>

novosti logo

Kultura Kultura

Reagiranje: Zašto sam povukao tužbu

‘Novosti i Jerka Bakotina nisam tužio kao predsjednik HDP-a, nego kao Nikola Petković. Očito je da djelujemo u kontekstu u kojemu mi se kao predsjedniku HDP-a odriče pravo na privatnost!’, piše predsjednik Hrvatskog društva pisaca nakon što je povukao tužbe koje je podnio protiv izdavača Novosti i našeg suradnika Jerka Bakotina

Budući da su dana 7. 12. 2017. uspješno okončani dvotjedni pregovori dvaju odvjetničkih ureda koje sam inicirao 27. 11. 2017. o mirnom izvansudskom rješenju spora između mene, tjednika Novosti i novinara Jerka Bakotina, dio kojega je i ovo reagiranje na sporni tekst, dopustite mi da iznesem nekoliko razloga za tužbu, i što je kontekstualno važnije, za njeno povlačenje.

Napominjem da ovaj tekst ni po čemu nije dio polemike niti sučeljavanja mišljenja, nego samo moja reakcija nakon koje se više ne kanim obraćati mediju u kojemu je objavljen tekst ‘Petković ili o kenjaži’ – tjedniku Novosti.

Jerka Bakotina tužio sam za uvrede i klevete u tekstu u kojemu je Bakotin reagirao na moj tekst iz Književne republike, ‘Bilješke uz Deklaraciju o zajedničkom jeziku’. Napominjem da se radilo o privatnoj tužbi!

Iako se kolega Bakotin u tekstu o meni ili o kenjaži u najmanju ruku retorički upitao kako tako nepismen mogu obnašati dužnost predsjednika strukovne udruge pisaca, moram naglasiti da niti njega ni Novosti nisam tužio kao predsjednik HDP-a, nego kao Nikola Petković.

Ali, izgleda da živimo u društvu u kojemu je pravo na privatnost osobe koja obnaša predsjedničku funkciju u udruzi čije je djelovanje javno, nepostojeće. Očito je da djelujemo u kontekstu u kojemu mi se kao predsjedniku HDP-a odriče pravo na privatnost! Odriče mi se s univerzalno afirmativnom tezom koju su gotovo unisono iznijeli neki kolege pisci, a ta je da pisci sve sporove trebaju rješavati perom. Osim što ona, ovako izrečena, pretpostavlja da su pisci prvenstveno pisci, a tek onda sve drugo (recimo osobe), ona, na po meni u najmanju ruku upitan način, sugerira da pisci nisu subjekt pravosuđa i da su, barem dok su u odnosu uzajamnosti, izvan, iznad, mimo… zakona (osim ako ne uzrokuju prometnu nesreću ili počine krvni delikt…)

Kada mi je već funkcijom koju obnašam oduzeto pravo na privatnost moje osobe, istaknuti mi je nekoliko, u ovom konkretnom slučaju važnih, točaka našega Statuta. Prema Statutu HDP-a (između ostalog) članovi se trebaju:

- brinuti za zaštitu profesionalnog i materijalnog položaja i ugleda pisaca književnih i drugih srodnih tekstova, njihove neovisnosti i prava na individualno izražavanje

- poticati ostvarivanje i unapređivati opći standard pisane i javne riječi i posebne stručne i strukovne standarde…

- promicati medijsku pismenost i pratiti društvenu odgovornost medija.

Ukoliko su sintagme kojima me je kolega Bakotin ‘častio’, od kojih se ističe ona o ‘zadomnom uguzništvu’ (koju sam fasovao jer sam u vlastitom autorskom tekstu iznio osobno viđenje Deklaracije koju nisam potpisao), zaista primjeri slobode izražavanja, ona, čini se, ima puno širi opseg i doseg nego što to predviđaju standardi pisane riječi i spušta se ispod, u ovom slučaju, standarda civilizirane komunikacije.

Ne jednom sam polemizirao i to mi nije strano. Polemizirao bih ja i s Bakotinom da se u njegovom tekstu imalo s čime polemizirati, ali s amalgamom ad hominem uvreda i kleveta polemizirati nema smisla.

Ali, iskoračimo na trenutak iz okvira našega statuta i podsjetimo da ustavna i konvencijska prava kolege na slobodu mišljenja, govora i izražavanja, u normativno hijerarhijskom smislu, nisu iznad prava ničije osobnosti, pa tako valjda ni moje. No, oprostite što se ponavljam, tekst Jerka Bakotina ‘Petković ili o kenjaži’ koji vrvi uvredama, jednostavno, barem za mene, nije materijal za polemiku.

Vratimo se na Statut HDP-a. Osim promicanja slobode pisane riječi i prava na individualno izražavanje, naša je uloga, Statut predviđa, promicati medijsku pismenost i pratiti društvenu odgovornost medija te unapređivati opći standard pisane riječi kao i posebne stručne i strukovne standarde… elemente od kojih su mnogi izostali u partikularnome tekstu, ali i u mediju u kojemu je tiskan i krajnje aljkavo opremljen naslovnom stranicom časopisa Republika Društva hrvatskih književnika, u kojemu nisam objavio ništa, umjesto naslovnicom časopisna Književna republika Hrvatskog društva pisaca u kojemu je moj tekst objavljen.

Iako mi teza nekih pisaca da pisci svoje sporove, bez obzira na težinu uvreda, trebaju rješavati oštrim polemičkim perom kao njihovim osnovnim alatom logički za sobom povlači tezu da bi ribari ribarske sporove trebali rješavati našiljenim harpunima i ostima, vatrogasci vatrogasnim šmrkovima i britkim sjekirama, policija pendrecima i napunjenim revolverima, porno glumci lubriciranim kitama… dakle svaka grupa svojim temeljnim alatima – teza koju odbijam prihvatiti jer duboko vrijeđa ne samo pravo na osobnost nego i naše pravosuđe, u kontekstu sveopćeg nerazumijevanja i duboke krize kulture javne rasprave, odlučio sam tužbe povući.

Jerku Bakotinu, kao niti jednom ljudskom biću u pitanje ne dovodim pravo na neovisnost i pravo na individualno izražavanje. Nije me zaboljelo to što on o mojim razmišljanjima o Deklaraciji misli. Zabolio me je način na koji je to artikulirao! Njegov izbor riječi.

U trenutku podnošenja tužbe ni sanjao nisam da će mi javna i strukovna funkcija poništiti pravo na osobnost i privatnost.

Budući da su mi interesi Hrvatskog društva pisaca od prvog dana mojega mandata bili iznad mojih osobnih (a još sam malo u mandatu), sučeljen s implikacijama koje bi mogle (iz ovoj privatnoj tužbi izvana nametnutih razloga) naštetiti udruzi i kolegama piscima, novinarima… tužbu sam povukao.

Naposljetku, ali ne manje važno, u ono malo preostalog mi prava na osobnost, ovu sam privatnu tužbu povukao i radi svog, a nadam se i radi Bakotinova mira.

1/1