Novosti

Intervju

Биљaнa Вaнкoвскa Студeнти држe чaс дeмoкрaтиje

Студeнти су сe уjeдинили нa oснoву лeгитимних и зajeдничких интeрeсa, кojи нaдилaзe стрaнaчкe, eтничкe и вeрскe пoдeлe. Пoручилa сaм им дa oкупирajу унивeрзитeт, jeр кoликo je зa нeбулoзнe пoтeзe кривa влaст, joш су oдгoвoрниjи људи кojи рукoвoдe фaкултeтимa и рeктoрaтимa

Eubc92qdqe2ssg14eafml0nnhin

Ideja makedonskih vlasti da uvedu tzv. državni ispit studentima kako bi proverili njihovo znanje dovela je do pravog bunta, prvo među studentima, potom i srednjoškolcima, roditeljima, a delimično i među profesorima na fakultetima. Etnički podeljeno makedonsko društvo odbacilo je podele, stalo pod zajednički ‘indeks’ i poslalo moćnu poruku. O tim događajima razgovarali smo sa Biljanom Vankovskom, profesorkom Filozofskog fakulteta u Skoplju, koju smo na protestima viđali u prvim redovima, zajedno sa studentima.

Koliko su studentski protesti za vas iznenađenje, a koliko ste nešto slično očekivali, s obzirom na to da studenti nisu prvi put izašli na ulice?

Za širu javnost, a još više za vlast, pojava tolikog broja studenata veliko je iznenađenje. Čak su i sami studenti, predstavnici Studentskog plenuma, pomalo iznenađeni efektom koji su postigli u jako kratkom periodu, od sredine novembra do danas. Kao neko ko je deo akademske zajednice, nisam toliko iznenađena – stvari gledam u kontinuitetu. I pre plenuma je bilo pozitivnih zračaka studentskog organizovanja u najboljem smislu te reči: od Slobodnog indeksa, koji je prvi svojim zahtevima zaprepastio rektorate i ministarstva, preko ‘sokratovaca’ (iz saveza studenata i profesora, stvorenog nakon zakonskih izmena iz 2011.), pa do današnje inicijative, sve su to bili značajni koraci sazrevanja. Nažalost, ili nasreću, studenti dolaze na univerzitet i odlaze za koju godinu, pa je pitanje kontinuiteta od krucijalnog značaja za održavanje aktivizma.

Jedan okidač, brojni uzroci

Bilo je masovnih protesta studenata i 1997., ali povod i razlozi su bili malo drugačiji?

Tada je generacija sadašnjih ministara i poslanika protestovala, pa i štrajkovala glađu protiv uvođenja albanskog jezika u nastavu. U odnosu na te proteste, sada vidim neverovatan i pozitivan skok napred: dok su ti studenti izlazili zbog nečega šta nije njima oduzimano nego je davano njihovim kolegama Albancima, ovde gledamo skupinu koja je nadišla etničke podele. Tadašnji protest podržala je nacionalistička opozicija, a parole su bile zaista ružne i dolivale su ulje na vatru (‘Gasne komore za Šiptare’, ‘Mrtav Šiptar – dobar Šiptar’ itd.). Sada su se studenti ujedinili na osnovu legitimnih i zajedničkih interesa, koji nadilaze stranačke, etničke i verske podele. Ako sam zbog nečega srećna i ponosna, to je njihov integritet, način komunikacije sa svim faktorima – i onima koji ih kaljaju i onima koji bi da profitiraju od njihovog aktivizma, a najviše kvalitet artikulacije stavova. Ukratko, u zadnje vreme studenti drže čas: to je čas iz demokratije, iz političke kulture, pravne analize, inkluzivnosti!

Najava državnog ispita je samo povod: uzroka ima i previše?

Naravno, kao i uvek, postoji okidač. Uzroci su dublji i dugo vremena potiskivani. Kao šta sam već kazala, i raniji oblici studentskog organizovanja stvarali su se oko naizgled običnih ili konkretnih stvari, da bi onda otvarali čitav set ne samo studentskih nego i društvenih pitanja. Studentski indeks je bio bitku za oslobađanje od plaćanja poreza nametnutih studentima pri upisu u novu akademsku godinu, ali je otvorio i pitanje desekularizacije univerziteta (početak akademske godine verskim obredom), autonomije upravljanja (otpor prema zvaničnoj studentskoj organizaciji, koja ima udeo u odlučivanju na fakultetima i u rektoratima, a koja je opterećena nelegitimnim izborima, stranačkim vezama, nepotizmom itd.). Kao i ostali studentski protesti, i ovi su otvarali pitanje (ne)kvaliteta obrazovanja (provođenje Bolonjske deklaracije, besplatno obrazovanje). Posebno pitanje je studentski standard, bolje rečeno substandard, u ruiniranim studentskim domovima. I na kraju, ovi mladi ljudi, kako su nedavno poručili u svojim govorima ispred Vlade, jasno poručuju da su gnevni, da ne vide perspektivu u društvu u kome je partijska knjižica važnija od proseka u indeksu. Meni su neki od njih privatno rekli da im je ovo poslednja bitka pre nego šta i sami napuste Makedoniju, kao šta je to dosad uradilo oko pola miliona građana mlađe generacije.

Za nove političke snage mesta ima, mada je izborni sistem skrojen tako da im ne omogućuje ravnopravnu političku bitku. Raduju me nagoveštaji da mladi ljudi sve češće razgovaraju o stranci koja bi bila nalik grčkoj Sirizi

Na jednom od studentskih plenuma podržali ste državne ispite, ali za one na vlasti. Kako vlast gleda na proteste studenata, na koje ih načine pokušava diskreditovati? I koliku podršku studenti imaju u javnosti?

Da, to je bio moj, pomalo šaljiv odgovor: nakon tri sata debate, jedan student iz publike zatražio je da se nas petoro profesora eksplicitno izjasni da li smo ‘za’ ili ‘protiv’. Zato sam i rekla: ‘Da! Neko treba preispitati one na vlasti.’ Naravno, taj jedini mogući eksterni ispit su izbori. Nažalost, ova vlast pobeđuje na izborima od 2006. naovamo i to sve ubedljivije; usled slabosti i izgubljenosti opozicije, arogancija vlasti jača. Vladajuće stranke, VMRO-DPMNE i DUI, pretvaraju se u pokrete, partizacija je rak-rana čitavog društva, a kontrola nad medijima je zamalo totalna. Kada su se studenti pojavili prvi put, vladajućim medijima trebalo je dan-dva da uopšte prenesu vest o maršu 3.000 studenata. Kako se događaj poklopio sa Međunarodnim danom studenata, 17. novembra, prvi spin je bila vest da su ‘studenti obeležili svoj dan’; kada su shvatili da je ovo ozbiljno, počela je hajka – provladini mediji lovili su studente za koje su tvrdili da su bliski opoziciji. Diskreditacije su išle u smeru zastrašivanja, ali su studenti odgovorili jako duhovito: na drugom protestnom maršu sami su izradili crvene obruče i stavili ih oko glave, a u visoko podignutim rukama pokazivali su svoje ‘knjižice’, indekse. Na optužbe vlasti da je njihov pokret politički, briljantni student Aleksandar održao im je lekciju o tome šta znači politika i šta je res publika, a šta stranačko delovanje. Plenumci su još poručili da neće spasti na tako nizak nivo komunikacije i da traže konstruktivan razgovor sa Ministarstvom obrazovanja. Do toga nije došlo, ali kako su rasli pritisci na studente, tako se apatična javnost budila – studenti su pokazali sve one vrline koje njihovi razočarani i apatični roditelji nikada nisu znali ili mogli da upotrebe. Podigli su opšti moral, a probudili su i onaj poznati inat. Zato se na drugom maršu pojavilo desetak hiljada učesnika, među kojima su bili i roditelji, ali i svi koji inače nemaju snagu da se organizuju, a imaju legitimne frustracije i osećaju svu težinu socioekonomskog i političkog pritiska. . Podrška studentima raste (kada nemate pristojne medije, tu su alternativni - socijalne mreže pre svega) ali, s time, plašim se, raste i pritisak očekivanja. Od njih se sada očekuju čuda, ali ja se nadam da će oni ostati koncentrirani na ono što je pitanje dana, na ono što realno mogu, i da će pitanja postavljati jedno za drugim, vršeći kontinuirani pritisak na sve faktore u društvu.

Parastos za autonomiju

Rekli smo da je najveća snaga protesta ujedinjenost studenata; nacionalna, verska i bilo koja druga pripadnost nije bitna, šta je u podeljenom društvu, uvek na ivici novog međuetničkog sukoba, svakako novost. Može li opstati?

Ne mogu da vam opišem kako je izgledalo na skopskim ulicama kada su studenti svih etničkih grupa koračali sa transparentima napisanima na različitim jezicima, ali sa jednakim indeksima u rukama! Govori ispred Vlade su prvi put bili na dva jezika i svaki je dobio gromoglasan aplauz. Bilo je gotovo nestvarno: tolika masa ljudi, skupljena spontano, bez organizovanog prevoza i sendviča (koje su uvek obezbeđivale partije), a nijednog incidenta i pogaženih travnjaka, samo pozitivna energija i jedinstvo! Naravno, bilo bi naivno očekivati da se stvar preokrenula preko noći… nažalost, većina je i dalje dominantno nacionalistički nastrojena, ali ovo je tračak svetlosti u tunelu.

Kritikovali ste profesore sa svoga matičnog fakulteta, Filozofskog, zbog ignorisanja studenata i nepružanja podrške. Kako šira akademska zajednica gleda na proteste i očekujete li da ta podrška bude veća?

Nije prvi put da kritikujem kolege, smatram da je naša odgovornost ono šta se događa na univerzitetu. Mi smo oni koji su kapitulirali pred disciplinovanjem kičme, pasivno gledali gaženje autonomije, dopuštali da se uvode zakonske mere, a da zakone nismo propisno ni čitali. Dekanati/rektorati su pod silnim političkim uticajem, tako da se odozgo jedva može očekivati nekakav otpor. Činjenica da su univerziteti povezani u tzv. interuniverzitetsku konferenciju dovodi i do takvih situacija da jedan ili dvojica rektora izraze suprotstavljeni stav, ali da ih većina poslušnih nadglasa; svaka čast izuzecima, ali većina je oduvek ćutala ili hvatala (stranačku) stranu. I, na kraju, moram još jasnije reći da se profesori ne mogu amnestirati ni kao faktori neuspešne tranzicije. Dobar deo vladajućih struktura ponekad je bio sačinjen i od profesora, koji su aminovali ili kumovali raznoraznim reformama, od onih u oblasti privatizacije kapitala, pa sve do gaženja autonomije univerziteta ili podsticanja nacionalizma. Dakle poenta je da mi nismo anđeli, daleko od toga. Ali kada se obraćam svojim kolegama, to radim zato šta znam da postoji jedan, ne tako mali broj profesora koji imaju integriteta i kapaciteta da izvrše uticaj i da pritom nemaju iza sebe teret zbog kojeg bi bili diskreditovani.

Na nedavnoj tribini, koja se održala na kampusu najvećeg univerziteta Kiril i Metodij, gde su smeštena čak četiri najveća fakulteta, osećala sam se postiđeno. U našoj zgradi se nalaze dva fakulteta pod istim krovom (Filozofski i Filološki), a u velikom amfiteatru je bilo manje od 15 profesora sa ova dva fakulteta domaćina! Sramota je što je trebalo da se studenti okupe da bi nam organizovali ovakvu debatu, a da to nisu uradili sami profesori, nastavna veća i sl. I još je većini bilo teško da dođe i da sasluša nas petoro kolega i stotinjak studenata. Najteža pitanja su dolazila od studenata, koji su tražili odgovor kako izvesti profesore iz njihove zone komfora ili zašto u profesorima ne možemo videti uzore. Nema profesora koji bi rekao da je protiv studenata i njihovih zahteva (jer državni ispit znači negiranje našeg znanja i funkcije), ali izgleda da im je teško da u petak u 14 sati slušaju tribinu. Istini za volju, više profesora je bilo u povorci za vreme marša.

Autonomija univerziteta uvek je aktuelno pitanje: jednom ste spomenuli da je početak njezina kraja 2008. godina? Zašto?

Neki bi kolege rekli da je sve počelo još ranije, za vreme uvođenja bolonje, ali čitav institucionalni i drugi pravni okvir ipak je postavljen zakonom iz 2008. godine. Možda su posljednji ekser u kovčegu autonomije, barem u ovom pravnom smislu, bile zakonske izmene iz 2011. Država je na sebe preuzela uvođenje raznih mera koje su od profesora učinile javne službenike, povećala svoj udeo u upravljačkim telima, uvela svoje kriterijume za izbor u naučna zvanja, a usledile su mere kojima nam određuje iz kojih će se udžbenika učiti. Na Medicinskom fakultetu primerice studenti polažu ispite u prisustvu kamera itd. Pritom akademska zajednica nije bila konsultovana, a u javnosti su tekle kampanje o korumpiranim, lenjim i nesposobnim profesorima. Čak su bile sprovedene ankete među običnim građanima o tome da li najveći univerzitet treba podeliti ili Vlada treba preuzeti mere za povećanje kvaliteta obrazovanja. Naravno, sve u populističkom stilu i u duhu antiintelektualizma. Stvar je otišla dotle da su svoj stranački podmladak i aktiviste angažovali da organizuju kontraprotest protiv profesora, pošto su ovi već bili zakazali protestni skup na platou glavnog kampusa. Bio je pokrenut i postupak pred Ustavnim sudom, ali pod partijskim su uticajem odbačeni gotovo svi navodi podnosioca, profesora sa nekoliko fakulteta, među kojima su bili i vrhunski pravnici. Ovde treba reći da je upravo vlast promovisala otvaranje državnih i privatnih univerziteta u svakom selu, hvalila se zbog masovnosti studiranja – navodno se više od 90 odsto srednjoškolaca upisuje na fakultete! – a time uništavala kvalitet obrazovanja.

Da li su onda ovi protesti novi početak povratka autonomije univerziteta?

Ako je suditi po reakciji profesora, prognoze su loše. Mnogo je vremena potrošeno, mnogo se toga nakupilo, pa tako i mi koji i dalje imamo snage glasno kritikovati priznajemo da se ne radi o odbrani autonomije, nego o parastosu. U svojoj sam kolumni poručila studentima da okupiraju univerzitet, jer koliko je vlast kriva za ovakve nebulozne poteze, još su odgovorniji ljudi koji rukovode fakultetima i rektoratima. Studenti će se zaista emancipovati tek kada smognu hrabrost da se suprotstave dekanskim upravama ili profesorima koji im ne daju ono za šta su plaćeni, a naplaćuju ono šta ne smeju. Svaka ‘revolucija’ ovakvog tipa mora početi od vlastitog dvorišta. Dobro je šta su digli glas i pokazali da su subjekti, ali sada bih im preporučila da pritišću profesore i dekane da rade ono šta se od njih očekuje, a tu spada i ostvarivanje ustavnog principa autonomije.

Vlada ide opasnim putem

Verujete li da bi studentski protesti mogli imati šire implikacije po makedonsko društvo, buđenje građanske svesti i, konačno, neku političku alternativu?

Sa jedne strane, nesumnjivo je da su efekti tu – ne znam koliko će trajati, ali ovo je nešto neverovatno za makedonske uslove! Sa druge strane, plašim se da na nejaka studentska leđa stavljamo i naše neobavljene domaće zadatke. Ali odlično je da su nas studenti i postideli i pokazali nam kako se može prosvedovati, insistirati i boriti, a da se pritom ne ide u destrukciju, u slepi gnev. Sada je počelo okupljanje nekoliko sindikata i grupe zaposlenih protiv Vladinih mera da se od honoraraca oduzima i do 40 odsto prihoda na ime poreza. Kako zapošljavanja nema a broj honoraraca raste već godinama, to bi ozbiljno pogodilo veliku skupinu ljudi. Nadam se da će i to biti jasna poruka Vladi da ide opasnim putem i da se mora upristojiti. Stvar je očajna, jer nakon prolećnih parlamentarnih izbora opozicija bojkotuje parlament, a da pritom nije uspela da se nametne kao faktor u političkom životu. Ustvari, ona je sama sebe suspendovala i sada postoji ovaj brisani prostor u kome se pojavljuju ovakve inicijative. Opozicija je u komi, priča o nekakvim ‘bombama’ koje će, kada se obznane, naterati Vladu da da ostavku i slično, ali malo ko osim njih veruje u delotvornost takvog pristupa. Meni lično to nalikuje onim zapadnjačkim tizer kampanjama, ali ne vidim šta nakon ‘bombaškog napada’?! Za studente je važno da izbore makar i malu pobedu i da odbace oficijelnu studentsku organizaciju, koja i dalje ćuti kao da se ništa ne dešava. A za nove političke snage mesta ima, mada je izborni sistem skrojen tako da im ne omogućuje ravnopravnu političku bitku. Raduju me nagoveštaji da mladi ljudi sve češće razgovaraju o stranci koja bi bila nalik grčkoj Sirizi.

U međuvremenu, Vlada je usvojila predlog za promenu zakona, ne obazirući se na proteste?

Pljunuli su nam u lice. Sada se očekuje da to uđe u zakonodavnu proceduru i najavljuje se demokratska javna debata. Kako je ta odluka doneta u vreme vikenda, a pre isteka roka u kome se od svih univerziteta tražilo da se izjasne oko koncepta ministra za obrazovanje i nauku Abdulakima Ademija, to je jasan znak da se Vladi žuri da suzbije proteste, ali i da totalno degradira celu akademsku zajednicu koja je mudrovala oko nečega šta je sada bespredmetno. Osim uvođenja državnog ispita, sada su pokrenuli čitav set zakonskih projekata, pa se tako i značaj državnog ispita namerno minimizira, da bi se pokazalo da lenji studenti reaguju samo na ono šta ih direktno dotiče, a da ne gledaju celu sliku reformi.

Mesto profesora je pored studenata

Prete li mediji objektivno razvoj situacije?

Koji mediji? Kakvi mediji? Ima li uopšte novinarstva u Makedoniji? Teška ruka vlasti ih je korumpirala preko dodele finansijskih sredstava za vladine kampanje. Jedva da postoje jedna ili dve televizijske stanice koje se još drže, ali ne znamo do kada. Sada su tu trendy portali i socijalne mreže, ali oni više stvaraju privid debate. Ipak, da nije njih, malo bi ko uopšte i saznao da je desetak hiljada ljudi protestovalo ispred Vlade. Za mene su najveće razočarenje tzv. opozicijski mediji i građanski aktivisti. Oni su u dijalektičkom jedinstvu s vladinim medijima: slažu se kao sijamski blizanci, kao dan i noć. Pristup i diskvalifikacije su im skoro jednaki, s tim što su opozicijski mediji finansijski slabiji, ali to nije dobar izgovor da se ponašaju neprofesionalno kao i njihovi oponenti. Da skratim, medijski prostor je totalno okupiran stranačkom (i etničkom) politikom i logikom, jedva da se čuje nezavisan glas, analiza, stav.

Civilni centar za slobodu (Civil - Centre For Freedom) nedavno je objavio izveštaj ‘Reality Check’. U izveštaju se kritikuje postavljanje novih spomenika i taj proces je označen kao ‘gorivo za nove etničke podele’. Koliko se još dugo može jahati na takvoj vrsti gradnje novog identiteta?

Još je ostalo malo slobodnog prostora i novca za izgradnju Grujolenda, kako ga mi zovemo. Ne možemo pobeći od spomenika, a taj talas barokizacije je stigao i do univerziteta. Najsnažniji utisak mi je ostavila slika mladih studenata sa visoko podignutim indeksima dok su stajali ispred zgrade Vlade koja je u procesu rekonstrukcije (dobija baroknu fasadu od gipsa). To je slika današnje Makedonije. Gorivo etničkih podela se polako troši. Recimo, u veče pre drugog studentskog protesta bilo je pokušaja da se pažnja javnosti okrene ka navodnim napadima na policijske stanice u zapadnoj Makedoniji, ali to nije prošlo. Sada se, nimalo slučajno, stvara novi državni grb. Kao grom iz vedrog neba vade džokere da bi se rasplamsala strast po nacionalnoj osnovi. Nažalost, kolege istoričari su svoje odradili tako da su odmah sazvali skup na fakultetu i dali legitimitet tom predlogu. Za sada pitanje grba ne dominira u javnosti, ali ne znam koliko dugo će to tako biti. Smatram da je važno ostati na tragu socijalnih i drugih društvenih pitanja i ne posustati ispred ovakvih, već viđenih tehnika vladanja. Ono što me pomalo čudi je da u vladajućoj koaliciji još uvek vlada mir po pitanju lavića i krune koji bi trebali biti na grub. Možda je reč o konsenzus jer ovaj simbol odgovara i jednima i drugima. Tako Albanci nisu imali prigovor ni na džinovski spomenik Aleksandru, mada su žešće reagovali po pitanju malog spomenika caru Dušanu.

Pojavili ste se u ulozi potencijalne kandidatkinje za predsednicu, no povukli ste se tokom prikupljanja potpisa. Zašto?

Nisam se povukla, već je bez ikakve finansijske osnove i usled blokade medijia bilo nemoguće sakupiti 10.000 potpisa u roku od dve nedelje. Da sam uspela, bila bih jedina nestranačka kandidatkinja (naravno, bez velikih šansi za uspeh u glavnoj trci, ali sa uticajem da privuče sve one koji su nezadovoljni strankama, a njih nije malo). I vlast i opozicija su bili složni u naumu da ne prođem, a strah je onda uradio svoje. Ali gledano unatrag, to je bilo uzbudljivo vreme jer su se oko mene spontano skupili mladi ljudi koje ranije nisam poznavala i koji su po prvi put bili angažovani, onako amaterski, iz entuzijazma i vere u nešto što im se činilo važnim. Ja sam bila realnija i bilo mi je važno samo uzburkati i uznemiriti, podstaknuti… Mislim da sam donekle uspela u tome. Ipak, od tog trenutka sam sebi i ostalima rekla: Ja sam pokušala sve, odradila sam za tri života i kao intelektualka i kao potencijalna kandidatkinja, pa se sada mogu mirno povući u akademske vode. Medijima više ne dajem izjave (tako da vi imate ‘ekskluzivu’), osim što i dalje pišem svoju nedeljnu kolumnu (koju u prevodu redovno prenosi i crnogorski PCNEN) i aktivna sam na Facebooku. Sada su me studenti ponovo izvukli u javnost, ali oni to zaslužuju - mesto profesora je pored studenata.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više