>

novosti logo

Društvo Društvo

Benefit na dnevnoj bazi

Zašto na riječi poput ‘benefita’, ‘eventa’ i ‘dnevne baze’ ne reagira nitko, dok je Deklaracija o zajedničkom jeziku izazvala pravu marčansku buru u našoj čaši vode?

Od ovog posla nema benefita! To je u televizijskoj reportaži rekao jedan proizvođač mlijeka, stojeći u svojoj štali, s lopatom u ruci i kravama iza sebe. Naši vajni jezikoslovci nisu reagirali, kao što se nitko od njih nije zabrinuo ni kad su premijeri Andrej Plenković i Zoran Milanović počeli afektirati zamjenjujući hrvatske riječi engleskima. To je tako nobl, a oni tako pametni. Sigurno će im donijeti benefit, ako narod to shvati.

Zašto se baš riječ ‘korist’ našla na crnoj listi naših mudraca? To ne zna nitko. Tek, u jednoj drugoj televizijskoj emisiji predstavnica Leksikografskog zavoda spomenula je ‘porabnike’ enciklopedije. Dakle ne korisnike. To je, valjda, za nju bio vrhunac borbe za čistoću hrvatskog jezika. Ako je poraba korištenje, kako bi se ispravno reklo korist? Na to je barem lako odgovoriti. Benefit! Je li tako, gospodo hrvatski premijeri i mudri ekonomisti, koji koristite svaki event, i to na dnevnoj bazi, da biste postigli neki benefit. Event je, naravno, događaj, a engleska fraza ‘dnevna baza’ zamijenila je riječ ‘svakodnevno’. Nju koristi još samo neobrazovani svijet, pa nije čudo da i onaj proizvođač mlijeka nije želio na televiziji ispasti seljačina. Uostalom, on od svog posla očekuje korist, bez obzira na to kako je zvali. Benefit? Može! Premijer valjda zna što govori.

Zašto na sve to ne reagira nitko, dok je Deklaracija o zajedničkom jeziku kojim se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji izazvala pravu marčansku buru u našoj čaši vode? Zato jer tu uopće nije riječ o jeziku, već o čistoj politici. Točnije o prljavoj politici, čiji je motiv želja da se nacionalistička mržnja sačuva zauvijek. Do u deveto koljeno, a po mogućnosti i duže. Najjasnije je to rekao dio branitelja, koji se nije zamarao vlastitim lingvističkim kvalifikacijama, izražavajući zabrinutost za tekovine svoje borbe. Ako više nema razloga da se gledamo preko nišana, i njihova uloga u društvu postaje sasvim drukčija. Oni prestaju biti hodajuće svete sličice, živi sveci i mučenici, i postaju ono što zapravo jesu. Dio prošlosti koju je neminovno zameo vjetar. Jasan je i gospodin Zlatko Hasanbegović, kao i cijela politička kabala kojoj pripada. Po njemu, riječ je ni manje ni više nego o zavjeri da se obnovi Jugoslavija. To je samo po sebi dovoljno strašno i opasno, pogotovo kad zavjerenici iz četiri države smognu kuraže da iziđu na otvorenu scenu. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj, kaže on patetično poput Hamleta na našoj političkoj sceni. Ali suprotno onome što on misli, po truleži zaudara nacionalizam koji prijeti da postane endemska pojava. Protiv tog nacionalizma ustali su potpisnici Deklaracije po već zaboravljenom zdravom načelu da se svatko obračunava sa svojim a ne tuđim nacionalistima. Jezik je tu samo kulisa. Suprotno iluzijama jezikoslovaca, narod govori kako on hoće, a ne kako oni propisuju, dok se jezik stalno mijenja i razvija pod udarom nekih neočekivanih vjetrova. Tko je, na primjer, propisao da se riječi ‘govoriti’ ili ‘razgovarati’ zamijene potpuno neprikladnim izrazom ‘pričati’? Priča se priča, a o nekoj temi se razgovara. Jezikoslovcima ne bi puno pomoglo ni da su se pobunili. Za jezičke norme vrijedi, očito, isto što i za sve zakone. Njima se ne može mijenjati stanje, već samo kodificirati već uspostavljene odnose. I to uvijek privremeno.

U izvjesnoj mjeri jezikoslovci su to oduvijek znali, pa su svoj posao definirali prvenstveno politički. Što su radili lektori u hrvatskim redakcijama u socijalističkim vremenima, dok još nisu postali suvišan trošak? Čistili su jezik od srbizama. Pritom su ga i osiromašivali, jer su neminovno proskribirali sinonime. A što su radili slovenski lektori? Čistili su svoj jezik od kroatizama. Pozitivno je da u to vrijeme benefiti ne bi prolazili ni povremeno ni na dnevnoj bazi. Ali pravi neprijatelj je uvijek bio veći susjed koji govori istim ili sličnim jezikom. Prema jednom istraživanju, najveći jezični čistunci u Europi su Islanđani, dok su Slovenci na drugom mjestu.

Poznato je da je jezik jedan od elemenata koji prave naciju. Zato su u vrijeme najvećeg nacionalizma jezikoslovci imali važnu ulogu. Ali to vrijeme, suprotno proširenom uvjerenju, nije nastupilo tek u trenutku raspada Jugoslavije. Nacionalizam je stasao u krilu Komunističke partije bivše Jugoslavije. Kad se ona raspala, bilo je normalno da su nove države nastavili voditi bivši članovi bivših republičkih partija.

Cement Jugoslavije bilo je samoupravljanje, koje je omogućavalo društveni progres i odvajalo zemlju od sovjetskog bloka i društvenog modela u kome svu vlast drži birokracija. Koncem 1970-ih i 1980-ih godina samoupravljanje je totalno poraženo, a vlast su prigrabile republičke birokracije (partije). One su bile nacionalne i međusobno suprotstavljene (za sve su krivi drugi). Nacionalizmu je cijena rasla, a s njim i nacionalnim vođama. Na scenu su izlazile i crkve koje su, za razliku od jezika, kod nas uvijek bile pravi građevinski materijal od koga su se pravile nacije. Zato su one u novim nacionalnim državama postale iznimno privilegirane, sve do toga da su preuzimale uloge nekadašnjih centralnih komiteta, dok su jezik i jezikoslovci gubili na važnosti. Tako su i lektori postali suvišni trošak, a benefiti, eventi i slične tuđice skoro pa domaće riječi. Jedino je tvrdnja o hrvatskom kao posebnom jeziku zadržala nekadašnju važnost.

Naravno, Miroslav Krleža bio je sasvim u pravu. Riječ je o jednom jeziku, koji svatko zove svojim imenom. Tim se jezikom govori u više država, kao što se govori i njemačkim, španjolskim, portugalskim, arapskim, francuskim ili engleskim. Svi razlikovni rječnici pokazali su se uzaludnim trudom. Preostali su samo politička dogma i strah od anateme koja bi mogla biti bačena na glavu svakoga tko bi se usudio javno posumnjati u samobitnost hrvatskog jezika. Koji je, naravno, potpuno drukčiji od srpskog. I o čijoj čistoći malo tko još vodi računa.

Na tu apsurdnu društvenu klimu ukazali su autori Deklaracije o zajedničkom jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Reakcija je bila očekivana. Salve optužbi punih inkvizitorskih dokaza i (pseudo)povijesnih argumenata. Još je najblaža da književnici opet, po starom običaju, precjenjuju svoju važnost. Možda, jer narodi će i dalje govoriti kako govore, bez obzira na sve definicije i zabrane. Kaže se da voda i trgovina pronađu svaku rupu. Sad smo naučili da to isto vrijedi i za jezik. Ali autori Deklaracije posebno ukazuju na još nešto. Da sadašnje stanje dovodi do segregacije djece u nekim miješanim sredinama, do nepotrebnog prevođenja u administraciji i medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, cenzure i autocenzure kao i političkih prisila. Po njima, jezično se izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i političke lojalnosti. Time su dirnuli u srce osinjaka. Jer upravo je to posebno važno nacionalistima i policajcima duha među njima, zaduženima za očuvanje vječnih podjela i mržnje.

1/1