>

novosti logo

Amerika se boji socijalizma

Kroz strah sustava od socijalizma, kojemu se priklanja sve više mladih Amerikanaca, prelama se više aspekata, od uspona Kine i Rusije do spoznaje da su na pandemiju najuspješnije odgovorile one zemlje u kojima zdravstvo nije do kraja prepušteno tržištu

Amerika se boji socijalizma. Bez upitnika! Jer to da se Amerika boji socijalizma nije procjena nego zaključak, zasnovan i na širom Sjedinjenih Država razaslanom dopisu Hillsdale Collegea. Dopis i pridodani anketni upitnik potaknuti su ‘time što se čini da je socijalizam u porastu, osobito među mladima’. Svrha je ankete formuliranje ‘najdjelotvornije strategije u borbi za budućnost naše zemlje’. Od onih koji će popuniti upitnik traži se da daju svoje mišljenje o snagama koje u politici, medijima i kulturi promiču socijalizam, a što neugodno podsjeća na metode notornog McCarthyjevog Komiteta za istraživanje antiameričkih djelatnosti iz 1950-ih godina. Sve je pak potaknuto time što je ‘socijalizam u sve većoj mjeri privlačan mladim Amerikancima, a to ugrožava budućnost američke slobode’. Dakle, Amerika se socijalizma boji.

I to tri desetljeća nakon mirnog pada Berlinskog zida, nakon ujedinjenja Njemačke, disolucije Sovjetskog Saveza i tranzicije svih evropskih zemalja što su se zvale socijalističkima u kapitalističke, nakon raspuštanja Varšavskog pakta i vjerolomnog širenja Atlantskog pakta prema granicama Rusije. I nakon decenijske političko-propagandne akcije vođene s jednim jedinim ciljem: dokazati kako u socijalističkom sustavu (jer komunizma, ponovimo to po stoti put, nikada i nigdje nije bilo) ama baš ništa nije valjalo. Pritom se ‘prigodno zaboravljaju’ besplatan i svima dostupan školski sustav, besplatan i svima dostupan zdravstveni sustav, mreže dječjih vrtića i jaslica, puna zaposlenost (mada nije bila zasnovana na ekonomskoj računici), što je sve variralo od države do države, s time da je Jugoslavija bila posebna priča. A kada se govori o nespornom policijskom zadiranju u privatni život građana pod izlikom obrane socijalizma, jedva da ikome (osim zviždača) padne na pamet spomenuti američke obavještajne službe i njihovo djelovanje ‘u obrani demokracije’, pri čemu itekako upadaju u privatnu sferu građana, prisluškujući i prateći kretanje.

U već spomenutom anketnom listiću Hillsdale Collegea sugeriraju se, u obliku pitanja, i odgovori poput: socijalizam potkopava vjeru i vjerske slobode ili socijalizam razara prosperitet i donosi bijedu gdje god ga se pokuša uvesti. I ono ‘najstrašnije’: jednom uspostavljeni socijalizam gotovo je nemoguće dokinuti. Odakle takav strah, i to u zemlji kojoj je na čelu čovjek koji je ogledni primjerak kapitalističkog tajkuna? Usput budi rečeno, na potrebu obrane od komunizma (Rusije? no ona nije komunistička) pozivaju i Atlantski pakt i neke članice EU-a. U funkciji te obrane, a točnije bi bilo reći desne kontrarevolucije, svakako je i povijesni revizionizam kojim se Sovjetskom Savezu, zemlji što je nedvojbeno ponijela najveći teret borbe protiv nacifašizma, želi pripisati suodgovornost za izbijanje Drugoga svjetskog rata, dok se na prostorima bivše Jugoslavije umanjuje značenje Narodnooslobodilačke borbe, a one koji su je vodili proglašava zločincima i masovnim ubojicama, ‘zaboravljajući’ činjenicu da je NOB bio jedinstveni pokret otpora u cijeloj okupiranoj Evropi, a da je zločina kroz izvansudske obračune s pristašama okupatora nakon pobjede 1945. bilo širom Staroga kontinenta.

Dakle, još jednom: odakle u Americi strah od socijalizma? I to danas? Kroz njega se prelama više aspekata. Od straha što ga izazivaju i politički i gospodarski uspon Kine (kapitalističke, doduše, ali s Komunističkom partijom na vlasti) i Rusije (odakle je krenula i Oktobarska revolucija i ideja komunizma kao globalnog poretka, mada je današnja Rusija u osnovi kapitalistička zemlja s višepartijskim sustavom), preko nesalomljivosti desetljećima sankcijama pritisnute Kube (zaista još jedine socijalističke zemlje svijeta), do gotovo paničnog straha izazvanog spoznajom da su na aktualnu pandemiju Covida-19 najuspješnije odgovorile one zemlje (pa i Hrvatska) u kojima nije do kraja zatrt model javnoga zdravstva što je bio imanentan socijalističkom sustavu. U svim državama, a tu Amerika prednjači, u kojima je zdravstvo prepušteno slobodnom tržištu i pretvoreno u profitabilnu djelatnost, u kojima se broj bolničkih kreveta smanjivao jer nisu donosili dobit, oprema se nije kupovala jer je bila preskupa, a istraživanje cjepiva se prekidalo čim bi epidemija jenjala jer više nije bilo isplativo, u svim tim zemljama umiru danas tisuće ljudi, a za bolesne nema mjesta u bolnicama. A u odnosima tih zemalja pokazalo se da nema onoga što je, svim manama i nedostacima usprkos, bilo svojstveno socijalizmu, a to je solidarnost. Borba protiv pandemije, u početnoj fazi svakako, svedena je na formulu: spašavaj sebe i ne brini se za druge. Pa su u najkritičnijim trenucima toliko potrebnu pomoć Italiji pružile Kina, Rusija i Kuba. Pri čemu je devet (!) članica EU-a zabranilo ruskim zrakoplovima s medicinskom pomoći Italiji prelet svojih teritorija jer je bila riječ o vojnim transporterima (?). Toliko o solidarnosti. Zbog toga se nitko nikome nije ispričao, ali se šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen, iako s velikim zakašnjenjem, ispričala Italiji zbog ‘kasnog pružanja pomoći’.

Da bi se zbog toga evidentnog kraha neoliberalnog sustava pozornost skrenula na druge stvari, agresivno su obnovljene (naravno, bez konkretnih dokaza) optužbe da je Kina odgovorna za pandemiju, uporno se sugerira kako je pored Wuhana veliki kemijski laboratorij u kojemu je ‘mogao biti uzgojen virus’ (pa su ga Kinezi valjda najprije iskušavali na vlastitim građanima?!). Samo usput: kada je svojedobno u aferi Skripal (trovanje nekadašnjeg sovjetskog špijuna koji je prešao Britancima) upozoravano na postojanje tajnog britanskog laboratorija nedaleko od grada Salisburyja, to se na Zapadu s indignacijom odbacivalo. No sve je do kraja razgolitio američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo izjavom kako će pandemija ‘navesti mnoge, mnoge zemlje da ponovno razmisle prije ulaženja u poslove s kineskim telekomunikacijskim divom Huawei’. Novac i profit. I ništa drugo, alfa i omega svega.

U Americi se ugroženim, suočen s vlastitom nemoći, osjetio sustav. Ne Amerika nego sustav što ju je okovao. Demokratskog socijalista Sandersa uspio je taj sustav eliminirati iz utrke za predsjednički položaj. Svoju nemoć ne može, međutim, sakriti pred siromašnima kojima nisu dostupne škole, pred studenticama koje se prostituiraju da bi otplaćivale kredite kojima su platile studij (samo u spomenutome Hillsdale Collegeu koji zvoni na uzbunu pred socijalističkom opasnošću trošak školarine i naknade za preddiplomski studij, riječ je dakle o jednoj godini, iznosi 27.578 dolara). Ne može sustav svoju nemoć i nedostatke (što je najblaži mogući izraz) sakriti ni dalje sakrivati pred milijunima onih koji nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje, ali ni pred svima koji znaju da su u toliko hvaljenoj ‘američkoj slobodi’ nemoćni i prepušteni sebi samima, ne da bi ostvarili ‘američki san’, to naivnima nudi Hollywood, nego da bi svoju slobodu mogli iživjeti, vičući na ulici da je njihov predsjednik glupan ili čak zločinac. A pritom znaju da na tokove nacionalne politike praktički nemaju utjecaja jer žive u zemlji koja je na javnu scenu uvela lobiranje, što je samo malo ljepši izraz za ozakonjenu korupciju i čiji izborni sustav dopušta da predsjednik postane i onaj koji nije dobio većinu glasova birača.

Prema nedavno provedenoj anketi (na koju se poziva i Hillsdale College), gotovo polovina mladih Amerikanaca ‘radije bi živjela u socijalističkoj zemlji’. I zato se Amerika, odnosno američki sustav (koji u osnovi nije samo američki), te ideje boji. A trebali bi se početi bojati i drugi. Jer doista nije fraza kada se kaže da nakon pandemije svijet više nikada neće biti isti.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/1