDZ ostane kakav jest! Tu je on vrlo kategoričan: ‘Čini se kako je konačna emancipacija od jugoslavenskog titoizma nužna za profilaciju lijevog centra u Hrvatskoj kao autentične socijaldemokratske snage’, jer sadašnji SDP pati od ‘nedostatka političkog kapaciteta’, pa je i dalje ‘politička opcija ‘nove klase’ vladara’. S druge je pak strane ‘jasno opredjeljenje desnog centra (čitaj: HDZ-a – V. I.) za demokraciju i protiv svakog oblika totalitarizma, kao i protiv pokušaja relativizacije zločina počinjenih od strane ustaškog režima, bilo i ostalo (kurziv V. I.) ključan element za razvoj modernog i demokratskog političkog sustava u Hrvatskoj’.

Još se na ‘Novoj hrvatskoj paradigmi’ nije ni osušila tiskarska boja (djelo je štampano potkraj prošle godine), a već je novoproglašena HDZ-ova vlada počela sijati demokratske vrijednosti iz najkvalitetnije hrvatske strojnice, od poziva na ‘lustraciju’ i izradu ‘registra izdajnika’, pa do ministra kulture koji je u formativnom razdoblju kitio tikvu ustaškom kapom i pisao proglase za časopis što ga je izdavao HOP Ante Pavelića, a kao dozreli bojovnik izvršne vlasti pogasio neprofitne medije, ukinuo budžetske dotacije nepoćudnim umjetnicima i – u protokolarnome dijelu programa – položio državni vijenac na spomenik ustaškome ubojici, zalažući se na taj način ‘za razvoj modernog i demokratskog sustava u Hrvatskoj’. Ipak, više je nego sigurno da Reformiranog Hadezeovca nimalo ne dekomodira činjenica da nestašna stvarnost demantira njegovo liturgijsko izlaganje u momentu dok ovo još traje, jer prema čvrstom (i nikad izgovorenom) uvjerenju nešto poput stvarnosti ionako može postojati samo u njegovoj propovijedi, a ne – zaboga – ‘u Hrvatskoj’.

Aralica i Stier govore jedno te isto, samo što akademik iz dalmatinskoga krša preferira poseljačenu esejistiku bogatu muklim pridjevima, dok povratnik iz Argentine rabi hladan analitički vokabular politološkoga šunda

U našem kontekstu – a to je kontekst u kojem se gromoglasno najavljuje ‘novi HDZ’, čiji je Davor Ivo Stier glavni ‘arhitekt’ – još je ilustrativnije to što se praktično-politički naputci Plenkovićeva sobnog ideologa, njegovi strogi apeli ‘lijevom centru’ da se napokon upusti u ‘emancipaciju od jugoslavenskog titoizma’ (dok je neofašistički zalet ‘desnoga centra’, razumije se, usmjeren ka ‘razvoju modernog i demokratskog sustava u Hrvatskoj’), sadržajem zapravo ni za dlaku ne razlikuju od feljtoniziranih potjernica Ivana Aralice, koji je najprije za Tuđmanov, a potom za Karamarkov račun teškim proklinjanjima jurišao na omražene ‘Jugoslavene’ i ‘mentalne komuniste’, što upućuje na zaključak da je Reformirani Hadezeovac – biće koje ovih dana tako dojmljivo reklamira svoju civilizacijsku, idejnu i političku evoluciju – reformiran jedino u sloju stilističke glazure: akademik iz dalmatinskoga krša preferira poseljačenu esejistiku bogatu muklim pridjevima, dok povratnik iz Argentine rabi hladan analitički vokabular politološkoga šunda.

Razmjeri diletantizma koji ide u paketu s tako cementiranim ‘pogledom na Hrvatsku i svijet’ posebno se ističu kada Davor Ivo Stier tumači na koji će to način vladajuća elita, odnosno privilegirana ‘manjina podobnih’, doista biti demontirana da bi, prema striktnim propozicijama ‘paradigme društvene integracije’, njene koncesije u političkim i ekonomskim institucijama preuzeli ‘marginalizirani građani’. Ta elita će, tvrdi Stier, u momentu prosvjetljenja – a to je upravo ovaj povijesni trenutak – razvlastiti samu sebe! Sve drugo moglo bi uzrokovati ‘povećane društvene tenzije’, ili ‘socijalni bunt’, ili čak ‘eventualne radikalnije poteze protiv sadašnje elite’, a to izumitelj nove ‘paradigme’ nikako ne želi, već pledira za osviješteno samodokidanje: on vjeruje da oni među privilegiranom elitom ‘koji strateški razmišljaju znaju da je to jedini način da Hrvatska započne novu fazu razvoja’ i da će prevagnuti ‘rastuća svijest nekih pripadnika vladajuće elite da su i oni potencijalno ugroženi’. Sasvim konkretno: ‘Bez pristanka elite nema paradigme. Ona po definiciji znači konsenzus ključnih društvenih čimbenika oko temeljnih vrednota, a elita te čimbenike kontrolira.’

Razumjeli ste revolucionarni potencijal toga zatvorenog kruga? Smisao razvojne ‘paradigme’ je da vladajuća elita bude razvlaštena, a odluku o stupanju ‘paradigme’ na snagu donosi vladajuća elita. Vladajuća elita će razvlastiti samu sebe zato da je ‘eventualnim radikalnijim potezima’ ne bi razvlastio netko drugi (recimo ‘marginalizirani građani’), pa je dakle riječ o nužnoj samozaštitnoj mjeri, o obrambenoj reakciji na ‘potencijalnu ugroženost’, a to opet znači da će samorazvlaštenje vladajuće elite biti motivirano njenom težnjom da – ostane na vlasti. Stier svoja ufanja polaže u to da vladajuća elita dovoljno snažno želi zadržati vlast da je spremna odreći se vlasti kako bi to postigla.

Takvoj strategiji prevrata po imbecilnosti je ravan jedino pogovor za knjigu ‘Nova hrvatska paradigma’ što ga je sročio Tonino Picula, no ako za trenutak – zasigurno protiv volje autora – zamislimo da u privilegiranu ‘manjinu podobnih’ ne spada tek ona Đilasova ‘nova klasa’, naime ‘bivša socijalistička elita’ koja se, budući da je otporna na vrijeme, preselila iz jugoslavenskoga totalitarnog komunizma u hrvatski nacionalistički kapitalizam, nego da tu ima mjesta i za bivše socijalističke šofere, montere, skipere, ugostitelje i trgovce cvijećem što su u zadivljujuće kratkom roku razgrabili hrvatsko javno dobro i nacionalne resurse, pa ako im dodamo i mlade stipendiste koji su gradili karijere preko političkih veza i stranačke podobnosti, penjući se u društvenoj hijerarhiji i ostvarujući beneficije uz pomoć ‘koruptivnog klijentelističkog modela’, gdje je ‘slijepa poslušnost važnija od kreativnosti’, sasvim je umjesno zapitati:

Što ustvari Davor Ivo Stier – kao nesumnjivi pripadnik rečene elite – poduzima da bi njegova ‘paradigma društvene integracije’ zaživjela?

Ništa! Piše polupismene traktate, ukoričuje kvaziteorijski bofl, krivotvori historijske činjenice i intelektualne autoritete, sastavlja manifest nacionalističke partije, umjesto da osobnim primjerom pogura svoju razvojnu inicijativu, ostvari unutrašnji revolucionarni preobražaj kakav preporučuje ostatku elite, odbaci privilegije, odustane od apanaža i skine nam se s vrata!

Ali Reformirani Hadezeovac isuviše voli Hrvatsku i Hrvate da bi im se skidao s vrata. Tu i tamo im se popne navrh glave, no onda se, progovarajući iz rakursa kakvoga potrošnog proroka Stierova formata, ponovno hitro spusti pedalj i pol niže i sjedini s masom, radikalno prerađena imidža, do neprepoznatljivosti jednak kao uvijek (‘isti kupac, drugo pakovanje’, kako je primijetio marginalni kroničar), pa promatra koga je sve svojim ‘civiliziranim’ i ‘demokratskim’ rekvizitima uspio zajebati, koga pak zadržati baš zbog toga što je jasno da ostale zajebava, a ako mu se podrška učini dovoljno gustom, ako se iskazuje ‘runo uz runo’, hrvatski kompaktno, uz režanje i škripu zuba prema etnički definiranim neprijateljima i vječnoj komunističkoj pošasti, svuda oko sebe sagledava čisti uspjeh, vidi samo dokaze nacionalnog i ekonomskog preporoda, naime mnoštvo koje će još jednom svojski iscijediti, i ovce i novce.

(Kraj)

1) Pozor: stiže Reformirani Hadezeovac

2) Od Krista do Dretelja

1/1