>

novosti logo

Kultura Kultura

Krleža kao egzotični susjed

U povodu prijevoda ‘Zastava’ na njemački jezik: Opusu Miroslava Krleže mjesto bi bilo tamo gdje su objavljeni drugi europski autori njegovog formata. Suhrkamp, Hanser, Rowohlt ili S. Fischer svakako bi bile primjerenije izdavačke kuće od malog austrijskog izdavača, smatra Alida Bremer

Krleža je autor u rangu Josepha Rotha, Karla Krausa i Roberta Musila – piše u jednom od prvih prikaza u njemačkoj štampi povodom izdanja ‘Zastava’ Miroslava Krleže na njemačkom jeziku. Nazivaju ga još i piscem kojeg karakterizira ‘jezična ekscentričnost’ i autorom koji na rijetko dobar način opisuje ‘političku kompleksnost Balkana i Dunavske monarhije’, a u tekstu u ‘Salzburger Nachrichtenu’ recenzent konstatira da se trenutačno ‘ne može dovoljno ni procijeniti koliko bi ‘Zastave’ na njemačkom mogle doprinijeti tome da se literarna mapa jugoistočne Evrope stubokom promijeni’.

Kada je riječ o Akademijinoj ‘moralnoj’ obvezi da vodi brigu o zaštiti i promicanju Krležina ‘cjelokupnog književnog djela’, njezina tijela to čine, reklo bi se, tehnički pasivno, ali korektno – ističe Vlaho Bogišić

Dakle krajem prošle godine koruški Slovenac iz Celovca/Klagenfurta Lojze Wieser objavio je u svojoj nakladničkoj kući Wieser Verlag petosveščane Krležine ‘Zastave’ u prijevodu Silvije Hinzmann i Gera Fischera. Prevoditeljica Silvija Hinzmann nam kaže da su ona i kolega Fischer na prijevodu radili gotovo devet godina, točnije od 2008., zatim da je inicijativa za prijevod na njemačkom krenula od izdavača Lojzea Wiesera i da je prijevod objavljen krajem prošle godine. Sam izdavač se prije nekoliko tjedana ‘Kleine Zeitungu’ pohvalio da je u predbožićnom razdoblju uspio prodati blizu 300 primjeraka knjige.

Wieser Verlag je izdavač koji je i ranije prevodio Krležina djela, kao i neka druga djela s južnoslavenskih jezika, ali nas je zanimalo – u povodu konstatacije austrijskog kritičara Karl-Markusa Gaussa u nedavnom tekstu u ‘Süddeutsche Zeitungu’ da ‘pokušaj da se Krleža u zemljama njemačkoga govornog područja postavi u rang srednjoeuropskih pisca, kao što su to recimo Italo Svevo, Karel Čapek, Dezső Kosztolányi ili Andrzej Kuśniewicz, nije uspio’ – zašto Krleža i dalje ostaje slabije poznat čitaocima vani.

Alida Bremer, prevoditeljica i promotorica hrvatskih autora na njemačkom govornom području, smatra da bi Krleži, s obzirom na značaj njegovog djela, svakako bio primjereniji veći izdavač.

- Uistinu, opusu Miroslava Krleže mjesto bi bilo tamo gdje su objavljeni drugi europski autori njegovog formata: Suhrkamp, Hanser, Rowohlt ili S. Fischer svakako bi bile primjerenije izdavačke kuće od malog austrijskog izdavača, čiji ugled poslije kontroverznog stečaja iz 2012. godine nije baš pretjerano velik, specijaliziranog za jugoistočnoeuropsku literaturu, čime je Krleža završio u nekoj vrsti geta za egzotične susjede - kaže ona.

Vrlo rijetki su spremni objaviti autore s Istoka, autore za koje se ne može unaprijed znati da se s njima može napraviti dobar posao. Zato postoje mali izdavači koji su spremni učiniti sve da bi otkriće o uspjehu došlo do velikih – kaže Karl-Markus Gauss

Međutim, komplicirana oporuka i kasniji odnosi između nosilaca prava zapravo su otežali izlazak Krleže na strana tržišta. U oporuci koju je sastavio Jakša Barbić stoji da ‘Enes Čengić potpuno samostalno upravlja svim (njegovim) autorskim, izdavačkim i reproducendskim pravima… i vodi brigu o zaštiti (njegovog) cjelokupnog književnog djela’, a ‘poslije Čengićeve smrti sva navedena prava i obaveze prelaze na JAZU’.

Publicist i leksikograf Vlaho Bogišić pojašnjava odnose vezane uz prevoditeljska i objavljivačka prava.

- Što se tiče uživanja prava JAZU/HAZU, osim naplate tehničke podrške, nema u tom odnosu nikakvih stvarnih prava, jer je oporukom predviđeno da čista, neto dobit pripada u razmjeru 50 posto Društvu književnika Hrvatske (sada Društvu hrvatskih književnika), 30 posto Krešimiru Vranešiću, 20 posto Enesu Čengiću i deset posto Anđelku Malinaru, s tim da ‘poslije njihove smrti’ i ti udjeli trajno pripadnu Društvu književnika Hrvatske. Trenutačno dakle 70 posto pripada DHK-u kao pravnom sljedniku DKH-a, a 30 posto Vranešiću. Kada je riječ o Akademijinoj ‘moralnoj’ obvezi da vodi brigu o zaštiti i promicanju Krležina ‘cjelokupnog književnog djela’, njezina tijela to čine, reklo bi se, tehnički pasivno, ali korektno, u pravnom smislu u ime Akademije autorska prava štiti jedna od autorskih agencija - govori Bogišić.

Da bi hrvatskom klasiku trebao pripasti veći publicitet, bolja izdavačka kuća i više mjesto na ljestvici evropskih pisaca slaže se i Karl-Markus Gauss, kritičar i dugogodišnji urednik časopisa ‘Literatur und Kritik’ iz Salzburga. Na naše pitanje nije li celoveški izdavač za sve to premali, Gauss u svom odgovoru i malim izdavačima pronalazi prikladno mjesto u lancu promocije nekog pisca.

- Da, naravno, u pravu su svi oni koji kažu da Krleža zaslužuje puno širu publiku u zemljama njemačkoga govornog područja i da bi za to puno korisnije bilo da bude objavljen kod velikih izdavača poput Suhrkampa, Fischera ili Rowohlta. Međutim, tek vrlo rijetki su spremni objaviti autore s Istoka, autore za koje se ne može unaprijed znati da se s njima može napraviti dobar posao. Zato postoje mali izdavači, kao Wieser Verlag, koji su spremni učiniti sve da bi otkriće o uspjehu došlo do velikih. Ovaj fenomen je čest. Na primjer, mali izdavač iz Berlina, Oberbaum, već dugi niz godina prevodi i objavljuje knjige mađarskog pisca Sándora Máraija. Onda se pojavio veliki izdavač, Piper, i Máraijevim romanom ‘Žar’ počeo je zarađivati milijune - ističe Gauss.

Prema logici ‘bolje išta nego ništa’ svi su naši sugovornici na kraju zadovoljni što se Krležin opus magnum uopće pojavio na njemačkom jeziku.

- Jörg Plath, jedan od najvažnijih njemačkih književnih kritičara, istraživao je 2014. godine povodom stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata kulturu naroda Jugoistočne Europe, te je tako naišao na Miroslava Krležu. Otputovao je u Zagreb, susreo stručne sugovornike, posjetio za Krležu relevantne institucije i snimio jednosatni feature za Deutschlandradio Kultur. Osim toga, napisao je tada veliki esej o Krleži za, na njemačkom jezičnom području iznimno ugledne, švicarske novine ‘Neue Zürcher Zeitung’, u kojem je ustanovio da je Krleža Nijemcima uglavnom potpuno nepoznat. U tom eseju možemo pročitati i ovu rečenicu: ‘Medvjeđu uslugu je Miroslavu Krleži napravio upravo HAZU. Prodao je prava za njegovo cjelokupno djelo izdavaču Wieser iz Klagenfurta. Kod istog se mogu dobiti samo jedan roman i dva manje važnija teksta Miroslava Krleže – evo, i na ovakav se način može pokopati jednog klasika dvadesetog stoljeća - prepričava Alida Bremer.

- Po objavljivanju ‘Zastava’ kod istog tog Wiesera opet se za riječ javio Jörg Plath, sretan što je ovaj ‘monumentalni roman’ objavljen. Krležu Plath u svojoj kritici ‘Zastava’ (Deutschlandradio Kultur, 19. siječnja 2017.) uspoređuje s Goetheom i s Musilom, te hvali prijevod i pronalazi čak riječi hvale za ‘malog austrijskog izdavača’. To znači biti fer, jer je primjedba Jörga Platha iz 2014. o tome da Wieser nije prava adresa za klasika kao što je Krleža svakako bila na mjestu. Pa ipak, Plath sad priznaje da je objavljivanje prijevoda petotomnog romana, kojem je pridodano kazalo imena i važnijih događaja, ogroman poduhvat - dodaje Alida Bremer.

Jedan od prvih Krležinih izdavača na njemačkom jeziku bio je Styasni iz Graza/Beča, koji je, između ostalog, 1964. objavio i za tisak priredio Krležinu knjigu ‘Evropski alfabetar’ koja, kako nas podsjeća Vlaho Bogišić, ‘nije objavljena u izvorniku’. U predgovoru priređivač Gerhard Fritsch o temi evropske (ne)poznatosti Krleže kaže sljedeće: ‘Divljenje prema, i u prijevodu sačuvanoj, prepoznatljivoj jezičnoj sili, dinamičnim ‘rečeničnim kaskadama’, gorkoj agresiji prema bedemu okamenjenih društvenih prilika i gluposti kompaktne Većine. Čuđenje što je pjesnik takva ranga dugo ostao nepoznat, pa ga se sada naprečac uspoređuje s Henryjem Millerom, ranim Sartreom i mladim Célineom. Zbunjenost o duhovnoj pozadini djela i njegova autora. Vjeruje se da su Krležina djela nastala u skoro doba i da su tako povezana sa zapadnoeuropskom prozom zadnje dekade. A ti su romani napisani u tridesetim godinama, čime se njihovo značenje podcrtava, budući da im ni politika ni estetika međuratnog razdoblja ne slabe snagu i vrijednost.’

Da Krleža nije ima sreće s vanjskim objavljivanjima govori i epizoda iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zapadnonjemački izdavač Athenäum krenuo je s objavljivanjem da bi na kraju bankrotirao, a i kasniji rat sasvim sigurno nije pripomogao promociji. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća istočnonjemački izdavač Volk und Welt iz Berlina krenuo je vrlo ambiciozno objavljivati Krležu, ali je potom stao, na što nas podsjeća Alida Bremer. Tih osamdesetih godina za ‘Frankfurter Allgemeine Zeitung’ njemački kritičar i publicist Martin Gregor-Delin o Krleži piše: ‘Da se ne zove Krleža, već poput svojih likova, Barutanski, Nilsen ili Hugo Hugo, što se još nekako može izgovoriti, i da njegovo djelo slučajno nije napisano na jednom od najmanjih književnih jezika, na hrvatskom, odavno bi ga se svrstavalo uz velike književnike 20. stoljeća, uz Prousta, Musila, Joycea, Virginiju Woolf, Pirandella ili Thomasa Manna. Nobelova nagrada izmakla mu je iz razloga internacionalnoga proporcionaliteta – Ivo Andrić ga je nehotice preduhitrio – a bilo je i poteškoća s književnim usvajanjem na njemačkom i engleskom. Tri izdavačke kuće su se u nas za njegova života u tome okušale s malo sreće i umješnosti i tako je, kada je Krleža umro u dubokoj starosti, ostalo vrlo malo nade da će se taj propust ispraviti.’

Na kraju, dotaknimo se i današnje kulturne politike države. Uvijek inertna i spora, ni ovaj put u tome nije omanula.

- Za sve ove uspone i padove Krležinog prisustva na njemačkom jeziku zasluge hrvatske kulturne politike bile su vrlo male ili nikakve - zaključuje Alida Bremer.

Krleža na njemačkom

‘Zastave’ su dosad objavljene i na mađarskom i ruskom, a ovdje donosimo popis Krležinih djela prevedenih na njemački jezik.

- Die Glembays, prijevod Barbara Sparing, Verlag Volk und Welt, Berlin 1972.

- Essays, prijevod Barbara Sparing. Verlag Volk und Welt, Berlin 1974.

- Beisetzung in Theresienburg (Sprovod u Teresienburgu), prijevod Barbara Sparing. Insel-Verlag, Leipzig 1977.

- Kindheit. Erinnerungen, prijevod Barbara Antkowiak, Verlag Volk und Welt, Berlin 1981.

- Königlicher Jahrmarkt (Kraljevo), edicija Erasmus, Zagreb 1993., prijevod Ksenija Cvetković,

- Der kroatische Gott Mars. Kriegsnovellen (Hrvatski bog Mars), Wieser Verlag, Klagenfurt 2009., prijevod Milica Sacher-Masoch,

- Galizien. Dramen, Athenäum Verlag, Königstein/T. 1985., prijevod Milo Dor,

- Die Rückkehr des Filip Latinovics (Povratak Filipa Latinovicza), Wieser Verlag, Klagenfurt 2008.

- Die Balladen des Petrica Kerempuh. Balladenzyklus (Balade Petrice Kerempuha), prijevod Boris Perić, Kroatischer Schriftstellerverband / Die Brücke, Zagreb 2016.

- Ohne mich. Eine einsame Revolution (Na rubu pameti), Athenäum Verlag, Frankfurt/M. 1984.

- Bankett in Blitwien (Banket u Blitvi), Athenäum Verlag, Frankfurt/M. 1984.

- Eine Kindheit in Agram. Erinnerungen (Djetinjstvo u Agramu godine 1902-1903), prijevod Barbara Antkowiak, predgovor Reinhard Lauer, Athenäum Verlag, Frankfurt/M. 1986.

- Essays. Über Literatur und Kunst (Eseji, 1961-67). Athenäum Verlag, Frankfurt/M. 1987.

- Der Großmeister aller Schurken. In extremis, Insel-Verlag, Frankfurt/M. 1963.

- Beisetzung in Teresienburg, Rowohlt, Reinbek 1981.

- Tausendundein Tod (Hiljadu i jedna smrt). Fischer-Taschenbuchverlag, Frankfurt/M. 1987.

- Requiem für Habsburg, Piper, München 1968.

- Illyricum sacrum. Fragmente aus dem Spätherbst 1944. (Illyricum sacrum), Wieser Verlag, Klagenfurt 2008.

- Die Fahnen (Zastave), preveli Gero Fischer i Silvija Hinzmann, 2170 stranica. Wieser, Klagenfurt 2016.

1/2