>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 5 i 6: Historiografija kao identitetska znanost

Tri slovenska povjesničara o razbijanju jugoslavenske federacije: Nije postojala nikakva epistemološka nužnost koja bi prisilila historiografski rad o razbijanju Jugoslavije da se smjesti u horizont ideologije

U prilogu ćemo pokazati kako tri slovenska povjesničara prikazuju razbijanje jugoslavenske federacije. U pozadini njihovih prikaza možemo razabrati dva implicitna modela: 1. stoljetnu genezu balkanskih naroda; 2. niz političkih uređenja koja su, svako na svoj način, legitimna. Te modele možemo ugrubo izjednačiti s Foucaultovim razlikovanjem između (predmodernog) ‘rimskog’ tipa historiografije (model 2) i (ranomodernog) ‘biblijskog’ tipa historiografije (model 1). Pomoću kombinacije oba modela moguće je izraditi teleološku montažu, koja opravdava sadašnje odnose gospodstva. Na kraju ćemo upozoriti da su ideološki temelji, koji podupiru horizont službene historiografije u Sloveniji, odavno analizirani i oboreni u tekstovima slovenskih teoretičara, koji djeluju izvan lokalnog historiografskog establišmenta. Da li bi prema tome morali zaključiti kako institucionalizirana znanost reproducira ideološke zapreke i prerađuje ih u ideološke stupove naroda?

Povijest kao nastanak naroda

Svoju pripovijest o razbijanju jugoslavenske federacije Jože Pirjevec(1) razvija uzduž osi velikog klasičnog toposa – rata. Bez zadrški predstavlja destruktivne procese kao ratove među narodima. Zato počinje prikazom koji možemo smatrati njegovom etnogenezom jugoslavenskih naroda. ‘Narodi’ upleteni u jugoslavenske ratove za Pirjevca su konstitutivni narodi jugoslavenske federacije, te kosovski Albanci. Događanje povijesti razumije kao niz prijeloma, koji su kroz stoljeća pogodili Balkan, te u njegovo stanovništvo urezali slijed diskontinuiteta. Oni su proizveli strukturna svojstva iz kojih je, kao konačni ishod, proizašlo to što Pirjevec (implicitno na osnovu ustavnog uređenja federacije) računa u sadašnje narode. U dubinama nacionalnog vremena zasjela je prvobitna podjela na Istok i Zapad, koja se kasnije udvostručila sa šizmom kršćanstva; slijedi podjela na habsburški i otomanski imperij, koju u otomanskom imperiju nadopunjuje suprotnost između islamiziranih i neislamiziranih skupina, a u habsburškom imperiju podjela na austrijski i mađarski dio. Islamizirano stanovništvo sudjelovalo je u ‘istančanoj istočnoj kulturi’, dok se kršćanska raja dodatno dijeli na Srbe i one koje Srbi zatiru. Na kraju tog procesa razlikovanja iznikli su moderni narodi, kao snopovi razlikovnih svojstava. Slovence tako određuje mnoštvo crta ‘Zapad, katolici, habsburški’, Bošnjake kombinacija ‘Istok, otomanski, islam’, dok Makedonci potpadaju pod određenja ‘istok, pravoslavlje, otomanski, neislamizirani, zatiru ih Srbi’.

Tako su 'Srbi' istovremeno zarobljenici svoje neprevladane prošlosti i vjernici u utopijsku budućnost: ujedno su atavistički i utopistički. U dijakroniji 'formiranja naroda' oni su to što je proletarijat u sinkroniji svakog naroda. Novi poslijeratni proletarijat po Pirjevcu je politički lako zapaljiv, zato što se u njemu spajaju tradicionalne nacionalističke mitologije s mesijanskim obećanjima, kojima ga mami partija

 photo 1_zpsdtpbb7rj.jpg

Te dihotomije općenito su izvanjske Balkanu – s neobičnom iznimkom suprotnosti ‘Srbi – oni koje Srbi zatiru’. Suprotnosti imaju implicitno vrijednosni naboj: tu dimenziju označili smo tako što smo ‘pluseve’ sabrali na lijevoj, a ‘minuse’ na desnoj strani svakog proturječja. Pozitivna i negativna svojstva gomilaju se na bočnim krajevima sheme, koji tako naznačuju krovnu suprotnost između pozitivnih i negativnih likova u ovoj sagi.

Po mnogo čemu ‘Srbi’ su vrlo posebno sjecište u ovoj shemi: smještaju se tamo gdje se gomilaju negativne strane dihotomija, pa su dakle otpadak procesa etnogeneze – ali su ujedno i element koji dinamizira inače ahistorijsku shemu. Unutar sheme djeluju kao pečat historije, koje doduše nema u shemi: jedini su element koji sudjeluje u oblikovanju drugih elemenata – ‘naroda’, doduše tako što ih zatiru; pogotovo su još prijemljivi za anacionalni boljševizam; a naposljetku su i nosioci zadnjeg proturječja, koje da je uništilo Jugoslaviju: suprotnosti između ‘federalizma (koji su prihvatili svi narodi osim jednoga) i partijskog i državnog centralizma (koji su prihvatili samo Srbi)’.(2)

Tako su ‘Srbi’ istovremeno zarobljenici svoje neprevladane prošlosti i vjernici u utopijsku budućnost: ujedno su atavistički i utopistički. U dijakroniji ‘formiranja naroda’ oni su to što je proletarijat u sinkroniji svakog naroda. Novi poslijeratni proletarijat po Pirjevcu je politički lako zapaljiv, zato što se u njemu spajaju tradicionalne nacionalističke mitologije s mesijanskim obećanjima, kojima ga mami partija.(3)

Čini se kao da je s Pirjevcem zatvoren izvjestan krug u razvoju slovenske nacionalne ideologije. Na početku 20. stoljeća Ivan Cankar proglasio je slovenski narod za ‘narod proletera’, da bi na početku 21. stoljeća Jože Pirjevec to određenje prenio na srpski narod, ujedno obrćući njegov vrijednosni naboj.

Identitetska znanost

Valja naglasiti kako je Pirjevčeva konstrukcija uvijek formalna. Pirjevec ne izumljuje tradiciju, kako ju je izmišljao romantični nacionalizam(4): upravo suprotno, njegova etnogeneza stroga je znanstvena shema u foucaultovskom smislu epistémé,(5) plod diskurzivne prakse znanja, le savoir, prakse koja proizvodi učinke u historijskom realnom. Tako izrađena shema djeluje kao pozadinska konstrukcija diskurzivne prakse, koja djeluje na historijski realno i uzrokuje da u njemu niknu objekti, kojih bez te diskurzivne prakse ne bi bilo. Pirjevec te objekte imenuje ‘narodima’: u isti mah dok ih njegov znanstveni diskurs proizvodi i reproducira, on ih već i predstavlja kao samorazumljivu evidenciju. Tu samorazumljivu evidenciju moramo dakle analizirati kao ideološki mehanizam. Kao što je ishodišna odluka o skupinama, koje važe za narode, odgovarala jugoslavenskom federativnom ustavnom uređenju, tako i ‘evidencija o narodima’ odgovara trenutno važećim pravnim konstrukcijama.(6) Čini se da historiografski znanstveni diskurs s njegovim objektima na jednoj strani i pravni diskurs s njegovim konstrukcijama na drugoj, ujedinjuje(7) ista ideologija.

Historiografija kao identitetska znanost

Tu ujedinjujuću ideologiju(8) možemo uhvatiti na djelu u razvoju sheme koja se nudi kao prikaz povijesnog nastanka naroda. Inače, nije jasno kako na današnje stanje stvari utječe dualističko ustavno uređenje Habsburške Monarhije, a niti kako različiti načini vjerske organizacije utječu na stanovništvo koje je više od pola stoljeća živjelo u situaciji odvojenosti države od crkava. Pa ipak, nije ni potrebno da moguće posljedice dualizama, koje shema donosi, budu na bilo koji način očite, kao što ne treba biti jasno kakve su učinke te dihotomije stvarno prouzročile: shema samo navodi historijske okolnosti, koje su, kroz vremenske promjene, omogućile da su iznikle određene grupe, koje naziva ‘narodi’. Ono što nije stvar sheme, zadatak je znanstvenih operacija i povjesničarevih strukovnih vještina: on se mora baviti s meandrima premještanja, zgušnjavanja i nadodređenosti, te opisati kako je upravno uređenje nekog imperija povezano sa svakodnevnim životom pojedinki i pojedinaca, koji danas pripadaju ovom ili onom ‘narodu’; kako teološke nijanse shizme od prije tisuću godina uređuju njihove sadašnje životne prakse. Shema samo utvrđuje da takvi meandri postoje, da postoje u onoj realnosti koju shema sama uspostavlja. Shema nastanka tako je prva operacija znanja i jamac njegove valjanosti. Nulti je stupanj razlike između epistemološkog utemeljenja i ove pozitivne znanosti, koja to utemeljenje utemeljuje. Temelj je jednog određenog znanja – a ujedno i oslonac, na koji se taj temelj naslanja.

Historijski uzroci (shizma, sukobi između imperija, habsburški poreci itd.) predstavljeni su s obzirom na svoje učinke: sami po sebi i u svome vremenu bili su pravno-politička uređenja ili raspored vjerskih ideoloških aparata i sl. Ta uređenja i raspoređivanja, pomoću strukturnog protezanja svojih učinaka, s dubinskim procesima, koje su pokrenule njihove tajne veze s drugim društvenim dimenzijama, s ustrajnošću ili slabljenjem u vremenu, pokrenula su i stvorila ili pridonijela nastanku potpuno novih i idiosinkratičnih svojstava, koja sada određuju identitete raznih skupina. Ta siva zona između strukturne učinkovitosti i jedva vidljivih učinaka vremenske distenzije, polje je koje obrađuje znanost. Historiografija određuje što je iz prošlosti sudjelovalo u oblikovanju sadašnjosti – i tako popunjava ontološku nedovoljnost sadašnjosti.

U Pirjevčevoj identitetskoj konstrukciji odnos između skupine i znanja o skupini inverzan je nekadašnjem romantičnom odnosu između znanosti o narodu i naroda. Nacionalistička ideologija je odlazila na teren da bi sakupljala komadiće ‘narodnog karaktera, duše ili duha’. Tu i tamo bi raširila svoj škripac i zahvatila i prošlost, ali samo zato da bi povećala svoju nisku narodnog blaga s homogenim djelićima iz povijesti. Ako povijesni lov nije bio uspješan, poneku je tradiciju i izmislila – ali samo zato da pribavi ono čega bi moralo biti u prošlosti, s obzirom na to čime raspolažemo u sadašnjosti. Romantika je pomoću mistifikacije povijesti dopunjavala ontološku nedovoljnost prošlosti. Identitetsko sondiranje prošlosti popravlja pak slabu ontologiju sadašnjosti. Romantična nacionalistička invencija pribavila je ono čega nije bilo moguće naći u prošlosti. Historiografija u službi formiranja identiteta pak podatke koje pronalazi u prošlosti aranžira tako da pomoću montaže podupire konstrukciju, koja je suviše klimava u sadašnjosti.

Identitetska znanost tvrdi da se identitet rodio iz pravno-političkih uređenja imperija i crkava, dakle iz aparata vladajućih ideologija. Po razumijevanju identitetske znanosti, stanovnici se ne bi mogli razviti u suvremene 'narode', da nisu bili podvrgnuti operacijama ideoloških aparata, koji su u prošlosti organizirali represiju i iskorištavanje. A kada ih ne bi priznali ideološki aparati koji danas organiziraju represiju i iskorištavanje, tvrde ideolozi identitetskih zajednica, ti 'narodi' ne bi postojali ni u sadašnjosti

Toj ontološki nestabilnoj kolektivnoj konstrukciji reći ćemo ‘identitetska zajednica’. Razlikovati ćemo je od ‘naroda’, od kojega se ne razlikuje samo po svojim odnosima s diskursom znanja.(9) Kod naroda je sadašnjost prejaka za nedostatnu prošlost, pa zato mora znanost podupirati prošlost. Suprotno od toga, identitetska zajednica slaba je u sadašnjosti, pa je tako sadašnjost ona koju mora podupirati znanje o prošlosti. Pa dok je znanost o narodnoj prošlosti bila sklona prevelikom izmišljanju, identitetsko znanje je pozitivističko i formalističko: može se ograničiti samo na ukazivanje više ili manje trivijalnih obrisa nekadašnjih uređenja – najradije formalnih pravno-političkih uređenja, koja su obično dobro dokumentirana i dio su općeg obrazovanja. Identitetskoj znanosti ne treba se truditi da dublje raščlani nekadašnja uređenja i propise, te da se upušta u sociološke ili čak i samo kulturne dimenzije. Svoju produktivnu ulogu ostvaruje već time što ukazuje da su postojali povijesni uvjeti za razna neodređena posredovanja, koja su kroz strukturu i vrijeme stvorila karakteristike koje određuju identitetsku skupinu i koje svatko može intuitivno shvatiti. Identitetski diskurs tako usidruje (pretpostavljanjem, poticanjem, nametanjem) sadašnju intuiciju o ‘jasnom karakteru’ pojedinačnog identiteta u historiografskom klišeju. Između klišeja i intuicije rasprostire se siva zona pretpostavljenog povijesnog znanja, koje nam doduše neće nikada pokazati – ali identitetski diskurs i ne treba to otkriće da bi djelovao.

Pravni diskurs i diskurs historiografske znanosti ne povezuje samo zajednička težnja prema formalnim konstrukcijama, već i dublji praktični afinitet: oba pomažu uspostavljati identitetsku zajednicu tako da dopunjuju njenu ontološku nedovoljnost. Znanje im priskrbljuje uporište u prošlosti i normalizira hipotezu da su se njegove odlučujuće karakteristike povijesno razvile, te da ih je moguće analitički izvesti iz trivijalno ustanovljenih uporišta u prošlosti. S druge strane, pravni diskurs identitetskoj zajednici pribavlja priznanje,(10) bez kojega zajednica navodno ne bi mogla postojati i za koje je identitetska zajednica uvjerena da je uvjet njenog preživljavanja. Oba diskursa, diskurs znanja i diskurs priznanja, pretpostavljaju autoritet koji ima pravo da ih izriče. Autoritet diskursa znanja utemeljuje institucija znanosti (univerzitet, akademija, profesorski status) – autoritet pravnog diskursa u sadašnjosti se paradoksalno oslanja samo na političko-vojnu silu (npr. agresija i okupacija Iraka u ime ljudskih prava i demokracije ili pak priznanje neovisnosti Kosova). Identitet tako niti izdaleka nije mehanizam multikulturnog dijaloga, već je mehanizam gospodstva pomoću ideologije i sile.

Identitetska znanost tvrdi da se identitet rodio iz pravno-političkih uređenja imperija i crkava, dakle iz aparata vladajućih ideologija. Po razumijevanju identitetske znanosti, stanovnici se ne bi mogli razviti u suvremene ‘narode’, da nisu bili podvrgnuti operacijama ideoloških aparata, koji su u prošlosti organizirali represiju i iskorištavanje. A kada ih ne bi priznali ideološki aparati koji danas organiziraju represiju i iskorištavanje, tvrde ideolozi identitetskih zajednica, ti ‘narodi’ ne bi postojali niti u sadašnjosti.

Fascinacija vladajućim pravno-političkim i ideološkim aparatima tako silno usmjerava izbor povijesnih elementa iz kojih bi se trebali rađati identiteti, da ta selekcija ignorira ili marginalizira proces formiranja naroda, koji se na Balkanu odvijao kao stalan otpor i povremeni ustanak protiv imperija, a kasnije i crkava. Identitetska znanost zanemaruje konkretnu stvarnost povijesne tvorbe balkanskih naroda i ovija dvostruku teorijsku nužnost, da bi se suočila s političkom tvorbom naroda i pojasnila kulturnu konstituciju identitetskih zajednica.(11)

Historiografija kao retroaktivno ovlašćivanje

Identitetska logika u Pirjevčevoj historiografiji na kraju oblikuje povijest u sukob između identitetskih skupina, koje pisac zove ‘narodima’. Identitetske zajednice, koje u vanjskim odnosima isključuju druge sebi homogene identitetske skupine i koje su se, po identitetskoj ideologiji, oblikovale kroz prijelome i rezove na koje nisu mogle utjecati, na kraju i same doprinose svojoj povijesti time što se sukobljuju, zatiru i iskorištavaju jedna drugu.

I dok je pojedinačna identitetska zajednica isključujuća i borbena u odnosima s drugim identitetskim društvenim tvorevinama, na nivou unutrašnjih odnosa spram skupina i pojedinaca, koji su joj heterogeni, uključujuća je i pomirujuća. Na društvenom polju se integrira i ostvaruje učinak totalizacije. Pomoću identitetskog totalizirajućeg učinka otvaraju se nove mogućnosti za izradu historiografskih ideologija.

Po Pirjevčevoj shemi, odlučujuću ulogu u povijesnoj proizvodnji identitetskih zajednica imaju razni aparati gospodstva (timarski sistem, imperijalna okupacijska uređenja itd.). Ako su ti aparati uistinu doprinosili procesima tvorbe identiteta, onda je ispravno i da im retrospektivno potvrdimo njihovu povijesnu ulogu. Izgleda da je identitetski diskurs, barem potencijalno, sklon tome da retrospektivno ovlašćuje prošle aparate gospodstva. U formalno-pravnom žargonu, koji je omiljeni idiom identitetske ideologije, ovlašćivanje preuzima oblik priznanja legitimnosti. Zato možemo očekivati da će identitetski diskurs, na ovaj ili onaj način, pokušati pokazati kako je dobro oblikovana identitetska zajednica imala legitimnu vlast u svakom trenutku svoje povijesti.

Da je teza o legitimnosti formulirana tako grubo i eksplicitno, sigurno bi se susrela s ozbiljnim poteškoćama u uređivanju historijskog gradiva. Pomoću nijansirane i oprezne obrade gradiva, Boži Repeu uspjelo ju je razviti, barem u okviru suvremene povijesti. S njegove točke gledišta, legitimna uređenja vlasti u Sloveniji počinju narodnim oslobođenjem i iz njega proizlaze. Historiografija Repea(12) se, bez da izričito formulira svoju namjeru, primila zadaće da predstavi razdoblje koje počinje antifašističkom borbom, kao niz legitimnih vladavina. Poslijeratni tok od naroda do identitetske zajednice prikazuje kao niz legitimnih vlasti.(13)

Repe ne prakticira samo legitimizacijske teze, već uzdiže osnovne postavke identitetskog znanja u epistemološko načelo: svaka vlast nije samo legitimna, već i nudi perspektivu, iz koje je moguće pisati historiju. Da bi historičar ili historičarka mogli doći do povijesne istine, moraju u svakom trenutku svoje povjesničarske pripovijesti preuzeti gledište onih koji u tom trenutku imaju političku i društvenu moć. Svaki trenutak u povijesti prikazan je u perspektivi istodobno vladajućih.(14) Repe dopunjuje Pirjevčevo generiranje ‘naroda’ kroz podređivanje, pripoviješću iz perspektive vlasti.(15)

Čitati Repea je skoro isto kao da čitamo službeni tisak trenutka o kome piše.(16) Točnije, ne tako kao da čitamo stare brojeve novina ‘Delo’ sad, kada su stekli status povijesnog dokumenta, već kao da čitamo ‘Delo’ tada kada je izvršavalo istovremenu vladajuću ideologiju. Prošloj ideološkoj interpelaciji Repe dodaje opravdanje iz historijske udaljenosti: prošla uvjerenja autorizira sa stajališta sadašnjeg znanja. Ako čitalac i nije sklon tome da podlegne čari prošle ideologije, historičar mu pokazuje kako bi morao biti interpeliran u vremenu kada je ta ideologija vladala.

Historiografije protiv povijesti

Jože Pirjevec, pomoću logične ishodišne i konstitutivne linije, otvara niz identitetskih historiografija. Njegovo ishodište je hipoteza koju sažeto možemo formulirati ovako:

(1) Povijest je povijest naroda.

Božo Repe preciznije određuje to ishodište i iz njega izvodi metodološko načelo, koje možemo sažeti u ovaj iskaz:

(2) Narod je društvena struktura gospodstva. Stajalište vladajućih u danom trenutku je ključ za svako pojedinačno razdoblje.

Na kraju Peter Vodopivec(17) radikalizira i pojednostavljuje implicitno metodološko načelo; njegovu smjernicu možemo sažeti ovako:

(3) Ključ za sva prošla razdoblja je stajalište vladajućih u sadašnjosti.

Kod Vodopiveca se horizont identitetske znanosti skuplja: modelima rađanja naroda kroz proces razdvajanja i vremenskog nizanja legitimacijskih dominacija on dodaje potpuno teleološki model, zakačen na trenutak kada se idealni telos povijesti materijalizira u empirijskoj činjeničnosti: trenutak ustanovljenja neovisne slovenske države.(18) Ta je perspektiva otkriveno i donekle naivno iskazana u naslovu knjige – Od Pohlinovog rječnika do samostalne države (Od Pohlinove slovnice do samostojne države), koji možemo interpretirati na više konvergentnih načina:

- od jezične discipline do državne prisile

- od jezične normativnosti do pravne norme

- od ideološke prisile do državne represije;

- i sl.

U teleološkoj paradigmi ostvareno metodološko načelo (povijesna interpretacija oslanja se na stajalište trenutno vladajućih) uvodi čvrsto pravilo, kako urediti historijsko gradivo:

(3a) Historijsko gradivo relevantno je samo ako uključuje ili ukazuje na elemente narodnog povijesnog telosa: neovisne narodne države.

Tri navedena historiografska modela možemo, s obzirom na njihovu implicitnu logiku, shematski predstaviti kao linearni razvoj:

 PIRJEVEC  →    REPE    → VODOPIVEC

 mitološki    →      rimski    → biblijski

matrica binarnih proturječja → redoslijed legitimnih vladavina → teleologija usmjerena prema trenutku inkarnacije

Tri modela prikazuju tri moguće strategije pisanja historije bez povijesti. Afirmiraju tri strategije historiografske borbe protiv povijesti. To su tri rješenja problema kako proizvoditi historiju u okviru identitetskog ideološkog modela. Možemo ih shematizrati s obzirom na njihova ‘gledišta’, dakle s obzirom na ideološke perspektive iz kojih gledaju i koje ih ostvaruju, te s obzirom na totalizirajuće učinke koje proizvode njihove perspektive i perspektivama odgovarajući mehanizmi.

 photo 2_zps23noxpwz.jpg

Možemo vidjeti da je ‘narod’ privilegirani objekt i isključivo izlagačko načelo slovenske (institucionalizirane, uvažene) historiografije (važna iznimka je uzmimo Peter Štih(19)). ‘Narod’ je jedinstveni locus, gdje povjesničarev postupak zagrabi svoj objekt: to je točka solidarnosti između subjekta koji razumijeva i interpretira, te gradiva razumijevanja i interpretacije.

 photo 3_zpsv4gdiu5g.jpg

Epistemološki strojevi

Tri obrađena historiografska postupka nemaju ni teorijske problematike niti koncepata kojima bi mogli proizvesti teorijski spoznajni objekt. Zajedničko im je i uvjerenje da je ‘ključ’ za objašnjenje povijesti u povijesti samoj. Traže dakle epistemološki stroj.(20)

Za Pirjevca je epistemološki stroj povijest sama. Njen mehanizam ne djeluje kao interakcija između pojedinaca, recimo kao u epistemološkom stroju Friedricha Hayeka i drugih ideologa ‘slobodnog tržišta’, već kao redoslijed dihotomija, rezultat kojih je interakcija između identitetskih kolektiva. Pravi put do znanja je u tome da iz sadašnjih interakcija između kolektiva dešifriramo prošli redoslijed podjela, koje su proizvele te kolektive. Sadašnjost moramo čitati kao mizanscenu, kao reprezentaciju prošlosti. Sadašnji konflikti sinkrona su reprodukcija proteklih podjela. Sadašnjost je poput srednjovjekovnih uprizorenja Kristove pasije, koja su cijelu povijest svemira, od stvaranja i izvornog grijeha do raspinjanja, zbila na mjesnom trgu. Historiografija nam govori kako čitati sinoptičku reprezentaciju povijesti, koja je sadašnjost. Ona je sveto pismo sekulariziranog svijeta naroda. Ono što se događa u sadašnjosti nužno je i nema alternative; sadašnjost je gluhi odjek kataklizama iz prošlosti.

Repe izvodi posljedice takvog shvaćanja povijesti i njene znanosti. Ako se historija stvarno događa tako kao što misli Pirjevec, i ako je u pravu s obzirom na historijsko skandiranje razdoblja i s obzirom na mehanizme njegovih učinaka, zaključuje Repe, onda svako razdoblje ima svoju logiku, svoju istinu – i pogotovo svoje privilegirano stajalište, s kojega je moguće dokučiti istinu. Po Repeu se istina svakog razdoblja raskriva u njemu samom: ne posvuda, ne bilo gdje, već na privilegiranom locusu, gdje se razdoblje raskriva sebi samome, a možda i povjesničaru.(21)

Hippolyte Taine, koji je eminentno formulirao takav pogled na povijest, privilegiranu instancu, koja iznikne u historijskoj situaciji i sažme njenu istinu, nazvao je le personage regnant, vladajuća ličnost.(22) Suprotno tome, za Repea vladajuća ličnost nije pojedinac, već kolektiv, vodeća skupina naroda u svakoj fazi njegovog historijskog postojanja.

Taj postupak morao bi omogućiti komotnu pripovijest o legitimnim vladavinama kroz desetljeća. Pa ipak obećanje ne može održati: spotiče se o sporove u vladajućim koalicijama. Na nekoj točki svoje pripovijesti, suočava se Repe s nemogućnošću konstruiranja kohezivne vladajuće koalicije: logika njegovog spoznajnog postupka sili ga da posvoji problem koji je mučio političku vladajuću skupinu u pedesetim i šezdesetim godinama. Povjesničar je prisiljen postaviti si ista pitanja o kojima je politički vladajuća skupina počela razmišljati u pedesetim godinama, uzmimo: zašto je došlo do sukoba između mlade kulturne elite u usponu i politički vladajuće skupine?

Suprotno od političkih gospodara razdoblja, Repe misli da zna odgovor: spor između političke birokracije na vlasti i mlade kulturne birokracije u usponu proizvelo je pozivanje kulturne elite na stvarne interese naroda, promoviranje pluralizma, koji se ne bi ograničavao na ideološku (‘kulturnu’) sferu, već bi bio istinski politički pluralizam, koji se temelji na ideji naroda.

To je naravno retroaktivna interpretacija, koja ne odgovara brojnim dokumentiranim nastojanjima kulturne elite u usponu u pedesetim i šezdesetim godinama, pa zato iskrivljava prirodu njenog sukoba s političkom vladajućom koalicijom.(23) Međutim, baš su tu ideologiju na prijelomu iz osamdesetih u devedesete godine podupirale skupine koje su dijelile vlast u društvu: politička i kulturna birokracija. Shema po kojoj Repe interpretira ‘slovensku’ povijest od kasnih pedesetih godina dalje, uzeta je iz vladajuće ideologije koja je u kasnim osamdesetim i ranim devedesetim godinama ujedinjavala ideološke državne aparate i pravno-politički državni aparat, te ih preoblikovala u aparate identitetske periferne kapitalističke države.

Tako je Repe povjesničar pomirbe između političke birokracije i njenih podređenih partnera – birokracije ideoloških aparata (‘kulturnog establišmenta’). Kao ishodište uzima trenutak u kome su se te birokracije, nakon što su postigle klasno pomirenje, pobratimile s društvom uopće,(24) da bi izvršile udar protiv vlasti upravo ističućeg razdoblja – dakle protiv samih sebe; da bi izvršile tour de passe, koji im je omogućio da sačuvaju gospodstvo, iako su se uvjeti gospodstva promijenili.

Tri tipa historiografije, koja smo ugrubo raščlanili, sastavljaju zatvoreni sistem, koji se reproducira po svojoj unutrašnjoj logici. Mogli bismo riskirati hipotezu kako pripadaju istoj ideologiji – onoj koja ne samo da generira diskurse, kao što su tri opisana, već i, time što iz sebe cijedi diskurse posebne vrste, reproducira instituciju: instituciju koja se proglašava 'slovenskom historiografijom'. Uviđamo da smo zapravo analizirali domorodačku ideologiju korporacije

U osamdesetim i devedesetim godinama bila je pomirba između obje frakcije birokracije jeftina i jednostavna, jer se još nisu takmičile za prevlast nad istim društvenim poljem, a ujedno su morale zaustaviti, preusmjeriti i zagušiti narastajuće masovno nezadovoljstvo, te političke pritiske različitih alternativnih gibanja. Međutim, savezništvo između političke i ideološke birokracije bilo je kratkotrajno i uglavnom iluzorno, pa je svaka od saveznica uskoro počela posizati na rezervirana područja druge. Ideološki birokrati bili su frustrirani zato što svoj ‘kulturni kapital’ nisu mogli preoblikovati u političku moć, već su umjesto toga morali gledati kako politička birokracija uspijeva na ideološkim temeljima, koje su oni sami postavili s ljubavlju i odricanjem. Politička birokracija bila je pak frustrirana jer nije mogla postići ideološku hegemoniju, te joj se stalno činilo kako je ugrožava kulturni fašizam radikaliziranih frakcija ideoloških specijalista. Stoga je pomirba bila samo taktička i nije dugo trajala – na scenu je stupio treći faktor, kome nije bilo stalo ni do udarnih parola niti ideoloških finesa, spreman da pomete svaki mogući otpor. Bio je to nosilac (Träger) zadnje moći – kapital.

Ulazak trećeg igrača na scenu moći bio je posljedica povijesnog uspjeha narodnopomirbene koalicije. Kada je političko-ideološka koalicija ispunila svoje povijesno poslanstvo, njeno je nesigurno mjesto na povijesnoj sceni ušlo u muzeje hiljadugodišnjih narodnih snova. Tek kada su bili potisnuti u pozadinu, kulturni birokrati su shvatili da su ih samo izrabili za preoblikovanje ‘socijalističkog’ političkog establišmenta u novu kapitalističku ekonomsko-političku koaliciju. Ta preobrazba vladajuće koalicije iz bitke za vlast isključila je ideološke birokrate – ukinula je historijsko važenje ideološke konstrukcije, koju je Repe izabrao za svoj epistemološki stroj. Njegovo privilegirano gledište – narodna pomirba između vladajućih skupina realnog socijalizma – postalo je anakronističko; oborio ga je baš proces samootkrivanja ‘povijesne istine’.

Repea je prestiglo djelovanje njegovog epistemološkog stroja.(25) Oslobađanje iz tog škripca ponudio je Peter Vodopivec.

Arhimedova točka(26) u historiografiji

U epistemološkoj situaciji koja je nastala kada je Repeov pluralistički niz uzastopnih otkrića historijske istine zašao u slijepu ulicu, moguće je više strategija kako se suočiti s neuspjehom.

Jedna od takvih strategija bila bi da precizno razmotrimo kada i gdje se Repeova shema slomila. Pošto se pokaže da taj postupak nije dovoljan – kada dođe do sukoba između frakcija, koje bi navodno činile zajedničku personage régnant svoga vremena – bio bi logičan potez dovesti u pitanje upravo načelo personage régnant, hipotezu da se istina vremena razotkriva u vladajućoj skupini i za nju. Kritiku neposredne pretpostavke Repeove sheme mogli bismo nastaviti problematizacijom njene pozadine: zašto bi se istina razdoblja uopće razotkrila u dobu samom? Zašto se istina razdoblja mora razotkriti – a ne biti proizvedena u operacijama historiografske prakse? Vjerujemo li stvarno da postoji nešto takvo kao jednokratna i jedinstvena ‘istina razdoblja’? – Za dijagnozu razloga neuspjeha ta bi strategija mobilizirala izvore historiografske prakse, a neuspjeh bi interpretirala kao podsticaj da se odreknemo ideoloških pretpostavki i prihvatimo se teorijskog historiografskog rada.

Druga strategija odgovora na Repeov ćorsokak izvršila bi imanentnu kritiku neuspjele sheme: ne bi je odbacila, već samo ‘popravila’. Sačuvala bi njene ideološke pretpostavke (raskrivanje jedinstvene povijesne istine u samom historijskom procesu), ali bi ipak odbacila njenu konkretnu upotrebu, kako se ona pokazuje u Repeovom djelu. Potražila bi alternativni put kako da se na gradivo projicira pretpostavka jedinstvene povijesne istine, koja se raskriva u povijesti samoj. Evidentan put do rješenja problema bio bi napuštanje Repeovog pluralističkog postupka. Jer je on naletio na zapreke u samom historijskom gradivu, na smetnje koje nije mogao zaobići i koje su ga na kraju potkopale, bilo bi razumno da se historiografija odrekne pluralizma i postavi se na jedinstveno gledište.

Upravo tu strategiju izabrao je Peter Vodopivec, a ipak se nije odlučio za jednostavan pomak od ‘objektivnog’ ujednačenja unutar svakog pojedinačnog povijesnog razdoblja k ‘subjektivnom’ jedinstvu u okviru historičareve perspektive. Takva pojednostavljena subjektivistička strategija značila bi smo sasvim napustili projekt znanja, te da se prihvaćamo ideološkog pothvata, koji je izvan horizonta znanosti. Vodopivec je sačuvao minimalni zahtjev, po kojemu se znanje, foucaultovski savoir, razlikuje od drugih oblika ideologija: potražio je objekt na koji je moguće namjestiti historičarevo jedinstveno gledište. Objekt koji istovremeno čini jedinstvenim protok povijesti i nudi objektivni oslonac historičarevoj ujedinjujućoj perspektivi, pronašao je u uspostavi periferne neoliberalne države.

Vodopivec uzima ‘događaj’, pomoću kojega su vladajuće klase uvele lokalni novi oblik pravno-političkog uređenja, u interpretaciji koju je stvorila dominantna ideologija ovoga trenutka: kao postizanje ‘neovisnosti’ ‘slovenske nacionalne države’. Time što si je za ‘ključ’ povijesnog objašnjenja uzeo vladajuću ideologiju, Repe se upravio, ali ujedno i radikalizirao svoj postupak, izabravši samo jednu ideološku perspektivu za sva razdoblja. Ta ideologija potom djeluje kao organizirajuće načelo povijesnih procesa i kao organizirajuće načelo povijesne prezentacije, dakle historičarevog pogleda na gradivo. Ideologija ‘neovisnosti’ ujedno je odraz objekta na historičarevom pogledu i sjena objašnjavajućeg oka na njegovom objektu.

U Vodopivčevoj ujedinjujućoj perspektivi ‘neovisnost’ je ujedno povijesni događaj – i nadpovijesno razotkrivanje povijesne istine, smisla povijesti. Kao historijski događaj je telos, kojemu je težila sva dotadašnja povijest. Međutim, kao nadpovijesno razotkrivanje bio je telos cijelo vrijeme već tu: poskrivećki je organizirao tok događaja, historijskim procesima davao je njihov smjer, iz magle progresivnog razvoja svoga smisla, upravljao je kaosom povijesti. Iz toga proizlazi da ‘ključni događaj’ nudi čvrsti kriterij za selekciju gradiva: stvarno povijesni procesi i događaji samo su oni koje je moguće oblikovati, zasnovati i predstaviti kao doprinos nastupanju ‘narodne neovisnosti’.

Sistem historiografije i njegova nepropusnost

Tri tipa historiografije, koja smo ugrubo raščlanili, sastavljaju zatvoreni sistem, koji se reproducira po svojoj unutrašnjoj logici. Mogli bismo riskirati hipotezu kako pripadaju istoj ideologiji – onoj koja ne samo da generira diskurse, kao što su tri opisana, već i, time što iz sebe cijedi diskurse posebne vrste, reproducira instituciju: instituciju koja se proglašava ‘slovenskom historiografijom’. Uviđamo da smo zapravo analizirali domorodačku ideologiju korporacije.

Njena priroda institucionalne ideologije stručnoga ceha mogla bi pojasniti zašto je tako neprijemčiva upravo za teorijske prakse. Teorijske prakse je se ne primaju, niti kada se bave historijskim pitanjima. Ironično je da postoje teorijska djela na slovenskom jeziku koja se bave baš tim zaprekama, koje sile ovdje obrađivane diskurse da se usmjere u ideologiju.

Agonističku prirodu povijesnog događanja i epistemološki problem predstavljanja povijesnog agona obradio je Tine Kalan u studiji o Tukididu.(27) Povijesno produktivne operacije diskursa, koje stvaraju objekte znanja i institucije njihovog ovladavanja, raščlanio je Albert Mrgole u radu o počecima pravne regulacije maloljetničkog prijestupništva u habsburškoj Austriji.(28) U knjizi o renesansnom kazalištu i konstituciji moderne ‘kulturne sfere’, Maja Breznik je obradila teorijski problem uzajamnog djelovanja između procesa i struktura, u kojemu se uspostavljaju posebne društvene ‘sfere’ ili društvena ‘polja’.(29)

Nije postojala nikakva epistemološka nužnost koja bi prisilila historiografski rad o razbijanju Jugoslavije da se smjesti u horizont ideologije. Upravo suprotno: polje teorijske problematike bilo je već odavno proizvedeno i pripravljeno da se u njega smjesti povijesna analiza. Pa ipak su pritisci u historiografskom establišmentu i izvan njega onemogućili da se njegov ‘legitimni govor’, langage légitime,(30) uhvati ukoštac s teorijskom praksom.

Rastko Močnik – slovenski sociolog, teoretičar književnosti, prevodilac i politički aktivist. Zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom smatra se jednim od suosnivača Ljubljanske škole psihoanalize. Bio je zadnji urednik Perspektiva prije njihovog gašenja, urednik časopisa Problemi, te novinar u Delu, prije no što je 1984. g. postao profesor sociologije na FF-u Ljubljani. Bavi se teorijom ideologije, teorijskom psihoanalizom, semiotikom, lingvistikom i epistemologijom humanističkih i društvenih znanosti. U burnom razdoblju između 1989. i 1991. protivio se slovenskom odcjepljenju od Jugoslavije, te bio član UJDI-ja.

Sa slovenskog preveo: Srećko Pulig

Aktiv br. 5-6, Novosti br. 669 , 12.10.2012.: Jugoslavenski studiji 2; Jugoslavija nije ime za prošlo, već za ono što dolazi, tekst br. 6

1) Jože Prijevec, Jugoslovanske vojne: 1991 – 2001, Cankarjeva založba, Ljubljana 2003.

2) Pirjevec pripisuje 'Srbima' čak i odgovornost za kolaboraciju s fašizmom na Kosovu, pri čemu implicitno mobilizira revizionistički uzorak kojim pokušavaju uzmimo rehabilitirati kolaboraciju u Sloveniji (za kritičku analizu strategije, imenovane 'taktička kolaboracija', vidi npr. Janko Pleterski, 'Odpor – nujnost ali ne?', 'Mednarodna uveljavitev NOB Slovenije', u Odpor 1941, tematski broj revije Borec, gd. 53, 2001, str. 588-590). Kao što je demokratski antikomunizam bio razlog za kolaboraciju u Sloveniji, tako je neprijateljstvo spram Srba i udruživanje s Albanijom navelo kosovske Albance da budu otvoreno skloni okupatorima (vidi Pirjevec, nav. rad, str. 25). – Posebno mjesto 'srpskog naroda' u Pirjevčevoj shemi dovodi i do simptomatičnog promašaja: 'dobrog dijela srpskog naroda' (isto, str. 59).

3) Isto, str. 29.

4) Eric Hobsbawm, Terence Ranger (ur.), The Invention of Tradition, Cambridge University Press, Cambridge, 1982. Vidi i Erik Hobsbom, Terens Rejndžer (ur.), Izmišljanje tradicije, Biblioteka XX vek, Beograd 2002.

5) Michel Foucault, Les mots et les choses: archeologie des sciences humaines, Gallimard, Pariz, 1966. Prijevod Michel Foucault, Riječi i stvari; Arheologija humanističkih znanosti, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2002.

6) Svi ustavi postjugoslavenskih država pozivaju se na 'narod' ili pak na narodnosno određen 'puk', pa tek potom uvode državljansko načelo.

7) Ujedinjuje u Althusserovom značenju ('Ideologija in ideološki aparati države', u: Louis Althusser, Izbrani spisi, Založba /*cf. Ljubljana, 2000., vidi i Althusser, Louis,. Ideologija i ideološki aparati države, u: Sergej Flere, ur. Proturječja suvremenog obrazovanja. Zagreb 1986.), po kojemu vladajuća ideologija u okviru svoje vladavine i sa sredstvima svoje vladavine ujedinjuje ideološke aparate države. U našem primjeru ideologija 'naroda' (koja nije klasična nacionalistička ideologija, već je suvremena identitetska ideologija) pored akademskih (i kulturnih), te pravnih državnih aparata ujedinjuje i njihove diskurse. Naime, kada ne bi bilo diskurzivnog ujedinjenja, ne bi moglo biti niti ujedinjenja aparata: akademskom ideološkom aparatu stalno prijete teorijske prakse, koje institucionalna uređenja ne mogu sama savlađivati, dok je kulturni aparat neposredno polje ideološke borbe, u kojoj diskurzivne ideološke operacije dopunjuju i legitimiraju institucionalnu cenzuru i druge sankcije. Povrh toga je diskurzivna dimenzija konstitutivna za ujedinjenje ideoloških aparata države pod pravnim aparatom. Primat pravne ideologije i njenih aparata konstitutivna je osobina identitetskih konstrukcija, tipična za suvremenu državu uopće: tu je politička dimenzija pravnopolitičkog aparata države potisnuta u sporednu ulogu, tako da naročito izvršava ideološke diskurzivne operacije, uključivo sa 'parlamentarnim zakonodavnim postupcima' koji legitimiraju propise (i prateće prisile), o kojima odlučuju na drugim (neparlamentarnim, 'nedemokratskim') stranama. Primjer za takvu ex-post legitimaciju nametnutih propisa je l'acquis communautaire, prethodni uvjet za članstvo u Evropskoj uniji: taj pozamašni svežanj mjera prošao je kroz sve uobičajene parlamentarne postupke u svim pristupnim državama, iako je ishod postupaka unaprijed odlučen.

8) Jednaki mehanizam djeluje u govoru hrvatskog povjesničara Ive Banca, koji zagovara bosanski identitet:

'Povijesna je činjenica da Bosna i Hercegovina ima jedinstven profil, koji se razlikuje od identiteta susjednih država. Korijeni njene opstojnosti sežu u srednji vijek. Bosanska država bila je (...) značajna regionalna sila, koja je u različitim trenucima uključivala predjele današnje Hrvatske i Srbije. U vrijeme otomanskog imperija zadržala je posebnu, lokalnu strukturu baš zato što je bila za Otomane granično područje. Očuvanje naslijednog zemljišnovlaničkog plemstva bilo je jedinstveno u otomanskoj muslimanskoj državi i time se Bosna vrlo jasno regionalno razlikovala od drugih centralnih otomanskih provincija. U 19. stoljeću je feudalna struktura u Bosni preuzela vodeću ulogu u borbi za očuvanje Bosne i dobivanje većeg stupnja autonomnosti. To je u otomanskom imperiju 19. stoljeća praktično značilo neovisnost. Tako se očuvao kontinuitet Bosne kao raspoznatljivog političkog entiteta u otomanskom imperiju. U razdoblju Austro-Ugarske je bila Bosna i Hercegovina odvojena provincija, kojom su upravljali kako iz Austrije, tako i iz Ugarske (...) Takvu autonomiju zadržala je i u ranim godinama prve jugoslavenske države, iako u Kraljevini Jugoslaviji nije postojala kao formalni entitet. (...) Iz toga da joj u međuratnom razdoblju nisu priznali formalni položaj provincije, crpio je moć nacionalni program Komunističke partije u tridesetim godinama. Autonomija Bosne i Hercegovine postala je njen cilj. Položaj Bosne i Hercegovine ozakonjen je pred kraj rata, kada je postala jedna od konstitutivnih republika jugoslavenske komunističke federacije, ali nije bila ustanovljena na nacionalnoj osnovi. Po definiciji je bila višenacionalna republika. Od srednjovjekovnog razdoblja do Titovog federalizma tako je Bosna postojala i sačuvala svoj raspoznatljiv kulturni ton.' ('The last Days of Bosnia?, An Interview with Ivo Banac by Rabia Ali and Lawrence Lifschulz', Boston Review, februar-mart 1994.)

9) Za opširniju analizu razlike između naroda i identitetske zajednice vidi Rastko Močnik, 3 teorije, Založba /*cf., Ljubljana, 1999. Također Rastko Močnik, 3 teorije; Institucija, nacija, država, Centar za savremenu umetnost, edicija Vesela nauka, Beograd 2003.

10) U smislu kako ga je definirao Charles Taylor u tekstu 'The politics of recognition', u: Amy Gutmann (ur.), Multiculturalism, Princeton University Press, Princeton, 1992 (drugo, prošireno izdanje: 1994).

11) Boris Buden raspravlja o 'kulturalizaciji' političkih sukoba (vidi Boris Buden, Kaptolski kolodvor, Centar za savremenu umetnost, Beograd, 2002), a Tonči Kuzmanić o 'iščezavanju' politike iz političkih aparata (vidi Kuzmanić, Poltika, mediji, UZI in WTC, Mirovni inštitut, Ljubljana, 2002).

12) Božo Repe, Slovenci v osmadesetih letih, Zveza zgodovinskih društev Slovenije, Ljubljana, 2001; isti, Jutri je nov dan: Slovenci in razpad Jugoslavije, Modrijan, Ljubljana, 2002.

13) Valja upozoriti da se to razdoblje podudara sa slovenskom državnošću: slovensku državu su formalno ustanovili i proglasili u antifašističkom otporu i socijalističkoj revoluciji godine 1943.

14) To epistemološko usmjerenje nailazi na poteškoće kod pisanja povijesti socijalističkog samoupravljanja. Vladajuća ideologija, koja je materijalno postojala u ideološkim aparatima, bila je ideologija socijalističkog samoupravljanja. Ideologija vladajućih bilo je više: poltička klasa afirmirala je varijante boljševizma i nacionalizma, podređeni partner u vladajućoj koaliciji – kulturna birokracija – pak varijante nacionalizma. Obje ideologije vladajućih imale su svoju 'materijalnu egzistenciju': ideologija političke birokracije u praksama političkih organizacija, ideologija kulturne birokracije pak u kulturnim aparatima i osobito u školskom aparatu. S delegitimacijom političkih organizacija je nacionalistička ideologija kulturne birokracije lako preuzela hegemoniju. – Ali historiografa koji piše historiju sa stajališta svagdašnje legitimizirajuće ideologije, ta ideološka kompleksnost socijalističkog samoupravljanja gura u nevolju. Postavi li se na stajalište vladajuće ideologije, mora razdoblje predstaviti iz vidika samoupravljanja. A pošto je to bila revolucionarna socijalistička ideologija, teško bi bilo pronaći način kako bez prijeloma prijeći na opis restauracije kapitalizma u njegovom perifernom neoliberalnom obliku i taj prijelaz predstaviti kao legitimnu politiku. Repe se izmaknuo toj neprilici i odlučio se za ideolgiju vladajućih. Za ranija razdoblja preuzeo je pogled kulturnih avangardista (kada je njihova ideologija bila još ljevičarska, a ne nacionalistička; za analizu toga vidi Lev Kreft, Perspektivovci in perspektivaši: portret skupine, Znanstveno in publicistično središče, Ljubljana, 1998; za Repeovo stajalište o pedesetim i šezdesetim godinama vidi Božo Repe, Obračun s Perspektivami, Znanstveno in publicistično središče, Ljubljana 1990; za kritiku vidi Rastko Močnik, 'Zgodovinopisje o Perspektivah – epistemološka opomba', Borec, godina 48, 1996, br. 551-552, tematski broj Slovensko perspektivovstvo), potom se ravna po mekšoj struji u njihovoj postupnoj preobrazbi u vladajuću kulturnu birokraciju, koja je uvažavala nacionalističku ideologiju. Na taj se način Repe izmakao kulturnom fašizmu radikalnih frakcija kulturne birokracije (više o tome vidi Rastko Močnik, Extravagantia II – Koliko fašizma?, Studia humanitatis, Ljubljana, 1995), tako da je mogao u pripovijesti o osamdesetim godinama smjestiti svoj pogled u okvir ideologije vladajuće frakcije političke birokracije, u njenom postupnom prelasku u nacionalističku politiku. Ideologija vladajuće frakcije političke birokracije se krajem osamdesetih godina stopila sa mekšom varijantom kulturnog nacionalizma.

15) Mitja Velikonja je tu liniju komentirao u recenziji Repeove knjige: '(...) među glavnim stajalištima te knjige i 'službenim' pogledima na slovensko osamostaljenje, kako su ih formulirali slovenski 'mainstreamski' političari (kako oni trenutno na vlasti, tako i opozicijski), nema nekih bitnih razlika. Autor je naravno vrlo daleko od jednostavnih nacionalističkih soteriologija s početka devedestih (...) Međutim, njegova se pozicija stalno zaustavlja na granici kritičnosti. Drugačije rečeno, očit je nedostatak problematizacije nekih negativnih pojava – pri tome ne mislim na pojedinačne ekscese, već na sistemske krivnje i anomalije – koje su se pokazale u tome trenutku i otada su nastavljene.' (Mitja Velikonja, 'Novi dan in nova noč: Božo Repe, Jutri je nov dan – Slovenci in razpad Jugoslavije, Modrijan, Ljubljana, 2002', Časopis za kritiko znanosti, god. 32, 2004, br. 215-216.)

16) Repe ponavlja postupak koji je uništio veliki projekt Ivana Prijatelja Slovenska kulturnopolitična in slovstvena zgodovina (knj. 1-5, ur. Anton Ocvirk, DZS, Ljubljana, 1955-1966). Prijatelj je gradivo izabrao iz štampe i osobne korespondencije. Pisao je sa stajališta jedne od upletenih političkih i kulturnih formacija, iz liberalne ideološke perspektive. Nije bio sposoban shvatiti socijalističku politiku, kao što to nisu bili sposobni niti štampa niti glavne ličnosti razdoblja koje je proučavao. Njegova nemoć da napiše vjerodostojno povijesno izlaganje rasla je usporedo s rastućim značajem socijalističkog pokreta za vrijeme razdoblja koje je proučavao. Posljedica toga bilo je odvojeno izdavanje popravaka i dopuna njegovom radu: Dušan Kermavner, Slovenska politika v letih 1879-1895: političnozgodovinske opombe k peti knjigi Ivana Prijatelja (...), DZS, Ljubljana, 1966 (808 strana sitnog tiska). Usporedi Rastko Močnik, Julija Primic v slovenski književni vedi, Sophia, Ljubljana, 2006, str. 75-76.

17) Peter Vodopivec, Od Pohlinove slovnice do samostojne države, Modrijan, Ljubljana, 2006.

18)  'Vodopivčeva knjiga (...) je opsežna etnocentrička monografija, neobičan 'spomenik' nacionalnim elitama i neprekinutom napredovanju naroda, bez kritičke refleksije i pokušaja smještanja svoje pripovijesti u međunarodne referentske veze ili procese.' (Taja Kramberger, 'Povzetek', u ista, Historiografska divergenca: razsvetljenska in historična paradigma: o odprti in zaprti epistemični strukturi in njunih elaboracijah, Annales, Koper, u štampi.)

19) Vidi npr. njegov prilog 'Poglavje iz nacionalizirane zgodovine ali o zgodnjesrednjeveških začetkih zgodovine Slovencev', Studia Historica Slovenica, god. 5, 2005, br. 1-3; i 'Die Nationswerdung der Slowenen und damit verknüpfte Geschichtsvorstellungen und Geschichtsmythen', Carinthia, br. 1, 2007, str. 197.

20) U smislu po kojemu je 'tržište' epistemološki stroj za Friedricha Hayeka: 'Posebnost problema nacionalnog ekonomskog reda proizlazi upravo iz toga da znanje o okolnostima, s kojima si moramo pomagati, nikada ne postoji u koncentriranom ili integriranom obliku, već jedino u raspršenim djelićima nepotpunog i često proturječnog znanja svih odvojenih pojedinaca (...) Ne govorimo o tome da li da planiramo ili ne planiramo, već razmišljamo o tome hoće li planiranje biti centralizirano, tako da će ga izvršavati jedan autoritet za cijeli ekonomski sistem, ili će se razdijeliti između brojnih pojedinaca.' (Friedrich A. Hayek, 'The Use of Knowledge in Society', American Economic Review, god. 35, 1945, br. 4). Istina se razotkriva na tržištu pomoću neusklađene aktivnosti pojedinaca, a svaki od njih ima samo nepotpune informacije i nepotpuno znanje: tržište djeluje kao (jedini mogući) mehanizam usklađivanja – i kao 'epistemološki stroj'.

21) Ta spontana filozofija povijesti utoliko je više neobična jer je mnogo znanstvenog gradiva nastalo upravo za vrijeme razdoblja koje Repe istežuje. Povjesničar koji proučava jugoslavensku povijest nakon Drugog svjetskog rata može upotrijebiti pouzdane suvremene analitičke i kritičke društveno znanstvene i humanističke studije.

22) Hippolyte Taine, Filozofija umetnosti, DZS, Ljubljana, 1957 (1881). Vidi i Ipolit Ten, Filozofija umetnosti, Srpska književna zadruga, Beograd 1955.

23) Za detaljniji opis i interpretaciju ovoga historijskog gradiva vidi nav. rad Leva Krefta; za materijalističku analizu vidi Lev Centrih, Revija Perspektive in sistemske spremembe v Sloveniji v prvi polovici šezdesetih let 20. stoletja, diplomski rad na Odsjeku za sociologiju i Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani, 2004.

24) Godine 1844. je u 'Kritici Hegelove filozofije prava' Marx ovako opisao trenutak revolucionarnog entuzijazma: 'Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi tenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim, i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika (...),' (Karl Marx, 'zur Kritik der hegelschen Rechtsphilosophie', u: Karl Marx i Fridrich Engels: Werke, 1. sv., Dietz, Berlin, 1958, str. 388.; ovdje citirano po prijevodu Stanka Bošnjaka i Predraga Vranickog, u Rani radovi, peto izdanje, Naprijed, Zagreb 1976.

25) Usp. Repeovu nepriliku pri rehabilitaciji biskupa Rožmana. Nemogućnost da interpretira Rožmanovu rehabilitaciju razotkrila je, i to mu valja ubrojati u zaslugu, da je njegov epistemološki stroj bio uvijek već korak ispred njega. Pod mekim tonovima narodnog pomirenja, pravedničke pogođenosti zbog 'bratoubilačkog' antifašističkog otpora i demokratskom osudom 'zločinačkog komunističkog totalitarizma' bila je ideologija 'narodnog proljeća' svejedno samo aggiornamento kolaboracionističke ideologije za vrijeme nacifašističke okupacije.

26) Po Pappusu iz Aleksandrije, Arhimed je smišljajući teoriju poluge primjetio: 'Dajte mi uporišnu točku i pomaknuti ću svijet.' (Pappus iz Aleksandrije, Zbirka ili Synagoge, knj. VIII: pribl. 340 n. e.)

27) Tine Kalan, Tukidides: logos zgodovine in razredni boj, DDU Univerzum – Analecta, Ljubljana, 1980.

28) Albert Mrgole, Malopridna mladež med zaščitniki in preganjalci, Založba /* cf., Ljubljana, 2000.

29) Maja Breznik, Obrt in učenost, Annales, Koper, 2003.

30) U Bourdieuovom značenju: govor koji time tko govori ujedno daje na znanje da govori kako je dobro i pravo; vladajuća govorna upotreba, čija vladavina nije izričita – čija vladavina je dakle potiho priznata. Jedan od učinaka legitimnog govora je u tome da općinstvo iz njegove odličnosti zaključuje kako je ono o čemu govori i istinito. (Pierre Bourdieu, 'Ce que parler veut dire', Le français aujourd'hui, br. 41, mart 1978; također u: Questions de sociologie, Minuit, Pariz, 1980.)

1/6