>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Bojan Mrđenović: Turiste privlačimo najjeftinijim trikovima

U vrijeme izgradnje Jadranske magistrale turizam je mnogima bio dodatni vid zarade, dok se velik broj ljudi danas hvata za turizam kao jedini izlaz iz situacije. Život na domaćem terenu prilagođava se pogledu i potrebama stranih gostiju i sve je prisutniji jedan karnevalski moment prilagodbe: ljudi se maskiraju u vitezove, gusare i Dioklecijanove vojnike

Naš sugovornik Bojan Mrđenović (1987.) snimatelj je i fotograf koji se u svojim fotografskim serijama bavi topografijom, krajobrazom i arhitekturom. Priče su to o ljudima, iako njihov lik na fotografijama Mrđenović često izostavlja. U svom novom projektu u kojem se bavi Jadranskom magistralom objektiv je direktnije usmjerio prema ljudima i dokumentarnim situacijama koje je zatekao i tako je nastala njegova nova izuzetno zanimljiva serija ‘Magistrala’, predstavljena na ovogodišnjem fotografskom festivalu Organ vida.

Neki su primijetili da biram i prikazujem ‘najgore od Jadrana’, ali moj cilj nije konstatirati da je Jadransko more najgore, već da se zapravo zamislimo nad time kakav bi Jadran koji volimo mogao postati

- I u mojim drugim radovima postoji prisutnost čovjeka, ali ne uvijek na razini ljudske figure. Na svakoj fotografiji koju radim čovjek je neka vrsta reference i mjerila, samo je pitanje pozicioniram li ga tu i fizički. U ‘Magistrali’ pratim ekonomske procese, odnosno neku vrstu ekonomskih aktivnosti u kojima se ljudi pojavljuju kao glavni akteri tih aktivnosti. Ali čak i u ovom radu, gdje češće vidimo ljude, oni ne reprezentiraju sebe kao individue, već ih tretiram kao sudionike u procesima koje pratim. Ljudi proizvode arhitekturu, taj pejzaž i topografiju, a istovremeno su i oni sami proizvod tog okoliša. Riječ je o uzajamnom procesu i zato mi se činilo važno uvrstiti ih u ovaj rad kao ravnopravne sudionike. U konstantnoj dinamici izmjenjuju se slike okoliša koji se koristi za ekonomske djelatnosti orijentirane na turizam i slike ljudi kao pokretača tih djelatnosti - objašnjava Mrđenović.

Što je onda zapravo Magistrala, zamišljena linija koja povezuje više mediteranskih država, priča o turizmu i sezonskim radnicima, o turizmu kao hrvatskom snu?

U ovaj rad nisam krenuo s unaprijed zadanom idejom o tome što je Magistrala i kako je fotografski ilustrirati, već zaista istraživački otvoreno, tako da se odgovor iskristalizirao tokom procesa. Početna ideja se rodila na biciklističkom putovanju od Splita prema Albaniji 2013. godine, kad sam prvi put cijeli taj teritorij u direktnom susretu doživio kao jednu cjelinu. Htio sam se onamo vratiti s fotoaparatom i vizualnim jezikom prikazati što sve taj teritorij zapravo čini cjelinom, što ga čini takvim kakav je, što ga iz dana u dan mijenja i u kojem smjeru će se dalje mijenjati. Ljeti su duž magistrale velike gužve i osjeća se strašan pritisak, i u zraku i u ljudima, situacija je napeta i tenzije su povišene. Magistrala je glavni motiv fotografija, okidač i povod za akciju, a kao glavna tema se na kraju isprofilirao turizam ili, kako kažete, hrvatski san o turizmu.

Tematski kontinuitet

I u drugim se radovima bavite turizmom – zašto vas ta naša najunosnija ekonomska grana toliko intrigira?

Već je sama činjenica da je turizam naša najunosnija ekonomska grana nešto nad čime se odmah možemo zabrinuti. Istraživanja pokazuju da je profit od turizma vrlo nizak u odnosu na ostale gospodarske grane. Lokalna zajednica podnosi velik teret zbog turističkog razvoja, a na kraju od njega ima vrlo malo koristi. Grčevito hvatanje za turizam kao za slamku spasa u potpuno deindustrijaliziranoj zemlji s uništenim sektorom proizvodnje povod je da se bavim ovom temom. U vrijeme izgradnje Jadranske magistrale turizam je za mnoge ljude predstavljao dodatni vid zarade, dok su se stabilan posao i zarada ostvarivali u proizvodnji – pomorstvu, poljoprivredi i u najvećoj mjeri u industriji. U nedostatku drugih izbora, velik broj ljudi danas se hvata za turizam kao jedini izlaz iz situacije. Radi se o tome da se život na domaćem terenu prilagođava pogledu i potrebama stranih gostiju, koji će nas natjerati da napravimo sve da im udovoljimo samo zbog toga što kod nas ostavljaju svoj novac. I ne samo to, već moramo pronaći i nove načine kako bi ostavili još više novca. Moramo pronaći još kreativnih načina da iz sezone u sezonu uzimamo još više profita kroz još bolju prilagodbu potrebama gostiju. A kad postanemo previše prilagođeni tim potrebama, oni će prestati dolaziti jer će ići dalje, u potrazi za autentičnim iskustvom negdje drugdje. S druge strane, lokalnom stanovništvu ne ostaje prostor da živi svoj život bez da se stavlja na raspolaganje gostima. U posljednjih nekoliko godina na vizualnoj razini primjećujem da se sve više pojavljuje jedan karnevalski moment te prilagodbe: ljudi se maskiraju u vitezove, gusare i Dioklecijanove vojnike. Pažnja se privlači najjeftinijim trikovima.

Uvijek mi je bilo zastrašujuće iz automobila gledati bicikliste na Magistrali, ali kad kreneš voziti, stekneš osjećaj preglednosti i kontrole. Pozicija biciklista je pozicija aktivnog sudionika s izoštrenim osjetilima

U svom drugom projektu bavite se Petrokemijom – samom tvornicom i gradom Kutinom koji je nekad živio od ove industrije, i direktno zahvaćate društveno-politički kontekst. U ‘Magistrali’ taj kontekst niste jasno izložili. Zašto?

Mislim da u mojim radovima postoji kontinuitet tematskog interesa, a donekle i što se tiče pristupa. Preduvjet da se nekom temom bavim je da mi je sadržajno interesantna i one se na neki način prelijevaju jedna u drugu. Ali kod prezentacije rada uvijek tražim formalna rješenja za oblikovanje tog sadržaja i tu se uvijek trudim raditi nešto drugačije u odnosu na prethodne radove. U procesu na početku puno toga akumuliram, a nakon toga gulim slojeve svega onoga što mi se čini da je nepotrebno. Petrokemija je primjer rada u kojem sam akumulirao veliku količinu materijala i odlučio ga zadržati. Izazov mi je bio u sklopu jedne teme okupiti što različitije tipove fotografskih slika: osim mojih fotografija, tu su arhivske fotografije, razglednice, fotografije iz obiteljskih albuma i novinskih arhiva, novinski članci i drugi tekstovi. U slučaju ‘Magistrale’ odlučio sam izložiti veću količinu fotografija koje čine cjelinu i ta cjelina je važnija od pojedinačnih fotografija. Htio sam stvoriti neku vrstu sustava u kojem one komuniciraju jedna s drugom i međusobno utječu na to kako ćemo koju pojedinačnu fotografiju čitati, jedna drugoj daju kontekst. Motivi meandriraju kao i sama cesta, tema se grana na različite podteme, a ono što formalno drži taj raznoliki materijal na okupu je motiv ceste. Odnosno, na izložbi su fotografije postavljene u jednu dugačku ravnu crtu, bez dodatnih intervencija.

Fotografi često u svojim radovima konstatiraju određenu situaciju. Na koji način se može prevazići puko konstatiranje?

Pitanje je o čemu iznosimo konstataciju i što konstatiramo. Zanimljivo ste primijetili da su moji radovi uvijek oblikovani poput određenih tvrdnji ili iskaza. Teme za svoj rad namjerno uzimam iz svoje neposredne okoline, trudim se baviti se temama koje na neki način utječu na svijet koji dijelim s drugima i na život koji živim. Na taj način svaka javno iznesena konstatacija nosi sa sobom i potencijal za promjenu. Ako to pojednostavnimo, na ovom primjeru to bi moglo značiti da je ovo neka vizija jadranske obale kakva bi ona mogla postati ako je ne budemo čuvali. Neki su primijetili da biram i prikazujem ‘najgore od Jadrana’, ali moj cilj nije konstatirati da je Jadransko more najgore, već da se zapravo zamislimo nad time kakav bi Jadran koji volimo mogao postati uz dominantnu viziju i na koji način u tome sudjelujemo. U ovom slučaju tema je Jadran, a u ostalim radovima to su neke druge teme – svima im je zajedničko da se radi o javnim resursima i javnim dobrima koja nam osiguravaju određenu kvalitetu života.

Osim na osobnim projektima, kao fotograf radite i za neke aktivističke inicijative i organizacije poput  Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju i Zadruge za etično financiranje. Koliko vam je taj angažman važan kao fotografu, snimatelju i aktivistu? U određenom smislu, to su ponekad izrazito oprečne pozicije?

U radu organizacija u kojima djelujem prisutan sam i kao građanin i kao profesionalac. Dajem na raspolaganje neke svoje resurse, recimo vrijeme i sposobnost da nešto snimim ili fotografiram. Ne vidim te svoje uloge kao nešto posebno odvojene, već kao dvije strane iste stvari. Ako pod oprečnim pozicijama mislite na pristranost, ne smatram da je kod ovakve vrste rada potrebno biti ‘profesionalno nepristran’ niti vjerujem u takvu vrstu nepristranosti. Dijelimo zajedničke ideje i ciljeve pa iz tog razloga svojim radom podržavam njihov.

Infrastrukturna podrška

Fotograf gotovo uvijek fotografira iz pozicije u kojoj se nalazi, a ta pozicija veoma često sa sobom nosi položaj koji je povezan s moći. Radeći na ovom projektu fotografirali ste zapravo iz pozicije biciklista pa nas zanima po čemu je ta pozicija specifična?

Magistrala je, između ostalog, brza i opasna cesta, pogotovo u sezoni kad postaje prometno opterećena iznad svih svojih kapaciteta. Vožnja bicikla Magistralom je neka vrsta rizika jer je to ipak cesta koja je namijenjena brzom transportu, dok mi svojim biciklističkim putovanjima taj proces na određeni način ometamo, u najmanju ruku usporavamo. Uvijek mi je bilo zastrašujuće iz automobila gledati bicikliste na Magistrali, ali kad sjedneš i kreneš voziti, stekneš osjećaj preglednosti i kontrole. Kao biciklist si više izložen i direktno povezan s okolinom. Na biciklu se dobiva osjećaj usporenog kretanja i svaki se prijeđeni metar može povezati s fizičkim osjećajem. Kao da vrijeme prolazi jako sporo, tako da stigneš percipirati stvari koje ti kod drugog načina putovanja promiču. Pozicija biciklista je pozicija aktivnog sudionika s izoštrenim osjetilima. Osim toga, bicikl ne zagađuje i malo troši.

Nedavno ste osvojili nagradu festivala Organ vida, nazvanu prema hrvatskoj kustosici Marini Viculin, u sklopu koje je financiran i vaš projekt. Koliko je važno imati takav vid podrške ili neku agenciju iza sebe ili smatrate da se autori mogu sami financirati?

Mislim da je autorima u svim kulturnim djelatnostima pa i u fotografiji važna infrastrukturna podrška. Rezultati koje ostvarujemo ne ovise samo o individualnim naporima koje ulažemo, nego o infrastrukturi i podršci koju primamo od drugih. Ipak, trebamo razlikovati i vrste podrške koju dobivamo. Imam osjećaj da vizualni umjetnici dobivaju puno simboličke podrške poput tapšanja po ramenu jer velik broj ljudi sa zanimanjem prati što fotografi rade. Ali kad je u pitanju neka strukturalna materijalna podrška, uglavnom su prepušteni sebi i vlastitoj snalažljivosti, na račun toga što rade iz ljubavi ili na račun toga što rade za slavu. Neki svoje projekte financiraju tako što koriste osobna sredstva ili sredstva iz komercijalnih poslova prelijevaju u svoje umjetničke radove. U svakom slučaju, bez materijalne podrške nema proizvodnje pa tako ni one umjetničke. U tom kontekstu je inicijativa Organa vida da pokrene nagradu za razvoj fotografskih projekata izuzetno važna.

1/2