>

novosti logo

Bio sam u Evropi

Ulazak Simone Veil u pariški Panteon profilirao je današnju Francusku kao zemlju koja je apsolutno načisto sa svojom prošlošću, koja zna kojim se dijelom svoje povijesti može, treba i mora ponositi, a koji dio ne smije prešućivati. Gledajući sve što se u tih 90 minuta događalo u Parizu, osjećao sam se kao da sam u Evropi

U nedjelju, 1. srpnja u 11 sati prijepodne uključio sam televizor i odabrao kanal francuske televizije (France 24). I nakon toga punih 90 minuta, dakle sat i pol, bio u Evropi. Gledao sam i slušao kako Francuska ispraća u Panteon, vječno počivalište onih koji zaslužuju trajno sjećanje nacije, Simone Veil, preživjelu iz holokausta, Židovku koja je bila ateist, ali nikada nije zaboravila da je šest milijuna evropskih Židova (uključujući i njezine roditelje) ubijeno u nacističkim logorima smrti isključivo zbog židovskog porijekla, odnosno vjere kojoj se ona vratila samo putem želje da joj se na pogrebu izmoli kadiš, tradicionalna židovska molitva za mrtve; Simone Veil, dva puta ministricu u francuskim vladama koja će, uz ostalo, ostati zapamćena i po tome što je u parlamentu u Parizu nakon rasprave što je trajala tri dana i dvije noći izborila zakon kojim je legaliziran pobačaj (usprkos onima koji su je zbog toga žestoko napadali, uspoređujući pobačaj s eutanazijom prakticiranom u vrijeme nacista); Simone Veil koja je osigurala da joj ime ostane zapamćeno u povijesti ne samo Francuske nego i Evrope i svijeta, boreći se za prava žena kao i za pomoć gladnima u Africi (čak i suprotno stanovištu vlade); Simone Veil, uvjerenu zagovornicu evropskoga ujedinjenja i predsjednicu Evropskog parlamenta u vrijeme kada je ujedinjena Evropa imala samo devet članica; Simone Veil koja je, napokon, bila dosljedni i nepokolebljivi borac za mir i koju je karakterizirala, reći će predsjednik Emmanuel Macron, nepobjediva nada da će čovječnost nadvladati barbarstvo.

Od te i takve Simone Veil Francuska i Pariz oprostili su se, odnosno ispratili su je na putu u Panteon gdje će, kao peta žena čiji će posmrtni ostaci biti tamo položeni, počivati uz velikane, poput inicijatora Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka ili poput legendarnog vođe pokreta otpora u Francuskoj koji je podlegao mučenju krvnika Gestapoa a da nikoga nije odao. Pod jarkim srpanjskim suncem tisuće su ljudi, ne samo iz Pariza, ne samo iz Francuske, promatrali pripadnike Republikanske garde koji su njezin lijes (zajedno s lijesom njezina supruga) ponijeli na ramenima plavim sagom, između panoa na kojima su fotografijama i tekstom bile obilježene najznačajnije točke njezina životnog puta, do pred Panteon odakle se, govoreći s vrha stuba, obratio francuski predsjednik Macron. I Macronov govor, i prolazak gardista s ljesovima kroz ‘aleju panoa’ (zaustavili su se kod svakoga) bili su praćeni povremenim pljeskom, odavanjem posljednje počasti ženi čiji je život bio obilježen tragedijama, ali koja nikada nije izgubila nadu i vjeru u budućnost, u novu civilizaciju što se rađala nakon one uništene u doba nacifašističkih agresija i okupacija.

Macronov govor bio je koliko iskazivanje priznanja za sve što je Simone Veil učinila, toliko i jasno određivanje Republike Francuske prema prošlosti i prema sadašnjosti. Bio je dostojanstven i državnički, bio je francuski i evropski. Od konstatacije kako će Simone Veil ući u Panteon ne zato što je to on kao predsjednik odredio, ne zato što se s time složila njezina obitelj, nego zato što je to željela Francuska, preko jasne i nedvosmislene osude višijevskog režima koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata kolaborirao s nacistima (i poimence njegovih čelnika, Petaina i Lavala), pa do ne manje jasnog odavanja priznanja vođi Slobodne Francuske, generalu Charlesu de Gaulleu i svim borcima pokreta otpora, za koje je rekao kako su bili spremni staviti na kocku sve, uključujući vlastite živote, i zahvaljujući kojima je Francuska ostala Francuska. I za sve što je rekao, i za osudu kolaboranata, i za pohvalu borcima protiv okupacije, francuski je predsjednik dobio snažan aplauz. Iskoristio je na vrlo vješt način, ali bez ikakvog jeftinog politikantstva, a još manje populizma, jednu svečanu prigodu da bi zemlju na čijem je čelu, svim problemima pa i devijacijama usprkos, profilirao kao snažno evropski i antifašistički orijentiranu (mada riječ ‘antifašizam’ nije upotrijebio).

I nije nikakvo čudo što sam se, gledajući i slušajući sve što se u tih devedeset minuta događalo u Parizu, osjećao kao da sam u Evropi. Nije tu bilo nikakvog jeftinog patosa, nikakve zagriženosti, još manje mržnje, nikakvog konfrontiranja s bilo kime, osim ako se cijeli Macronov govor ne shvati kao konfrontacija s radikalnom, ksenofobičnom i netolerantnom desnicom, kako u Francuskoj tako i u Evropi, kao reafirmiranje onih vrijednosti za koje se ne zato što je bila naivna nego zato što je bila lucidna, reći će on, cijeloga života borila Simone Veil. Francuska je demonstrirala, svim postojećim političkim podjelama usprkos, jedinstvo u priznavanju veličine i zasluga ženi s kojom se nisu svi slagali, ali koja se upisala u povijest te zemlje, baš kao i u povijest Evrope. Je li ceremoniji nedostajao nacionalni element? Nikako, pri odavanju počasti velikoj Evropljanki, ali i velikoj Francuskinji, on nije ni mogao, niti je izostao. No uz francusku trikoloru i na samome je Panteonu bila istaknuta zastava ujedinjene Evrope, a kada je nacionalni element prisutan u vidu himne ‘Marseljeze’ koju pjevaju zbor gardista i tamnoputa solistica (što nije bilo slučajno), onda to nema ama baš nikakve veze s uskogrudnim i isključivim nacionalizmom koji nerijetko prelazi u šovinizam.

Ulazak Simone Veil u pariški Panteon profilirao je današnju Francusku kao zemlju koja je apsolutno načisto sa svojom prošlošću, koja zna – na državnoj razini svakako – kojim se dijelom svoje povijesti može, treba i mora ponositi, a koji dio ne smije prešućivati (ma kako sramotan bio) kako se ne bi ponovio. Jer i u tom je kontekstu Simone Veil bila iznimna. Govorila je o holokaustu i zločinu kolaboracije i onda kada je dobar dio Francuske bio sklon ne slušati je i što prije zaboraviti užase u kojima je aktivno sudjelovao i nemali broj Francuza. Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tko je u Drugome svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani, pri čemu ovo ‘pogrešna’ znači na strani zločina. Danas Francuska nema zadrške javno, iz usta svojega predsjednika, ponoviti osudu kolaboracionističkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata, zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih godina kazna bila promijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita koliko je kolaboranata nakon oslobođenja likvidirano bez suda, po kratkom postupku i tko je za to odgovoran, jer zna, bez ikakve dvojbe ili rezerve, da je kolaboracija s nacifašizmom bila zločin, a da je taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin) naprosto nije mogla izbjeći.

Simone Veil se u nedjelju, 1. srpnja 2018. u Panteonu pridružila francuskim velikanima. Televizijski prijenos ceremonije trajao je punih devedeset minuta, sat i pol. A kada je završio, sjetio sam se kako je Hrvatska, moja domovina, večer prije toga obilježavala petu obljetnicu svojeg ulaska u Evropsku uniju i kako se tim povodom predsjednica Republike javila u program javne televizije s folklorne fešte zvane ‘Picokijada’. Sjetio sam se. I vratio se iz Evrope. Kamo? Pa – zna se.

1/1