"Oš' mi reć' malo o sebi?", pita muškarac s kojim je izašla.
"Nemam mnogo reći… glasgowska katolkinja od rođenja. Prilično miran život", odgovara hladnokrvno Agnes Bain.
Sve i kad bismo pretresli cijelu svjetsku književnost, teško da bismo našli veći understatement. Majka troje djece iz Glasgowa, dva puta rastavljena i alkoholičarka većinu života, Agnes je voljela gledati američku sapunicu "Dallas". Poistovjećivala se s likom alkoholičarke Sue Ellen Ewing. Kad bi se Agnes napila rekla bi, ista ja. Govorila bi televiziji: "bolest je to", "ne može si jadna pomoći". Mali Shuggie Bain gledao bi kako se glumici trese donja usna od hinjene emocije i mislio, "a gdje je glava u pećnici i zapaljeni zastori, gdje su razdrljeni strikani"?
Bildungsroman Douglasa Stuarta "Shuggie Bain", dobitnik Bookera za 2020., možda je najmanje roman o odrastanju naslovnog dječaka. Dvije žene čine se prisutnijima u romanu od malog Shuggieja. Prva žena u priči o postindustrijskoj Britaniji u razdoblju od 1981. do 1992. je Margaret Thatcher. Ona je u pozadini zatvaranja glasgowskih brodogradilišta i ugljenokopa, ona je siva eminencija osiromašivanja radničkih obitelji. Druga žena je, naravno, Agnes Bain. Divna, luda, zastrašujuća alkoholičarka. Shane MacGowan u tijelu sredovječne kućanice. Hodajuća strahota u tijelu Elizabeth Taylor. Agnes Bain upropastila je sve što je u životu mogla upropastiti. Padala je sve niže i niže. Pila dok su djeca gladovala. Budila se u nepoznatim stanovima okružena nepoznatim pijancima, dok se Shuggie sam kod kuće smrzavao. Na kraju se Shuggie želio sjećati samo onih sretnih dana, onih rijetkih, prekrasnih dana kada bi majka bila trijezna.
U zahvali na kraju romana Douglas Stuart (1976.) napisao je da "Shuggieja Baina" duguje "sjećanjima svoje majke i njezinoj borbi, kao i bratu, koji mi je dao sve što je mogao". Odrastao je u siromašnoj i tzv. disfunkcionalnoj obitelji, završio studij tekstila u Škotskoj, magistrirao u Londonu, pa se u New Yorku zaposlio kao modni dizajner. Glasgow je ostao daleko iza njega. Ali samo u fizičkom, geografskom smislu. Debitantski roman pisao je deset godina. To je godina pisanja za godinu odrastanja koje roman pokriva. Ne bi trebalo iznenađivati da je trideset izdavača odbilo rukopis. Iz nekog zaumnog razloga to je nešto što se dešava s uspješnim romanima. Pametni, knjiški ljudi često ostanu prikraćeni. Ali "Shuggie" je sada ovdje i tako je dobar da to boli. Nema majke koja bi željela ovakav roman, nema sina koji bi ga želio, a gotovo da nije bilo ni izdavača, no "Shuggie Bain" se dogodio. U zadnje vrijeme puno čitamo o majkama: Handke, Ernaux, Bergman… a Stuart je dio tog niza, kažimo samo to.
