>

novosti logo

Piše G. Borković

Boris Milošević: Ne ponovilo se

Povodom obilježavanja 75. obljetnice proboja logoraša iz koncentracionog logora Jasenovac, zastupnik SDSS-a Boris Milošević pročitao je u Hrvatskom saboru kratku priču Antuna Barca koji je bio jedan od zatočenika u tom ustaškom stratištu

Hrvatski sabor započeo je sjednicu u srijedu prisjećanjem na 75. obljetnicu proboja zatočenih iz ustaškog logora u Jasenovcu koja će se tihom komemoracijom najvišeg državnog vrha i predstavnika naroda čiji su pripadnici imali najviše žrtava, obilježiti ispred spomenika Kameni cvijet, na mjestu nekadašnjeg logora.

Zastupnik SDSS-a Boris Milošević svoj je govor posvetio obljetnici događaja iz 22. travnja 1945., istaknuvši da sudjelovanje manjinskih predstavnika na komemoraciji - prvi put zajedno s državnim čelnicima nakon 2015. godine - premda napravljeno u dobroj vjeri, ne znači odustajanje od borbe protiv povijesnog revizionizma i negacije zločina.

- Danas ipak ne bih govorio o stanju u kojem se nalazi hrvatsko društvo kad spominjemo genocid koji je tamo počinjen, mada bih imao o tome što reći. Pročitat ću vam kratku priču koje se uvijek sjetim kad se spominje Jasenovac. U njoj nema noža, bodljikave žice i krvi, ali je svejedno to najstrašnija priča o Jasenovcu koju znam. Novelu 'Kroz rešetke' napisao je Antun Barac, hrvatski književnik i povjesničar, koji je bio zatvoren u logoru Stara Gradiška krajem 1941. godine - kazao je Milošević i pročitao kratku priču:

'Snijeg je veoma dubok. Zameo je sve ceste i putove. Prekinute su poštanske i autobusne veze. Pa ipak, unatoč tome, ustaše su iz Okučana dotjerale pješke, opet jednu povorku žena, s djecom. Gledamo kroz rešetke nove supatnice. Sve su to seljakinje, različito odjevene i različitih godina. Sudeći po odjeći, sve je to sirotinja. Puštaju ih u dvorište, gdje vrše različite poslove. Nastojimo, makar smo od njih daleko, razabrati njihove fiziognomije, pročitati nešto iz izraza njihovih lica. Poneke od njih upamtimo. Naročito mi se upila u pamćenje neka majka s djetetom, curicom.

Curica je malena, ni za kakav još posao nije. No majka mora raditi. Kćerkica je uvijek uz nju, držeći se grčevito njezine suknje. Gacaju obadvije po snijegu: curica posrče, no drži se čvrsto majke. Mislim i po noći na njih, kao da su mi bliske i drage znanice. Čim ujutro pogledam u dvorište, tražim ih okom, da se uvjerim, jesu li još uvijek tu. I kad ih ugledam, kao da opažam nekoga od svojih, najdražih. Snijeg neprestano pada. Promet je potpuno obustavljen. U logoru je sasvim ponestalo drva. No ustaše su odlučne. Dali su posjeći stabla u vrtu kraj kaznionice. I sad, po duboku snijegu, jadne zatočene žene prenose to u kaznioničke prostorije. Nose teško, padaju u snijeg, ali se brzo dižu, uplašene od pogleda stražara.

I moje su znanice među njima. Majka nosi na leđima drva, a curica gaca kraj nje. Uzima i ona po jedan komad i nosi, samo da je ne rastave od majke. Tako je to trajalo desetak dana, a onda, jednog jutra, tih žena više nije bilo u dvorištu. Ustaše su rekle: poslane su na rad u selo. Već znamo, što to znači. A ja mislim na malu curicu, koja se tako čvrsto držala majčine suknje.

I nikako da shvatim: tko je imao toliko snage, da je otrgne od majke i ubije obje.

Kako je strahovit morao biti taj čas! A snijeg pada dalje, djevičanski čist.'

Ne ponovilo se!, zaključio je svoj govor Milošević.

1/1