Zrinko Ogresta svojim je novim filmom ‘S one strane’ postigao možda i najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri – posebno priznanje u programu Panorama na Berlinaleu, jednom od tri najvažnija svjetska filmska festivala. Također, film je višestruki laureat nedavno završenog beogradskog FEST-a. Riječ je o vrlo nekonvencionalnoj, intrigantnoj i provokativnoj ljubavnoj priči koja se bitno dotiče prošlog rata, ali nipošto se u njemu ne iscrpljuje. Razgovor s redateljem vodimo povodom ulaska filma u domaću kinodistribuciju.
‘S one strane’ zapravo se bavi erotskim sadomazohizmom, ali na iznimno suptilan način koji, međutim, ‘perverznost’ središnjeg odnosa čini još opakijom. Je li pomalo neobično, ili nije uopće, što su upravo dvojica praktičnih kršćanskih vjernika, suscenarist Mate Matišić i vi, kreirali takvu priču?
Ni meni, baš kao ni Mati, ništa ljudsko nije strano. Zbog činjenice da smo obojica vjernici i da tu vjeru nastojimo prakticirati nimalo se ne razlikujemo od drugih. Ni po čemu nismo ni bolji, ni moralniji, ni manje grešni. Naša spoznaja o vlastitoj grešnosti i nesavršenosti zapravo nam jača potrebu za Bogom, još više nas približava Bogu. Dirnula me je ova vaša opservacija o filmu, ore duboko i posve je u suglasju s naslovom našega filma – ‘S one strane’. Naime, većina taj naslov čita i doživljava isključivo fizički jer se na pojavnoj razini u filmu takvim odmah i nudi. Međutim, s one strane je u našim mislima i srcima zapravo bilo – s one strane uma… nešto iracionalno, a iskonski toliko ljudsko.
Patnja i glad za ljubavlju
Protagonisti filma, koje sjajno utjelovljuju Ksenija Marinković i Lazar Ristovski, dvoje su usamljenih ljudi s velikom, uz rat vezanom traumom. Njemu je, čini se, još teže nego njoj jer nema ni najmarginalnijeg sudruga u egzistenciji ispražnjenoj od svega osim fiksacije na osvetu?
Da, riječ je o dvoje ranjenih, traumatiziranih ljudi. Oboje pate i oboje nisu dugo bili voljeni. Patnja i glad za ljubavlju čudnovat je spoj koji osobu može odvesti s one strane, kad čini postupke koje u drukčijim okolnostima vjerojatno ne bi.
Vaš film može se shvatiti i kao parabola na božji tretman čovjeka. Kao praktični vjernik, uspijevati li pronaći iole zadovoljavajuće odgovore na koncepciju boga zajedničkog židovima, kršćanima i muslimanima?
Ja sam samo vjernik i mogu vam odgovoriti isključivo kao vjernik: brojne su religije, ali vjera je samo jedna. Kroz religije se možda možemo činiti drugačijima, religije nas mogu i razdvajati, ali ono što nas sve spaja, ma kojoj religiji pripadali, jest vjera. Ona je jedna. I duboko sam uvjeren da svi oni koji istinski vjeruju, ma kojoj religiji pripadali, ne mogu biti u konfliktu, ne mogu ratovati. Ako to čine, ne vjeruju, nisu vjernici. Možda su tek religiozni.
U svjetlu svega rečenog, gotovo je nemoguće zaobići pitanje zašto ste upravo ovakvu priču posvetili svojoj ljubavnoj družici, profesorici na VERN-u Ozani Ramljak?
Posvetio sam joj dio sebe, svoje djelo, u tom kontekstu nije mi bilo važno o kakvoj se priči radi. Da nije bilo Ozane, mira koji je unijela u moj život, ovoga filma ne bi bilo.
Posljednjih godina u filmovima preferirate kameru koja ‘uhodi’ protagoniste. Voajerski, a možda i demijurški (sadistički?) potencijali kamere jako vas intrigiraju?
Točno. I sam primjećujem kako mi se izmijenio odnos prema motrištu, onome kako prizor gledam. Možda me je i strah kopati po sebi da ne bih posve racionalizirao razloge koji su do toga doveli. Zato ću linijom manjeg otpora izreći tek toliko da sam počeo zazirati od kamere kao ‘aparata’, nečega čemu se sve izlaže i čemu je sve neprirodno otvoreno i izloženo. To nije ljudska pozicija, čovjeku je imanentna prepreka. U svemu. Zato i ja imam neku, tek djelomično objašnjivu potrebu, stavljati ispred kamere prepreke. Prepreke koje nam naoko ne dopuštaju vidjeti baš sve, ali opet – osjećamo sve. Nastojim da mi filmovi ne budu ‘pornografski’. Naime, pornograf uvijek pokazuje sve, a u stvaralaštvu kakvom ja težim dio izričaja je i ono što se ne pokaže.
Razgovor s mitropolitom
Vraćajući se avionom iz Berlina susreli ste mitropolita Porfirija i proveli u razgovoru s njim nekoliko sati. Kakav je utisak na vas ostavio prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i možete li nam otkriti neke detalje ili opći ton razgovora?
Mogu, s obzirom na to da sam uvjeren da ničim ne kompromitiram mitropolita. Prije svega, to za mene ni po čemu nije bio slučajan susret. Naime, naoko smo slučajno nabasali jedan na drugoga na minhenskom aerodromu na kojemu smo se također našli ‘igrom slučaja’ – taj je aerodrom meni bio prijelazan na letu prema Zagrebu, a mitropolit se na njemu ‘slučajno’ zadržao više no što je trebao jer je, dolazeći iz Švedske i također loveći prijelazni let, zakasnio na avion kojim je iz Münchena trebao nastaviti za Zagreb. I eto, u tom mnoštvu na aerodromu nabasali smo jedan na drugoga. Mojoj introvertnoj prirodi nije uopće svojstveno ikomu prvi prilaziti, a upravo sam učinio to. Slučajnost? Predstavio sam se, mitropolit me, čini mi se, prepoznao i od prvoga trenutka kad smo se pogledali u oči uspostavilo se povjerenje i razumijevanje. Kad vam kažem kako smo zatim ušli u zrakoplov i kako smo otkrili da sjedimo jedan pored drugoga, količina ‘slučajnosti’ doista prelazi svaku mjeru slučajnoga i postaje Znak. Barem za mene. Vrlo smo intenzivno i lijepo razgovarali tijekom cijeloga leta. Dirnula me mitropolitova potreba da se čak i meni, svom avionskom suputniku ali i sugrađaninu, ispriča za situaciju koja se u posljednje vrijeme razvlači po medijima. Učinilo mi se kako je pak mitropolita iznenadila i dirnula moja reakcija. Rekao sam mu, naime, kako mislim da nema razloga da se ikomu opravdava zbog pjesme koju je u nekoj zgodi pjevao. Toliki su pjevali ‘razne’ pjesme, YouTube je prepun takvog repertoara i ‘s ove i s one strane’. ‘Što imaš gledati trn u oku svojega brata kad u vlastitom oku ni brvna ne opažaš?’ piše u Evanđelju po Mateju.
Surađivali ste s Mirkom Kovačem u posljednjim mjesecima književnikova života. Je li moguće da na temelju treatmenta koji je on napisao jednog dana nastane film?
Mirkov treatment je posljednji filmski predložak koji je napisao. Brižno ga čuvam i doista je nešto vrijedno. Prije svega zato jer je riječ o djelu Mirka Kovača. Za mene pak ima osobitu važnost jer je svoj posljednji tekst za film Mirko napisao za mene. S obzirom na to da je tekst problematizirao sadržaj koji sam nakon njegove smrti, i to na posve drugačiji način, počeo razvijati s Matom Matišićem te stvorio scenarij za film ‘S one strane’, bojim se da je mala vjerojatnost da ću se istom problemu ponovno vraćati u nekom budućem filmu.
