>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Adela Jušić: Žene iz bivše SFRJ povezuje slavna prošlost

U AFŽ-u je bilo aktivno oko dva miliona Jugoslovenki. Pojedini istoričari smatraju da pobjeda ne bi bila izvojevana da nije bilo tako velikog učešća žena na frontu, ali i u ratnoj pozadini. Na tu se slavnu prošlost danas trebamo ugledati i pritom razumjeti da su pitanja socijalnog, ekonomskog i političkog napretka za žene i dalje identična

U Zagrebu ste nedavno na grupnoj izložbi u Galeriji Nova i na poziv kustoskog kolektiva WHW prezentirali svoj rad ‘Nepoznata partizanka’. Na koji način danas progovaramo o partizanima, a pogotovo partizankama, i što za vas znači to vraćanje u prošlost? Zašto se iznova bavimo njome i to pogotovo njezinim najherojskijim i najsvjetlijim dijelom?

‘Nepoznata partizanka’ rad je nastao 2016. godine. Izveden je kao ilegalna akcija u centru Sarajeva te egzistira kao video-dokumentacija akcije i kao instalacija spomenika u javnom prostoru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji 100.000 žena pristupilo je NOB-u, više u odnosu na sve druge europske države, a njih dvije tisuće dobilo je neke od vojnih činova. Od ukupnog broja žena, 25.000 partizanki je ubijeno, a preko 40.000 ranjeno u borbi. Dalje, oko dva miliona Jugoslovenki bilo je aktivno u Antifašističkom frontu žena, jednoj od najvećih ženskih organizacija u povijesti, obavljajući pozadinske zadatke koji su doprinijeli konačnom oslobođenju od okupatora. Pojedini istoričari smatraju da pobjeda ne bi bila izvojevana da nije bilo tako velikog učešća žena na frontu, ali i u ratnoj pozadini. Tokom rata i neposredno nakon, tijela poginulih boraca i borkinja čije ime nije bilo poznato širom Jugoslavije sahranjivana su ispod kamenih nadgrobnih ploča na kojima je uklesan natpis ‘Nepoznata partizanka’ ili ‘Nepoznati partizan’. U Sarajevu sam pred tri godine napravila repliku ove nadgrobne ploče i istovjetnim natpisom ispisanim na ćirilici. Noć uoči Osmog marta sa grupom aktivista/kinja iz Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena, te uz pomoć još nekolicine drugova i drugarica, ilegalno sam postavila ploču u parku u centru Sarajeva, nedaleko od mjesta na kojem je obilježeno ubojstvo Franje Ferdinanda, odnosno pored mosta koji je nekada nosio ime Gavrila Principa, kojeg smo donedavno, do raspada Jugoslavije i do vala istorijskog revizionizma u BiH i Jugoslaviji, smatrali herojem. Replika nadgrobne ploče postavljena je i pored još jednog značajnog mjesta, nedavno obnovljene i u ratu zapaljene Gradske vijećnice, koja je zbog vrijednih knjiga koje su u njoj izgorjele postala jedan od simbola sarajevske ratne opsade. Dakle, park u kojem je postavljen moj rad mjesto je koje posjećuju mnogobrojni turisti kako bi naučili ponešto o prošlosti Sarajeva, BiH, Jugoslavije i Evrope, kao i o ratovima, onim davnim imperijalističkim i ovim nedavnim. Takođe, par stotina metara od mjesta na koje smo pozicionirali repliku nadgrobnog spomenika nepoznate partizanke nalazi se i zgrada u kojoj je nekada bio zloglasni zatvor Beledija u kojem su bile zatočene i mučene brojne antifašistkinje BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata. Od te noći 2016. do danas, čak četiri godine kasnije, ni mediji, ni gradske vlasti, ni bilo koji dio javnosti nije obratio pozornost na nadgrobnu ploču, te se ona još nalazi na istom mjestu gdje smo je i postavili.

Ludilu nema kraja

Ovim radom pokušala sam iz feminističkog diskursa problematizirati temu učešća žena u NOB-u, kao i same politike sjećanja. Naziv je inspirisan radom Lydije Sklevicky, koja analizirajući reprezentaciju uloge žena u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i istoriji prije rata ukazuje da ono što nam ostaje zapisano za buduće generacije nisu reprezentacije žena koje su imale važnu ulogu u istoriji, već idealizirane, alegorijske ženske figure. Činjenica da ilegalno postavljen veliki teški kamen spomenik u centru Sarajeva ostaje neprimijećen pokazuje da antifašističko nasljeđe danas nema ni približno onako važnu ulogu kakvu je imalo u jugoslavenskom društvu. Ovaj dio istorije javnosti je postao nevažan, a nije čak ni najmanja prijetnja nacionalističkim politikama zbog kojih smo devedesetih ratovali i koje danas imaju vodeću ulogu u našim životima, kontinuirano sprovodeći širenje mržnje među našim narodima, a istovremeno pljačkajući i rasturajući ono malo što je ostalo od ratom i tranzicijom opustošenih ekonomija. Čak i kada se u svojim govorima dotiču slavne antifašističke istorije naših naroda, lideri nacionalističkih stranaka i akademska elita takvom istorijom manipuliraju u svoju korist, pa negiraju herojstva poput Principovog samo kako bi se dodvorili zapadnjačkim neoliberalnim strujama ili se s druge strane Principa slavi kao pripadnika srpske etničke skupine, prešućujući njegovo jugoslavenstvo i činjenicu da je život dao za borbu protiv austrougarskog imperijalizma. Ludilu nema kraja. Herojstvo stotine hiljada partizana i partizanki, antifašizam u koji smo se zaklinjali, borba protiv imperijalizma koji je stoljećima držao sve naše narode u bijedi i drugi svijetli primjeri iz naše zajedničke istorije postali su samo dio scenografije za veliku političku tragikomediju koju smo prisiljeni gledati već tri desetljeća i koja se, nažalost, neće uskoro završiti.

Otac mi je kao devetogodišnjoj djevojčici u opkoljenom Sarajevu pokazao kako da očistim pušku kada dođe sa ratišta, a i mnoga druga djeca radila su slično – očevima i majkama prala uniforme, blatnjave čizme i drugo

Naslijeđe komunizma, NOB-a i jugoslavenskog socijalizma postalo je ‘neželjena baština’ u Hrvatskoj, pa se uz svako njihovo spominjanje u javnosti često dodaje niz relativizirajućih ocjena kojima se iznova negativno kvalificira jugoslavensko nasljeđe. Kakva je situacija u BiH, koja je nakon rata devedesetih ostala multinacionalna država?

Kao umjetnica i feministkinja bila sam zainteresirana za žensku istoriju te period ogromne emancipacije žena našeg podneblja i njihovog masovnog izlaska u javnu i političku sferu, koja se paradoksalno desila usporedno s mobilizacijom za rat – do tada na našim prostorima isključivo muškim ‘sportom’. Početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji žene se pozivaju u odbranu zemlje, ali ne zato jer je patrijarhalni poredak nestao, već jer nas je društvo hitno trebalo da, rame uz rame sa našim očevima, braćom, muževima, goloruke stanemo u borbene linije protiv vojno nadmoćnih fašističkih divizija. Uloga AFŽ-a nakon rata sa fronta prelazi u borbu za izgradnju i obnovu zemlje, a 1947. donesena je odluka o realizaciji prvog petogodišnjeg plana. AFŽ udarnički izvršava obaveze na obnovi i izgradnji zemlje – žene kopaju, grade opet rame u rame sa muškarcima pruge i željeznice, podižu fabrike, a pored toga nastavljaju i obavljati sve tradicionalne dužnosti kao i prije rata – odgajaju djecu, njeguju bolesne, stare, nemoćne, održavaju domaćinstva. Žene su pozvane da nakon rata dobrovoljnim radom obnove i izgrade ratom razrušenu zemlju i izgrade socijalističku Jugoslaviju. Kada su odbranile i izgradile domovinu Jugoslaviju, pozvane su još glasnije u ‘biološke funkcije’ njegovateljica i majki jer je trebalo uvećati naciju, roditi buduće radnike socijalističke Jugoslavije kako bi zemlja rasla i bila sve jača. Kada govorimo o istoriji Drugog svjetskog rata, djeca u školi ni prije rata nisu mogla steći pravu sliku o važnosti masovnog učešća žena na frontu ili o masovnosti AFŽ-a i njihovom doprinosu u oslobođenju države. U državama nastalim raspadom SFRJ obrazovni sistemi čine sve da istoriju prilagode nacionalnim interesima većine, tako da se naša istorija ratova mijenja, kao i uloga partizanki i partizana. Bez obzira na našu etničku ili religijsku pripadnost, nama ženama je zajednička ova naša slavna prošlost, na nju se danas trebamo ugledati i pritom razumjeti da su pitanja socijalnog, ekonomskog i političkog napretka za žene i dalje identična. Bez obzira bile mi Hrvatice, Srpkinje, Bošnjakinje, ateistkinje ili vjernice, pitanje našeg osnaživanja u ekonomski razorenim društvima postaje sve važnije.

Rat je zajebana tema

Odrastali ste u opkoljenom Sarajevu, što je imalo velik utjecaj na vaš i život vaše obitelji. Neki od vaših radova, poput ‘Snajperiste’, direktno progovaraju o tome. Na koji način je rat i danas prisutan u vašim radovima?

Rat me kao devetogodišnjakinju zatekao u opkoljenom Sarajevu. Otac se uhvatio puške da odbrani svoj dom, koji je na kraju ipak granatiran, zapaljen i opljačkan, a mi smo postali interni migranti. Izvukli smo se iz naselja koje je bilo na prvoj liniji fronta, a mama, tata, sestra i ja imali smo sreću izvući živu glavu. Otac je ubijen u decembru 1992., a majka je nastavila raditi u vojsci, prvo u logistici, a kasnije u kuhinji, te je na taj način sestri i meni omogućila da ne budemo previše gladne do kraja rata. Kao djeca pod snajperskim hicima i u vrijeme artiljerskih napada išle smo po zalihe vode, preživljavale dan za danom, izmišljajući alternativne načine kako da stvorimo hranu, da kuhamo bez struje i plina, da se prehranimo i operemo. Otac mi je kao devetogodišnjoj djevojčici pokazao kako da očistim pušku kada dođe sa ratišta, a i mnoga druga djeca radila su slično – očevima i majkama po povratku s ratišta prala uniforme, blatnjave čizme i drugo. Sada mi je jasno da to nije bilo normalno djetinjstvo, ali mi se tada činio da je ono bilo kao i svako drugo jer su sva djeca u opkoljenom Sarajevu imala slična. Imajući sve ovo na umu, kako ne govoriti o ratu i kako se njime, kao umjetnica koja i danas živi u Sarajevu, a čija umjetnička praksa nastoji bit politična, ne baviti?

Kakva je pozicija balkanske umjetnice u svijetu umjetnosti koji autore iz naše regije najčešće kontekstualizira kroz pitanje rata? Koliko je teško izmaći takvom kolonijalnom pogledu? Kakva je situacija s umjetnicama u BiH koje se unutar loših radnih uvjeta bave angažiranom i feminističkom umjetnošću?

Rat je zajebana tema i njome se treba oprezno baviti, ali ne u rukavicama da nekoga ne biste uvrijedili, već da ne biste patnju drugih nenamjerno zloupotrijebili. To je zamka u koju mnogi koji se temom rata bave upadnu, kako umjetnici tako i kustosi, kritičari i drugi. Treba s oprezom prihvaćati pozive na izložbe i manifestacije. Rad je poput djeteta koje rano odraste i koje se odmah pošalje u svijet, poslije čega je skoro nemoguće kontrolirati što se s njim dešava, na koje će načine biti politizirano, prezentirano, eksploatirano. Zato pri samom stvaranju moramo biti krajnje precizni i imati istinski dobre namjere. A kasnije, iako rad i dalje s oprezom šaljemo na izložbe, opet nam se može omaknuti pa se možemo naći u situaciji u kojoj sam se i sama našla – da sam ponekad htjela zgrabiti svoj rad i pobjeći s izložbe jer se u samoj najavi o ratovima i ratu u BiH govorilo na pogrešan način. Kustosi su znali napisati i nešto poput ‘Bosna je objavila rat’ i onda još staviti pogrešan datum početka agresije.

Naravno da su me kao ‘umjetnicu ratne zone’ egzotizirali kao kakvu životinju s ‘divljeg Balkana’ i to će mi se, bez obzira na ovu pamet, opet desiti, ali barem sam svjesna manipulacije kojoj su moji radovi podložni i situacije u kojoj se mogu naći. Novac ne smije biti naš primarni motiv. Ne smijemo svoje radove davati kao žrtve nekakvim kustosima. Ukoliko to napravimo, gubimo i ovo malo ponosa što nam pozicija umjetnika ili umjetnice u siromašnim zemljama poput moje daje. Upravo zato što sam nezaposlena umjetnica bez dana radnog staža, koja nema ni zdravstveno osiguranje ni novac za produkciju skupih umjetničkih radova, u jednom smislu sam slobodna. Slobodna od nepostojeće kulturne politike, državnih fondova, nacionalnih stranaka, novca, direktiva, cenzura, religije, patrijarhata i raznih uslova neoliberalnog tržišta koje sve, pa čak i političnu umjetnost, hoće unovčiti, otuđiti, prisvojiti.

1/1