>

novosti logo

Kultura Kultura

Aleksandar Hut Kono: Slobodu treba neprestano uvježbavati

Čovjekova zadaća, izgleda, nije postati slobodan, već što prije se zatvoriti u tvrđavu identiteta

'Padajući izbornik' naslov je upravo obavljene zbirke pjesama Aleksandra Huta Konoa, zagrebačkog pjesnika koji živi u Londonu. Uz poeziju piše i opere te je prvi autor iz Hrvatske čija je opera praizvedena u Kraljevskoj opernoj kući Convent Garden.  

Vaša zbirka se može čitati i kao svojevrsni put u slobodu. Ima li slobode danas, kada u Europi niču ograde, a kontinentom vlada strah od terorizma?     

Slobodu treba neprestano uvježbavati, ali svatko tko krene tim putem osudit će se na permanentnu nedovršenost i frustracije. Razlog tome je što porobljenost čovjeku dolazi prirodno poput starenja pa se istu uzima za zaokruženost. Čovjekova zadaća, izgleda, nije postati slobodan, već što prije se zatvoriti u tvrđavu identiteta.

Smatram da smo danas slobodniji nego ikada i da nam se baš zato sloboda gadi. S toliko se prijezira govori o Europskoj uniji, nazivajući je u isti mah utopističkom i totalitarnom, a prešućuje se da je ta tvorevina najveća vježba slobode u povijesti europskog čovjeka. Europa danas nalikuje na gigantski mozak koji iz dana u dan stvara nove, dosad nikad sanjane konekcije. Unija je višejezično carstvo gdje se neprestano susreću ljudi s minimalno 28 vrlo različitih perspektiva i jedni druge tjeraju na rast. Sjedinjene Države nisu konkurencija jer su u usporedbi s nama, i unatoč kozmopolitizmu, one i dalje monokultura. Kina je ono što mi prolazimo sada prošla prije dvije tisuće godina, međutim danas je u teškoj misaonoj stagnaciji i živi na staroj slavi. Sve u svemu, mislim da se ne treba bojati vanjske opresije, već naravi takozvanog malog čovjeka kojemu je najvažnije da se ništa puno ne mijenja i koji se ne libi izaći na sto referenduma kako bi to osigurao.

Da za potrebe ovog intervjua izdvojite jednu pjesmu iz nove zbirke, koja bi to bila i zašto?

Definitivno bih izabrao pjesmu 'Pokušaj zemljovida' u kojoj analiziram prirodu snova i zaključujem da je osim na smrt, čovjek još jedino osuđen na sanjanje. Stvar je u tome da sam opsjednut efikasnošću pa me frustrira što toliko vremena provodim sanjajući trivijalne ili zastrašujuće snove kad sam za to vrijeme mogao pogledati neki film ili napokon pročitati jednu od dvadeset započetih knjiga. Čovjek trećinu života provodi spavajući, a ne čini ništa da savlada tehniku lucidnog sanjanja koja bi mu omogućila da snovima upravlja po volji. Zamislite koje bi se mogućnosti otvorile da napokon suvereno zaposjednemo mračni kontinent snova. Američki stručnjak za sanjanje, Robert Waggoner, u knjizi 'Lucidno sanjanje - prolaz u samoga sebe' tvrdi da se svjesnim snom može navodno ukloniti i neke psihofizičke tegobe. Stvar je u tome da se u svakome od nas krije holodek kakav smo viđali u 'Zvjezdanim stazama' i da ga naučimo koristiti ne bismo svijet maltretirali svojim frustracijama i potrebama. Sve u svemu - smjesta počnite s vježbama lucidnog sanjanja jer stvar je hitna već barem nekoliko tisuća godina.

Na kojem jeziku pišete?

Na ovo pitanje čovjek ne može odgovoriti, a da se ne objašnjava. Jezik kojim upravo govorim međunarodna lingvistika naziva hrvatskom varijantom policentričnog srpskohrvatskog jezika, a zašto je to tako objašnjava Snježana Kordić u knjizi 'Jezik i nacionalizam'. Knjiga je dostupna na internetu te je i dalje, nažalost, aktualna. Nedavno su je preveli i u Španjolskoj koju, uslijed krize, razdiru mikronacionalizmi.

U nekoliko navrata u javnosti sam rekao da pišem na srpskohrvatskom i mnogi su to doživjeli kao nezrelu provokaciju koja mi, tvrdili su, doista ne treba jer, ukazivali su, tim putem neću na sebe privući ništa više pažnje. Ali što reći o društvu koje znanstvene fakte doživljava kao provokaciju. No svaka nacija je histerična, Englezi podivljaju svaki put kad saznaju da im se zemlja nalazi u Europi. Nijemci uopće ne shvaćaju zašto je njihov trgovinski suficit najveća prijetnja europskom jedinstvu dok se Australci navodno boje da će se Kinezi, ljubomorni na prevlast Zapada, među sobom dogovoriti i svi u isti tren skočiti. Sinkronizirani udarac milijardu i 400 milijuna ljudskih tijela u planetu Zemlju izbacit će nas iz orbite pa će cijeli svijet zalutati u mrzlu pustoš kozmosa.

Na kraju knjige zahvalili ste se hrvatskim poreznim obveznicima.  

Ovom prilikom zahvaljujem im se još jednom jer, s obzirom na veličinu tržišta, bez njihove potpore suvremene hrvatske književnosti ne bi bilo. Često se pitam na što sve Vlada troši porez koji od mene ubire i svako razbacivanje me zgrozi. Zgrozi me čak i u onim zemljama gdje ne plaćam porez, na primjer u Velikoj Britaniji, gdje namjeravaju izdvojiti 31 milijardu funti za nuklearne podmornice, a u isto vrijeme se ukida socijalna pomoć gluhim i slijepim kvadriplegičarima. Tko se onda u takvom svijetu, gdje su mjere upropaštavanja neprestano na snazi, ne bi zahvalio ljudima koji svojim novcem podupiru književnost.

Kad smo kod upropaštavanja, tu je i činjenica da se izgradnjom novog terminala planira preimenovati čitav zagrebački aerodrom. U SDP-u kažu da će nosit ime Franje Tuđmana.

Jednom sam negdje pročitao da su u Berlinu novi aerodrom htjeli nazvati po Marlene Dietrich. Od plana su nažalost odustali, ali zamislite da pri slijetanju odjednom čujete: 'Sehr geeherte Fluggäste Herzlich Willkommen auf dem Marlene Dietrich Flughafen...' Putniku bi smjesta bilo jasno da upravo slijeće u glavni grad čitavoga svijeta. Davanje imena je vrsta magije. Zašto SDP trati čarobne moći imenovanja na način da uskrsava stanovitu povijesnu ličnost, nije mi jasno jer se i ne obraća svom biračkom tijelu. Čini mi se da je potrebno na trenutak zastati i zapitati se koliko dobrodošlo biste se osjećali da upravo slijećete u beogradsku zračnu luku koja je nazvana po Slobodanu Miloševiću.

Što sad pišete?

Radim na novoj knjizi i operi. Nastavljam i s pisanjem književnih kritika, ovaj put na engleskom. Stvar je u tome da u Velikoj Britaniji trenutno postoji nekoliko izdavača koji objavljuju autore s jugoistoka Europe, na primjer 'Istros Books', čija su izdanja, od kvalitete prijevoda pa do same opreme, izvanredna. Međutim, samo 5 posto književnog tržišta u toj zemlji otpada na prijevodnu književnost za razliku od Francuske gdje prijevodi drže između 50 i 60 posto. Posljedično, nedovoljan broj kritičara je zainteresiran za stranu književnost premda postoji bogata mreža književnih časopisa i medija spremnih baviti se balkanskim pismom. Sve u svemu, vrijeme je da bar malo doprinesem medijskoj prisutnosti nekih doista fantastičnih autora iz bivše Jugoslavije, koji unatoč virtuoznosti i solidnim nakladama na kontinentu u Britaniji, spletom okolnosti i na štetu čitatelja, ostaju u sjeni.

1/1