Na kraju ste četverogodišnjeg mandata na čelu HINA-e. Koja je budućnost agencijskog novinarstva, posebno u današnjim uvjetima sveprisutnih vijesti sa svih strana svijeta, često besplatno dostupnih? Kako tome parirati?

Agencijsko novinarstvo ne bi trebalo biti u lošoj fazi. Nažalost, gašenje dopisništava u mnogim medijskim kućama ide u prilog radu agencije. Agencija je jeftina, brza i pouzdana. Problem su, naravno, internetski portali koji skupljaju vijesti odasvud, no oni se ne mogu mjeriti s onim što nudi agencija. Mislim da je podatak da je Hinina emisija vijesti u pozadini svih vijesti na hrvatskom tržištu u čak 90 posto slučajeva više nego dovoljan. Želim reći i to da Hina već treću godinu zaredom crpi dio novca iz projekta u kojem smo partner Europskom parlamentu, što nam je omogućilo otvaranje dodatnih i javnosti besplatno dostupnih servisa. Iako mnogi mediji misle da mogu bez Hine, i premda kod nas, pa čak ni u Europi, nije riješen sustav autorskih prava, polako dolazimo do toga da se agencijske vijesti više ne mogu uzimati bez posljedica. Naravno, i mi se prilagođavamo tržištu, uveli smo multimediju, bitno ojačali foto-servis, nudimo video za koji interes pokazuju i najveće europske agencije, pokrivamo društvene mreže. Kako bi se reklo suvremenim jezikom, držimo korak s vremenom, ali se opiremo modi trivijalizacije.

Čini se da novinarstvo, generalno govoreći, postaje žensko zanimanje. Je li to zato što u medijima nema više toliko novca kao ranije, kad su dominirali muškarci? A i vi ste jedna od rijetkih žena na rukovodećem mjestu u nekoj medijskoj kući.

Ne volim podjele na ženska i muška zanimanja ni u jednom poslu, pa tako ni u novinarstvu. Mislim da sva zanimanja sve više postaju ženska zanimanja, jer žene naprosto sve više rade. Međutim, činjenica je da je ‘ženska kuna’ u Hrvatskoj još uvijek manja od ‘muške kune’ i to, čini mi se, jednu četvrtinu manja. To što sam žena na rukovodećoj funkciji nije mi ni pomoglo ni odmoglo. Nisam od onih žena koje u svemu vole vidjeti rodnu prijetnju, a još manje od onih koje u činjenici manje zastupljenog spola – pronalaze prednost. Možda se zato u poslu nerijetko ponašam kao muškarac ili mi barem tako kažu. Ali zato rijetko nosim hlače. Šalim se, naravno. Imam taj neki kompromis sa samom sobom, neku vrstu balansa. Kažu da muškarci imaju svoju žensku stranu. Onda valjda i žene imaju mušku. Generalno, žene su definitivno u organizacijskoj prednosti. Ako ništa drugo, to uvježbaju kod kuće. Inače ne mogu preživjeti.

Je li u vašem mandatu bilo političkih pritisaka i od koga su oni stizali, od političara Kukuriku koalicije, od vrha neke stranke ili s nekog trećeg mjesta?

Ili sam imala ludu sreću ili je riječ o slučajnosti ili pak o nezainteresiranosti politike za Hinu, ali nisam se susrela s bitnim političkim pritiscima nijedne političke opcije. Veći je problem bilo uvjeriti vlast da je postojanje nacionalne agencije iznimno važna stvar, da je riječ o možda, u ovom trenutku, jedinom relevantnom javnom mediju koji pritom državu, kad se oduzme PDV, košta svega 15 milijuna kuna godišnje i koji posluje u pozitivi s bonitetom A1, te da je jedna od rijetkih, ako ne i jedina državna ustanova u kojoj je uspješno provedeno restrukturiranje. Nadam se da će se taj trend nastaviti i u iduće četiri godine, bez obzira na to tko će voditi Hinu.

Prenose nas i drugi europski medijski servisi, važan smo izvor informacija veleposlanstvima i uživamo vrlo dobar ugled u krovnoj organizacije europskih agencija (EANA), gdje sam i član Upravnog odbora. Osobito sam ponosna na socijalno partnerstvo unutar Hine, dobar odnos sa sindikatom i radničkim vijećem. Također, Hina zapošljava puno novinara i predstavlja jedno od rijetkih utočišta struke, što smatram iznimno važnim. Mi, doduše, nismo medij koji komentira, ali relevantnim i činjenično točnim informacijama itekako oblikujemo stvarnost. Bez guzica i sisa.

Na kraju mandata može se spomenuti da ste imali političko zaleđe u SDP-u. Međutim, može li uopće biti obnašanja ravnateljske funkcije u nekoj javnoj ustanovi bez političke podrške?

Ako sam i imala neku sklonost jedne političke opcije, ta je sklonost bila samo inicijalna i nije mi pomogla ni u procesu restrukturiranja ni u procesu ubrzanja razvoja Hine. Dapače, svake godine smo iz proračuna dobivali manje novca, a rezultati su nam bili sve bolji. Vratili smo korisnike koji godinama nisu kupovali Hininu emisiju. Sigurna sam da smo opravdali njihovo povjerenje. Dakle politika nipošto nije bila ključna. Generalno, svakako mislim da je važan što manji utjecaj politike na javni medijski servis i da se hrvatski političari polako tome i uče. Barem se nadam da je tako. A što se tiče vođenja državne ustanove, mislim da je ključ uspjeha veoma jednostavan. Trebate se samo ponašati kao da vodite nešto što je teško stečeno zajedničkim novcem i poštivati ustanovu koju vodite. Odgovornost prema novcu poreznih obveznika nije zafrkancija i svatko tko dođe na takvo mjesto od početka do kraja treba biti svjestan činjenice da mu ono što vodi nije ‘ćaćino’ i da će se nakon svega željeti pogledati u ogledalo. Trebate znati zbrajati i oduzimati i nemati potrebu, kazano ženskim rječnikom, kupovati čizme od dvije tisuće kuna na tri rate jer su vam one od 500 sasvim dovoljne.

Napadi na novinare ne jenjavaju. I sami ste bili predmet napada od strane hadezeovskih političara. Tko vas je konkretno napao, zbog čega i kako se uopće boriti protiv Glasnovića i sličnih?

Nije me napadao HDZ, nego sam bila predmetom napada anonimnih ‘junaka’, koji smatraju da je poželjno vrijeđati nekoga bez da se pod uvrede potpišu. Međutim, smatram da je bitno veći problem u tome što se od prethodnih izbora, odnosno od izborne pobjede s Tomislavom Karamarkom na čelu, imenovanjem Zlatka Hasanbegovića ministrom kulture i svim posljedicama koje su iz toga proizašle, stvorila atmosfera u kojoj se mnogima učinilo da je zastrašivanje i sijanje mržnje legitimna metoda. Protiv gospodina Glasnovića, koji je izjavio da sam hodajući dokaz da je lustracija u Hrvatskoj nužna, podnijela sam prijedlog DORH-u da istraži ima li elemenata za kaznenu prijavu. Više energije od toga ne namjeravam trošiti na takve ljude. Nemam vremena ni želuca za to. Mislim da je krajnje loše pristati na život prožet osjećajem straha. Priznajem da sam se neko vrijeme bojala, osjećala nelagodno, osvrtala. Ali onda shvatite da je takvo ponašanje besmisleno. Pristajući na strah, zapravo samo pomažete zlostavljačima da postignu svoj cilj.