>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Alida Bremer: Mnogi Nijemci misle da su svi Hrvati bili ustaše

Nijemci se iznenade kad čuju priče o dalmatinskim partizanima. Reakcije čitatelja često su pokazivale iznenađenje količinom za njih novih informacija, naročito na književnim večerima na kojima sam čitala iz romana. Veliki broj Nijemaca misli da su svi partizani bili Srbi te da je Tito također bio Srbin

U proteklih mjesec dana prevoditeljica Alida Bremer dobila je dvije važne i velike nagrade u Njemačkoj za svoje prijevode. Zajedno s Ivanom Sajko, autoricom ‘Ljubavnog romana’, zaslužila je nagradu Centra za međunarodnu kulturnu razmjenu ‘Haus der Kulturen der Welt’, a za prijevod drame ‘Bacači prstiju’ beogradske autorice s berlinskom adresom Ive Brdar dobila je priznanje ‘Brücke Berlin’ Theaterpreis. Uz to, nominirana je s Dinom Pešutom i za nagradu ‘Deutscher Jugendtheaterpreis’ za njegovu dramu ‘Pretposljednja panda ili Statika’.

Nadam se da je uspjeh Ivane Sajko senzibilizirao i one suzdržanije njemačke izdavače da otvore oči za ponude iz Hrvatske. No, nažalost, hrvatski nakladnici ne razumiju što bi morali napraviti za svoje pisce

Što će ove nagrade značiti za hrvatska djela u Njemačkoj i mogu li potaknuti veće zanimanje za pisanje ovdašnjih autora?

Hrvatski su pisci u Njemačkoj već sad iznenađujuće dobro prihvaćeni. Neki imaju stalne nakladnike, neki su dobili važne nagrade, puno njih je dobilo izvrsne kritike. Za književnost iz tako male zemlje radi se o lijepim uspjesima, a sigurno ima prostora i za nove pisce, iako je i dalje teško objaviti prvu knjigu kod ozbiljnijeg njemačkog izdavača, ali poslije je puno lakše. Nadam se da je ovaj uspjeh Ivane Sajko senzibilizirao i one suzdržanije njemačke izdavače da bolje otvore oči ako dobiju neku ponudu iz Hrvatske. No, nažalost, hrvatski nakladnici ne razumiju što bi morali napraviti za svoje pisce, tako da u stvari glavnu prepreku piscima na putu do prijevoda u Njemačkoj čine njihovi izdavači. U svijetu je uobičajeno da izdavač iz jedne zemlje s izdavačima iz druge dogovori prodaju prava za knjigu svog autora ili svoje autorice. Imam dojam da je u Hrvatskoj još uvijek nepoznato kako funkcionira ovaj prilično jednostavan mehanizam, koji se može pojačati dodatnim aktivnostima kao što su festivali na koje se poziva strane agente i izdavače ili pak kontinuirani odlasci na sajmove na kojima se s njima razgovara. Ništa od toga u hrvatskom primjeru ne funkcionira valjano te su putevi pojedinih hrvatskih pisaca do njemačkih izdavača bili vrlo različiti i često su ovisili o sreći i slučaju.

Raznolika scena

Kakva je uopće percepcija književnosti koja dolazi s područja bivše Jugoslavije u Njemačkoj?

Slično kao i u slučaju Hrvatske, čijih je pisaca vjerojatno najviše na njemačkom tržištu, i pojedini pisci iz Srbije i Slovenije imaju stalne izdavače, a poneki i iz Crne Gore, Makedonije ili BiH, pa i s Kosova. Od starijih autora i dalje su u recepcijskoj svijesti njemačkih čitatelja jako poznati Ivo Andrić i Danilo Kiš, a nešto manje poznat, ali ne i manje cijenjen, je i Miroslav Krleža. Ovi ‘klasici’ su još uvijek neka vrsta garancije da se u slučaju bivše Jugoslavije može raditi o djelima ozbiljnih vrijednosti. Naravno, njemačka književna scena je velika i raznolika, dakle ono što se jednom kritičaru sviđa, ne mora se svidjeti drugom, ali Bora Ćosić, Dragan Velikić, Dževad Karahasan, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Miljenko Jergović, Aleš Šteger, Andrej Nikolaidis, Goran Vojnović, Ivana Sajko, Marko Pogačar ili Edo Popović, da navedem samo najpoznatija imena, ostvarili su uistinu lijep uspjeh.

Hrvatski nastupi na stranim sajmovima kontinuirano su se pretvarali u smotru nestručnosti i nesposobnosti hvatanja koraka s načinom na koji bi se ovakva međunarodna suradnja trebala ostvarivati

Tko je najprevođeniji? Koja djela se izdvajaju?

Pisci koje sam navela su svi ‘najprevođeniji’, jer uglavnom imaju stalne nakladnike, koji kontinuirano objavljuju sve što napišu, tako da jedan prozni pisac s ogromnim opusom kao Bora Ćosić ima naravno i ogroman broj prijevoda na njemački jezik, ali i Marko Pogačar je kao pjesnik prisutan s velikim brojem prevedenih pjesama ili pak Ivana Sajko, koja piše i dramske tekstove. Njoj su prevedene i igrane sve drame koje je dosad napisala. Njemačko jezično područje, jer se knjige objavljene u Njemačkoj čitaju i u Austriji i u Švicarskoj, je veliko i ukus je srećom raznolik, tako da i romani sa suvremenom urbanom tematikom Ede Popovića ili pak romani u kojima se govori o dodiru kršćanstva i islama, kao u nekim djelima Dževada Karahasana, ili sofisticirano-filozofska djela Bore Ćosića imaju svoju publiku. Pri tom porijeklo pisaca u stvari nije toliko važno, a recepcija se ne ograničava na određene teme ili stilove, nego je otvorena u svim smjerovima. Radi se naprosto o tome da je dobre pisce u dobrom prijevodu moguće prepoznati i da takvo prepoznavanje na njemačkom tržištu knjiga još uvijek funkcionira. Odmah poslije dodjele međunarodne nagrade za književnost u berlinskoj Kući kulturâ svijeta, a koju sam dobila s Ivanom Sajko, javljeno mi je da sam dobila i nagradu za prijevod drame ‘Bacači prstiju’ Ive Brdar te da sam nominirana za ‘Deutscher Jugendtheaterpreis’ s Dinom Pešutom. Mislim da ni u jednom slučaju nije bilo odlučujuće odakle ovi pisci dolaze i kakve biografije donose sa sobom, pa ni to što svo troje odnedavno žive u Berlinu, nego to što pišu na originalan način o temama koje zanimaju i njemačke čitatelje i gledatelje.

Stihijski pristup

Osim na prijevodima, puno ste radili na promociji hrvatske književnosti, posebno na Sajmu knjiga u Leipzigu i sveučilištima. Kakvo je sada stanje? Jesu li vas sada kontaktirali?

Stanje nikad nije bilo dobro i to neovisno o tome tko je bio ili bila ministar ili ministrica kulture, samo se mijenjao ton i način suradnje, ali ne i ono što je po meni najvažnije: stručan pristup. Doduše, ministar Božo Biškupić čak dvije godine zaredom upustio se u suradnju sa mnom i s njemačkim kolegama, a pokazao je i iznenađujuću demokratičnost, jer se nije miješao u izbor pisaca, ali poslije 2008. godine ova se suradnja nije više u takvom obliku nikad ponovila. Sve nastupe na stranim sajmovima financira Ministarstvo kulture, a Zajednica nakladnika i knjižara, kao dio HGK, trebala bi biti nositelj organizacije, dok bi programski izbornik trebao birati program. Međutim, sve se to kontinuirano pretvaralo u smotru nestručnosti i nesposobnosti hvatanja koraka s načinom na koji bi se ovakva međunarodna suradnja trebala ostvarivati. Lani je Zajednica nakladnika promijenila izgled štanda i potrudila se oko modernijeg predstavljanja u Frankfurtu, pa postoje nade da će tako biti i u Leipzigu. Za Leipzig me nitko nije kontaktirao, što je utoliko čudnije kad se zna da sam ove godine po peti put za redom bila u žiriju Leipziške nagrade za europsko razumijevanje, da sam ionako bila u Leipzigu i da sam suorganizirala ‘Leipzig čita’. No za Frankfurt 2018. me je kontaktirao predsjednik Zajednice nakladnika Mišo Nejašmić, koji se trudi pokrenuti stvari s mrtve točke i koji je zaslužan za lanjski vrlo solidan štand u Frankfurtu. Dakle, kao i uvijek, sve ovisi o angažiranim pojedincima, a važno je da ih strukture ne sprječavaju u radu. Od 2009. do 2014. vodila sam mrežu Traduki, pa sam bila u prilici napraviti ponešto i za hrvatske pisce u Leipzigu. Zanimljivo je da je program koji sam tada osmislila pod imenom ‘Fokus Jugoistočna Europa’ i koji je obuhvaćao čak 10 zemalja, u stvari izrastao iz hrvatskog nastupa 2008. godine. Velika je šteta što ovu činjenicu nitko iz Ministarstva nije prepoznao, a koje je inače na moj nagovor postalo članicom Tradukija. Radi se o pomanjkanju interesa, koje me svaki put iznova zaprepasti kad ga se sjetim, ali srećom ga se ne prisjećam previše često. Da bih ilustrirala svoju tvrdnju o pomanjkanju stručnosti navest ću primjer Slovenije. Tamo je organizaciju predstavljanja preuzela Javna Agencija za Knjigu JAK i od tad su slovenski nastupi postajali sve sustavniji i smisleniji da bi suradnja kulminirala u pozivu u Frankfurt, gdje će 2022. Slovenija biti zemlja-gost. Zainteresiranima mogu preporučiti da prosurfaju po web-stranicama JAK-a. Ogromna je razlika između slovenskog stručnog i hrvatskog stihijskog, nesustavnog i gotovo bezvoljnog pristupa.

Autorica ste cijenjenog i čitanog romana ‘Olivino nasljeđe‘ u kojem ste njemačkoj publici pokušali približiti Drugi svjetski rat na našim područjima, posebno u Dalmaciji. Jeste li uspjeli u tome?

Reakcije njemačkih čitatelja često su pokazivale iznenađenje količinom za njih novih informacija. Naročito na književnim večerima, na kojima sam diljem cijele Njemačke čitala iz romana, u direktnom razgovoru s publikom, doživljavala sam često istu reakciju. Iz publike bi se javio netko tko bi prvi rekao kako je bio uvjeren da su svi Hrvati u Drugom svjetskom ratu bili ustaše i suradnici Hitlerove Njemačke te da se ne može načuditi mojoj priči o tome da su Istra i Dalmacija bile pod Italijom i da je tamo postojao snažan pokret otpora. Na to bi onda i drugi iz publike prihvatili razgovor i iskazivali čuđenje, jer su im ove informacije bile nove. Veliki broj Nijemaca misli da su svi partizani bili Srbi te da je Tito također bio Srbin, a još veći broj nikad nije čuo za talijansku okupaciju Jadrana, još manje za logore na Molatu ili na Rabu ili na primjer kako je mučen i u zatvoru ubijen legendarni splitski profesor biologije Ćiro Gamulin po kojem se zvala moja gimnazija, a koji je stradao samo zato što je učenike upozorio na to da potalijančivanje Hrvata nije razlog za slavlje. Danas ova škola nažalost ne nosi više njegovo ime. Obitelj moje majke ozbiljno je stradala u Drugom svjetskom ratu o čemu sam pisala u romanu. Najtužnija mi je sudbina mamine tete Elvire Udovičić koju su Talijani mučili. Kako nije htjela odati nijedno ime ilegalaca koje je poznavala, strijeljali su je. Bilo joj je samo 28 godina i bila je majka malog dječačića, koji je postao ratno siroče, jer mu je pred kraja rata u borbama za oslobođenje Murtera pao i otac, ujak moje mame. Inače, u romanu sam pokušala pisati diferencirajući, sa sviješću da su individualne sudbine nešto sasvim drugo od bilo koje službene politike ili ideologije, pa bile one i tako snažne i dominantne kao nacistička, fašistička ili komunistička. Interakcija malog pojedinca i velike povijesti uvijek je zahvalan materijal za književnost, dapače mislim da je književnost jedino pravo mjesto na kojem se o ovom odnosu pojedinca i povijesti može razmišljati na kompleksan način, kakav je jedini primjeren ovako teškim temama.

Rast desnice

U romanu tematizirate i zbjeg u egipatski El Shatt gdje je otišlo tridesetak tisuća ljudi. Danas iz tog dijela svijeta ljudi bježe na zapad, najčešće u Njemačku, prolazeći pritom kroz Hrvatsku gdje se, na žalost, i puca na njih?

Rekla sam vam da se Nijemci iznenade kad čuju priče o dalmatinskim partizanima i o stradanjima civila ne samo pod Talijanima, nego i pod Nijemcima poslije kapitulacije Italije, tako je i moja baka bila u njemačkom logoru, odakle se vratila teško traumatizirana. No svi se ipak najviše začude kad doznaju za El Shatt. Njemački su kritičari, tako i slavni tjednik Der Spiegel, naglašavali upravo ovu epizodu iz mog romana kao najveće iznenađenje. U svibnju sam bila na turneji s novim izdanjem po južnoj Njemačkoj. I tamo su čitatelji govorili kako nikad nisu čuli za tako nešto, a mislili su da su upravo oni u njemačkim školama čuli baš sve o Drugom svjetskom ratu. I onda odjedanput doznaju od mene kako su sa sjevernih obala Mediterana brodovi išli prema južnim obala noseći izbjeglice! Ovo neznanje dolazi sigurno i otuda što se znanje kakvo je postojalo u Istočnoj Njemačkoj izgubilo. Židovski češko-njemački pisac Louis Fürnberg, inače autor teksta himne vladajuće partije u DDR-u, posjetio je 1946. El Shatt i o tome je napisao poemu, koja mi je bila zanimljiva, jer je bio svjedok vremena. U njoj vrlo ratoborno piše protiv Britanaca i četnika Draže Mihailovića, dok je svim komunističkim srcem bio oduševljen Titom, no zbog rezolucije Kominterne iz 1948. Fürnberg je Titovo ime na nekoliko mjesta u poemi morao zamijeniti pojmom ‘domovina’. O svemu se tome u današnjoj Njemačkoj jedva još ponešto zna, iako i o Fürnbergu postoji stručna literatura. No ona nije isto što i šira javnost. Nevjerojatno je da su Hrvati sami zaboravili i svoje domoljube poput Gamulina ili Elvire Udovičić, pa onda ne čudi ni da su mnogi zaboravili zbjeg u egipatskoj pustinji. A i izbjeglištvo iz devedesetih se olako zaboravlja kad se raspravlja o današnjim izbjeglicama. Nedostatak empatije i nepoznavanje povijesti mi se nekad čine upravo zastrašujućima.

Cijela Europa nalazi se u nekoj vrsti tranzicije prema neizvjesnoj budućnosti. Kako u Njemačkoj gledaju na taj proces?

Iako i u Njemačkoj rastu desničarske snage, srećom raste i otpor prema populističkom nuđenju jednostavnih odgovora na teška pitanja, što govori o zadivljujuće velikom broju Nijemaca koji svoju povijest poznaju i koji nisu izgubili empatiju. Tako su upravo u Münchenu održane demonstracije protiv populističkog skretanja bavarskog CSU-a udesno, a koje bi po nekoj političkoj kalkulaciji te stranke trebalo zaustaviti AfD na predstojećim bavarskim izborima. No građani Münchena su u velikom broju pokazali da se s ovakvim pokušajem hvatanja desničarskih glasova ne slažu. U Njemačkoj su mnogi zabrinuti zbog dezintegracije Europe, ali zbog relativno dobre ekonomske situacije još uvijek nije nestao optimizam, iako naročito s istoka zemlje uvijek iznova dolaze vrlo neugodna iznenađenja, primjerice demonstranti u Dresdenu koji skandiraju da bi se izbjeglice na brodovima koji lutaju Sredozemljem trebale - utopiti. Tako nešto bešćutno i brutalno odavno se nije čulo u njemačkoj javnosti, no srećom su i reakcije bile vrlo glasne. Iskreno se nadam da će Njemačka izdržati ove udarce s desnog krila i da će ona Njemačka, koja se desetljećima minuciozno bavila svojom nacističkom prošlošću pod sloganom ‘Nikad više!’, na kraju prevladati.

1/1