Jedini konkretan rezultat višetjedne krize Bernardićevog liderstva u SDP-u zasad jest taj da je Peđa Grbin, čini se, na duže staze kompromitirao svoju ambiciju da se domogne predsjedničke funkcije među socijaldemokratima, a u sličnu se poziciju doveo i Siniša Hajdaš Dončić, šef zagorskog SDP-a i potpredsjednik Sabora, koji je – premda mnogo diskretnije od Grbina – sudjelovao u pokušaju rušenja šefa stranke. Nakon početne panike i sumanutih teorija da ga unutrašnji pobunjenici napadaju kako bi se zaustavilo njegovo inzistiranje na otkrivanju istine o Ivici Todoriću i Agrokoru, Davor Bernardić – uz pomoć Zlatka Komadine i Rajka Ostojića, svojih najbližih suradnika i mentora – s relativnom je lakoćom ugušio kenjkavi bunt nekolicine pripadnika SDP-ovog parlamentarnog Kluba: na prošlotjednim sjednicama Predsjedništva i Glavnog odbora Bernardić je isforsirao izjašnjavanje o povjerenju predsjedniku stranke i na obje adrese dobio gotovo jednoglasnu podršku, a zatim aktom vladarske milosti poštedio od izbacivanja dvoje kritičara, Milanku Opačić i Miranda Mrsića, odnosno zaustavio se na opomenama prije degažiranja. Bernardić je tako stabilizirao i na neko vrijeme učvrstio svoje štetno rukovodstvo partijom, a to može zahvaliti upravo krhkim unutarstranačkim oponentima koje bi htio predvoditi Peđa Grbin. Htio bi i Hajdaš Dončić, ali on se pritom ne bi htio direktno zamjeriti aktualnom šefu.
Bernardić se može zahvaliti krhkim unutarstranačkim oponentima koje bi htio predvoditi Peđa Grbin. Htio bi i Hajdaš Dončić, ali se pritom ne bi htio direktno zamjeriti aktualnom šefu
Potpredsjednik stranke Grbin, podsjetimo, izazvao je potres u SDP-u nezadovoljan Bernardićevim vrludanjem oko ultimativnog vezivanja (re)izbora trojice sudaca Ustavnog suda i SDP-ovog zahtjeva da se osnuje saborsko istražno povjerenstvo o političkim aspektima Agrokorovog nastanka, megalomanskog širenja i dospijeća na rub propasti. Bernardić je još prije ljetne parlamentarne stanke – više na svoju ruku nego uz suglasnost stranačkog vrha – izišao sa stavom da SDP neće dati neophodne glasove za izbor ustavnih sudaca – uključujući i suca Miroslava Šeparovića, kuma Vladimira Šeksa – ako HDZ-ovci ne dignu ruke za pokretanje parlamentarne istrage o Agrokoru. Onda se taj stav počeo ljuljati. Bernardić nije govorio ništa, a u medijima su izlazile izjave neimenovanih izvora iz SDP-a koji su zagovarali glasanje za ustavne suce bez obzira na HDZ-ov stav o saborskoj istražnoj komisiji. Grbin je otpočetka, ali dosta tiho, bio protiv blokade izbora sudaca Ustavnog suda zbog Agrokora, premda nije jasno zašto je bio protiv, izuzmemo li frazu o potrebi urednog funkcioniranja tog suda: spomenuti ultimatum jedan je od vrlo rijetkih ispravnih Bernardićevih poteza, jer su Todorić i Agrokor vrijedni takve vrste političke ucjene, a na kraju se, eto, ispostavilo da ni HDZ nema druge nego pristati na SDP-ov zahtjev. Bez obzira na to što se u međuvremenu razbuktao rat između vlade Andreja Plenkovića i praktički razvlaštenog Ivice Todorića, radi se o kakvoj-takvoj političkoj pobjedi SDP-a, ali ona je ostala zasjenjena unutrašnjim sukobima.
Druga je stvar što će se ta pobjeda pokazati besmislenom, jer je HDZ, po svemu sudeći, pristupio pregovorima o pokretanju parlamentarne istrage s figom u džepu: u toj stranci se živo nadaju da će Državno odvjetništvo iz faze izvida u Agrokoru ubrzo prijeći u fazu otvaranje istražnih radnji protiv Ivice Todorića i drugih, a prema nekim tumačenjima DORH-ovo pokretanje istrage predstavljalo bi ulazak u prostor ‘sudbenog postupka’ koji, po zastarjelom Zakonu o istražnim povjerenstvima, automatski isključuje mogućnost parlamentarne istrage. Čak i ako bude osnovana, nije mudro očekivati da će komisija za istraživanje Agrokora daleko odmaknuti u svom radu.
Elem, Grbina je ozlojedilo što je Bernardić, nakon kratkotrajnog lutanja i premišljanja, ipak odlučio ostati pri svom početnom naumu o uvjetovanju glasanja za ustavne suce, pa je pravnik iz Pule podnio ostavku na položaj potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, a ta nebitna ostavka potom je dovela do sveopće svađe u Klubu zastupnika, svađe oko toga ima li SDP ikakvu budućnost sa sadašnjim prvim čovjekom. Grbin je postao nestrpljiv i javno je zatražio od Bernardića da podnese ostavku zbog toga što loše vodi stranku, pa su mu se u tome pridružili još neki viđeniji i još nestrpljiviji SDP-ovci, a počeo se iznositi i prijedlog o pretvaranju prosinačke izvještajno-tematske konvencije u izbornu. Hajdaš Dončić bio je spreman uskočiti na funkciju vršitelja dužnosti predsjednika do izbora Bernardićeve trajnije zamjene, ali je svoje zakulisne akcije držao u dubokoj sjeni javnog djelovanja Grbina, Opačić, Mrsića, Ranka Ostojića, Bojana Glavaševića… Čim je Bernardić krenuo u protunapad – u kojem su najistaknutije uloge dodijeljene Komadini i Rajku Ostojiću – postalo je jasno da je Grbin započeo rat lišen vojske, odnosno lišen saveznika i suradnika koji kontroliraju partijsku bazu, te da je osuđen na brzi poraz. Čovjek koji je javno pozvao Bernardića da odstupi na kraju se sam suzdržao od glasanja o povjerenju Bernardiću, dramatično napuštajući sastanke na kojima se o tome raspravljalo.
Obersnel dobro poznaje partijsku strukturu i politiku, pa je, za razliku od Grbina, svjestan da je za izbijanje na vrh stranke potrebno mnogo više truda i političke pameti
‘Peđa Grbin, zajedno s Bojanom Glavaševićem, već neko vrijeme u niskom startu čeka znak za napad i smjenu Bernardića. Učinilo mu se da je čuo startni pucanj i krenuo je, ali naprosto je krivo čuo ili je umislio da je čuo. Osim toga, Hajdaš Dončić i Mihael Zmajlović, ljudi koji imaju neku realnu snagu u članstvu, a na koje je računao Grbin, nisu materijal na koji se možeš osloniti ako planiraš nešto radikalno i hrabro. Oni će se uvijek prikloniti jačem’, kaže naš sugovornik dobro upoznat sa stanjem u SDP-u i dodaje: ‘Grbin je vrlo vrijedan saborski zastupnik i političar s respektabilnim potencijalom, ali još uvijek nije shvatio kako funkcionira stranački mehanizam i kako se postaje predsjednik stranke. A nesreća je SDP-a što je Bernardić od svega što je važno u politici shvatio samo to.’
Činjenica da je Davor Bernardić na neko vrijeme pacificirao unutrašnje džepove otpora i učvrstio predsjednički položaj nije, naravno, nimalo dobra vijest za Socijaldemokratsku partiju. Time se ništa nije riješilo: SDP-ov rejting i dalje tone, usprkos lošoj Plenkovićevoj vladi, a Bernardićevu mizernu popularnost ankete uskoro neće ni registrirati. U proteklih deset mjeseci socijaldemokrati nisu uspjeli formulirati iole suvislu političku platformu koju bi ponudili građanima umjesto HDZ-ovog anticivilizacijskog ideološkog usmjerenja i neumjerene financijske rasipnosti kad su u pitanju populističke mjere, niti su uspostavili ikakve veze sa sindikatima te lijevim i liberalnim strankama i intelektualnim krugovima, što je bilo jedno od centralnih Bernardićevih predizbornih obećanja. A prave unutrašnje bitke i nove neizbježne podjele tek slijede: red i mir samo su privid koji ne može dugo trajati. U idućih mjesec-dva morali bi se, naime, održati izbori za vodstva svih lokalnih organizacija SDP-a, a za tu se namjenu u nizu sredina već oštre noževi među suprotstavljenim frakcijama. Najvatrenije bi moglo biti u Dalmaciji, gdje Ranko Ostojić i Ivan Klarin rade na ujedinjavanju raznorodnih skupina protiv Bernardićevih kandidata, dok bi najzanimljivije moglo biti u Zagrebu, gdje povratnica Aleksandra Kolarić zasad ima najveće šanse da postane predsjednica metropolitanske ispostave. U toj svojoj ambiciji trenutačno uživa podršku potpredsjednika stranke Rajka Ostojića.
‘Bernardić je konačno počeo shvaćati potencijalnu opasnost od Aleksandre Kolarić’, kaže sugovornik Novosti, ‘i počelo mu je dolaziti do pameti što će značiti njezin izbor za šeficu zagrebačke organizacije. Jasno je da bi to bio njezin prvi i veliki korak prema pokušaju preuzimanja cijele stranke. Ali ako Bernardić brzo ne pronađe svog kandidata za Zagreb i ako ne da striktni nalog svojim ljudima da glasaju za tog kandidata, Kolarić bi mogla uspjeti, a to će onda biti početak kraja SDP-a u Zagrebu.’
‘Bero, pročitaj Carevo novo ruho, stvarno je poučno’, poručio je Vojko Obersnel nakon Bernardićevog trijumfa na sjednici Glavnog odbora na kojoj je riječki gradonačelnik ostao usamljen u oštroj kritici obiju glavnih sukobljenih strana u SDP-u, kao što se, na kraju, ispostavio i jedinim disonantnim glasom nakon što su utišani neodlučni i neozbiljni buntovnici. Znači li ova Obersnelova objava na Twitteru da se aktivno zainteresirao za razvoj događaja na Iblerovom trgu? Je li počeo graditi svoju drukčiju poziciju u stranci na nacionalnoj razini? Gradonačelnik Rijeke, koji je prije četiri mjeseca osvojio peti mandat, ne želi objašnjavati motive svog tvitanja, niti se izjašnjava o svojim političkim ambicijama nakon što prestane biti gradonačelnik, s obzirom na to da se više neće kandidirati za tu funkciju, ali teško da SDP u svojim redovima trenutno ima kompletnijeg, kompetentnijeg i vjerodostojnijeg čovjeka za mjesto šefa stranke od tog šezdesetogodišnjaka s postojanim i racionalnim ljevičarskim stavovima, ozbiljnim upravljačkim iskustvom, odgovornim shvaćanjem javnog posla i vrlo relevantnim političkim vezama širom Europe.
Pitanje je, međutim, je li usamljenička distanca i prema Bernardiću i prema njegovim najžešćim oponentima, pa i prema ostatku SDP-ovih gradonačelnika u važnijim gradovima, dobra osnova za pohod na poziciju prvog čovjeka partije. A Obersnel dobro poznaje partijsku strukturu i politiku, pa je, za razliku od Peđe Grbina, svjestan da je za izbijanje na vrh stranke potrebno mnogo više truda i političke pameti, pa i sretnih okolnosti, nego što iziskuju javni pozivi i demonstrativni izlasci sa sjednica.
