>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Ann Murray: Umjetnici predosjećaju dolazak rata

Pisci, filmaši i umjetnici uvijek reagiraju kada znaju da militarizam nije nestao. Gledajući umjetnost od sredine 1920-ih do danas, vidljivo je da su mnoge liberalne grupe i umjetnici pokušavali upozoriti publiku i javnost na rastući militarizam, ali umjetnost, nažalost, nije dovoljna da zaustavi dolazak rata

U Zagrebu je nedavno gostovala Ann Murray, profesorica s irskog Univerziteta College Cork i urednica zbornika ‘Konstruiranje sjećanja na rat u vizualnoj kulturi od 1914. godine: Pogled na rat’ (‘Constructing the Memory of War in Visual Culture since 1914: The Eye on War’) koji je nedavno objavio prestižni izdavač Routledge. U knjizi je objavljeno trideset tekstova koji obrađuju teme poput propagande, sjećanja, pozicije žena kao umjetnica u ratu, uloge umjetnosti u doba rata, identiteta, umjetnosti kao oblika otpora, memorijalizacije i komemoracije, feminiteta i maskuliniteta u ratu. U svome radu Murray istražuje odnos rata i vizualne umjetnosti, kao i u širem smislu odnos između društva i umjetničkog djela te prikaza militantne muškosti. Prije dvije godine doktorirala je na temu memorijalizacije Prvog svjetskog rata u djelu njemačkog umjetnika Otta Dixa. U Zagrebu je održala dva predavanja, na Akademiji likovne umjetnosti i u Galeriji Spot, gdje je govorila o odgovoru umjetnika na militarizaciju društva, rodnim odnosima u doba rata, prikazima u ratu osakaćenih tijela…

Ne vjerujem da umjetnost zaista može bilo što promijeniti i zaustaviti, a to je za mene najdepresivnija pomisao. Ali umjetnost postoji zato da bi nas natjerala da razmislimo, da nas konfrontira s određenim porukama. Barem to

Općenito govoreći, što biste mogli reći o ulozi umjetnosti u ratu? Veoma često umjetnost se svodi na propagandnu funkciju. U svom ste predavanju izjavili da je sjećanje izrazito subjektivno i da je umjetnost uvijek politična. Na što ste točno mislili?

Umjetnost je politična ili je možda mi politiziramo onog trenutka kada je gledamo. Mislim da prije svega možemo govoriti o načinima upotrebe umjetnosti, bilo da je riječ o njenoj političkoj upotrebi, obliku otpora kroz umjetnosti ili kao o čistoj umjetnosti koja se koristi za osobnu memorijalizaciju. Postoji velik broj mogućnosti upotrebe umjetnosti, iz čega proizlaze njene različite uloge. Propagandna upotreba umjetnosti izuzetno je važna kada govorimo o njenoj ulozi u ratnim sukobima, ali za mene to nije njena najzanimljivija upotreba, jer je njena funkcija tada svedena na diseminaciju određene političke poruke iza koje stoje određene strukture: država, vojska ili pokreti. Za mene je posebno zanimljiv slučaj njemačkog umjetnika Otta Dixa između dva svjetska rata, kojeg proučavam prije svega kroz njegov osobni kontekst. U Njemačkoj je propaganda nakon Prvog svjetskog rata bila izuzetno važna. Vizualna propaganda bila je izrazito snažna, a količina slika proizvedenih za vrijeme Prvog svjetskog rata u Njemačkoj neusporediva je s bilo kojom drugom europskom državom. Njihova propaganda obilato je koristila fotografije i zato možemo govoriti o tome da je njemačka publika bila konstantno bombardirana vizualnim sadržajima. Stoga je za mene bilo posebno zanimljivo vidjeti slučajeve umjetnika koji su se suprotstavili takvoj propagandnoj ulozi umjetničkih djela. Zato je važno da i danas govorimo o Dixu.

Ekonomski faktor

Zanimljivost je da je već i za vrijeme Prvog svjetskog rata bilo izuzetno teško prikazati slike ranjenih njemačkih vojnika. Upravo su zato Dixove slike invalida rata predstavljale snažnu i hrabru gestu jer su donosile prizore kakve njemačka javnost nije imala priliku vidjeti.

Nevjerojatno je da se u državi u kojoj je poginulo dva milijuna ljudi i gdje su desecima tisuća amputirani udovi i dalje negiralo što se zapravo dogodilo. Morate shvatiti da je u Njemačkoj u tom periodu ideja muževnosti bila blisko povezana s idealom dobrog vojnika. Nakon rata postojalo je ogromno poricanje činjenice da je Njemačka rat izgubila. Zanimljivo je da se ljudima bilo puno lakše nositi s pozitivnom slikom rata. Ne treba stoga čuditi što je nacistička slika rata za njemačku publiku bila puno prihvatljivija nego pojedine slike Otta Dixa koji je ljude konfrontirao s tim kako rat zapravo izgleda. Militarizirano društvo obično završi u negiranju, u priči koja nema previše veze s istinom. Ljudi se zapravo nisu mogli pomiriti s idejom da je rat izgubljen. Zanimljiva je i koincidencija da njemačkim umjetnicima nije bio zabranjen rad, ali je u medijima slika rata bila dezinficirana. Njemačka vojska prikazivana je kao slavna armija.

Kada pogledamo umjetničku scenu između dva svjetska rata, što možemo naučiti iz tog perioda? Evidentno je da su upravo umjetnici reagirali na prethodni rat i predosjećali dolazak novog sukoba. Možemo li na bilo koji način govoriti o tome kako umjetnost reagira na militarizaciju i možemo li upravo kroz umjetnost pretpostaviti da dolazi neki novi oružani sukob?

Apsolutno, umjetnost nam govori da militarizam raste. Vidljivo je to i na primjeru Njemačke, gdje su pojedini umjetnici radili izuzetno puno kako bi podsjetili ljude na to koje su posljedice militarizacije društva. Umjetnici su to radili i puno prije dolaska nacista na vlast. Primjer za to je sjajni John Heartfield. On i mnogi drugi znali su da Njemačka nije napravila tranziciju prema miru. Pisci, filmaši i umjetnici uvijek reagiraju kada znaju da militarizam nije nestao. Umjetnici su upozoravali na posljedice rata kako bi rekli da se novi rat ne smije dogoditi, dok su političari istovremeno govorili da je militarizam neophodan kako bi se narod uspješno obranio od neprijatelja. Gledajući umjetnost od sredine 1920-ih do danas, vidljivo je da su mnoge liberalne grupe i umjetnici pokušavali upozoriti publiku i javnost na rastući militarizam, ali umjetnost, nažalost, ipak nije dovoljna da zaustavi dolazak rata. Također trebamo razumjeti i ekonomski faktor, odnosno da je krah Wall Streeta iz 1929. godine teško pogodio Njemačku. Doveo je do prestanka američke pomoći i Njemačka je ubrzo uronila u ekonomsku recesiju, što je pogodovalo usponu nacizma koji je proizvodio svoju umjetnost – predivne skulpture koje su izgledali kao rimski bogovi. Ljudi su tada poželjeli da se tako vide. Tako se pokušalo povratiti samopouzdanje nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i odmaknuti od slike stvarnosti koju su sami nacisti kreirali – potpuno poražene i pregažene Njemačke.

Svatko tko je studirao povijest reći će vam da takve stvari, poput uspona desnice, veoma brzo mogu narasti ako im se ljudi ne odupru. Mislim da živimo u izrazito delikatnom trenutku, a ljudi su u teškim situacijama puno ranjiviji

Ako se danas osvrnemo na povijest umjetnosti, što zapravo iz nje možemo iščitati?

Možda će to zvučati otrcano i starinski, ali umjetnost nam pokazuje naš moralni kompas. Znam da to zvuči moralizirajuće, ali postoje mnogobrojni primjeri uspješnih umjetnika koji su i aktivisti. Mislim da nam mnogi kreativni ljudi i danas pokušavaju ukazati na mnoge važne stvari i mislim da umjetnost to i dalje uspješno čini. Ipak, ne vjerujem da umjetnost zaista može bilo što promijeniti i zaustaviti, a to je za mene najdepresivnija pomisao. Ali umjetnost postoji zato da bi nas natjerala da razmislimo, da nas konfrontira s određenim porukama. Barem to.

Kako umjetnici u Velikoj Britaniji reagiraju na najavljeni Brexit? Porijeklom ste iz Irske i vjerojatno ne gledate blagonaklono na eventualno postavljanje granice za koju su trebala desetljeća da se ukloni i koja ljude podsjeća na ratni sukob?

Mnogi povjesničari umjetnosti i povjesničari smatraju da bi vraćanje granice bilo zastrašujuće i da bi nas moglo vratiti u vrijeme puno prije mirovnog procesa iz 1990-ih. Mislim da bi to bila jedna velika tragedija, koja bi imala i velike psihološke posljedice na sjevernu populaciju koja se izjašnjava kao Irci. U tom dijelu kod nas postoje i mnogi izmiješani identiteti, pa se mnogi vide i kao Irci i Britanci, čak i kao Irci i Irci iz Republike Irske. Bio bi to korak unazad. Da, to svakako brine ljude, ali moram priznati da je većina više zabrinuta zbog ekonomskih posljedica Brexita nego zbog povratka u vrijeme od prije 40 godina i vraćanja granice između sjevera i juga. Samo bi romantici rekli da je granica kulturno, a ne zapravo ekonomsko pitanje. S druge strane, mnogi danas govore o tome da bi Brexit mogao dovesti do ujedinjenja Irske, a spekulira se i o tome kako bi Škotska mogla napustiti Ujedinjeno Kraljevstvo. Moram priznati da sam romantičarka i voljela bih jednom vidjeti ujedinjenu Irsku, ali na drugim temeljima, ne samo ekonomskim.

Društveni kontekst

Govorite i o ulozi umjetnosti u konstruiranju, ali i dekonstruiranju kolektivne memorije? Kakva je situacija recimo u Španjolskoj, gdje ste svojevremeno i živjeli?

Veliko pitanje. Mislim da umjetnost konstruira i dekonstruira gotovo istovremeno. Dekonstruira naša uvjerenja o određenim situacijama, ali konstruira, kako vidimo, poslijeratna društva. U Španjolskoj sjećanje na Francisca Franca nije uništeno i veoma je živo. Mnogi Španjolci ga zapravo i dalje obožavaju. Od njih sam naučila da u španjolskom društvu postoji izrazita ekonomska podjela. Ne mislim samo na to da su postojeće podjele nastale zbog toga što je Franco Katalonce i Baske tretirao strašno loše. Teško mi je govoriti o bivšoj Jugoslaviji, jer mislim da je kod vas situacija drugačija, na teritoriju nekadašnje države nastalo je sedam novih. No da se vratim na vaše pitanje, umjetnost na određeni način konstruira viziju, ali je za mene izuzetno teško umjetnost promatrati izvan društvenog konteksta. Vjerujem da je umjetnost u velikoj mjeri produkt društva. Mislim da je društvena povijest umjetnosti nešto što je izuzetno važno kako bismo uopće mogli razumjeti umjetničke radove. Umjetnost je, bez obzira na to sviđalo nam se to ili ne, u velikoj mjeri dio društva u kojem smo odrastali i njegove politike.

U zagrebačkom razgovoru iz publike se čulo zanimljivo pitanje o tome da su u 20. stoljeću ratovi započeli nasiljem na Balkanu, a tu su 1990-ih i završili. Naravno da uzroke za to ne možemo tražiti isključivo na Balkanu, ali je zanimljivo da je prošlost za nas i dalje izrazito važna?

Riječ je o krajnje subjektivnim stvarima. Ali recimo i trenutni uspon desnice u Europi izrazito je zastrašujući. Upravo iz tog razloga pomno promatram što se dešava na umjetničkoj sceni i na koji način bi, da se tako izrazim, umjetnost ljude mogla prizvati svijesti. Svatko tko je studirao povijest reći će vam da takve stvari, poput uspona desnice, veoma brzo mogu narasti ako im se ljudi ne odupru. Mislim da živimo u izrazito delikatnom trenutku, a ljudi su u teškim situacijama puno ranjiviji. Zvučim kao da sam pomalo izgubila vjeru, ali nadam se da će se nešto desiti kako bi se ovakva situacija promijenila.

1/1