Petrol Girls: Baby (Hassle Records)
Treći album britansko-austrijskog post hard core benda izašao je nekih mjesec dana nakon što je Vrhovni sud SAD-a srušio pedeset godina staru presudu u slučaju Roe vs. Wade i time otvorio vrata zabrani pobačaja. "Baby" donosi pjesme poput "Baby, I Had An Abortion" i "Fight For Our Lives", čije oštre, izravne poruke djeluju kao suvremeni nastavak Bikini Kill ili feministička verzija Rage Against The Machine. U praksi to znači da kvartet često žrtvuje tekstualne i instrumentalne nijanse nauštrb energije i bijesa, no baš zbog tog manjka suptilnosti "Baby" djeluje kao pravovremeno tempiran krik, šaka u uho raznim obožavateljima Jordana Petersona i sličnih pseudointelektualnih profitera koji hrane frustracije usamljenih adolescenata i onih koji se tako osjećaju. "Baby" neće promijeniti ničije mišljenje o patrijarhatu i njegovim užasima, ali mu to nije ni namjera. Umjesto toga, on funkcionira kao glasni i neukrotivi "no pasarán".
Chat Pile: God's Country (The Flenser)
Uz sve mizantropske, autodestruktivne, a nerijetko i mizogine konotacije koje se mogu vezati za tridesetak godina noise rocka kao žanra, teško je naći bolju zvukovnu kulisu života u provinciji ili na rubovima društva. Članovi Chat Pilea, kvarteta iz Oklahome to, čini se, itekako dobro znaju. Njihov debi "God's Country" četrdesetak je minuta nemilosrdnih start stop ritmova, basa toliko dubokog da se neprekidno nalazi na granici čujnosti, rastopljene gitare i maničnog vokala. Kombinacija je idealna za njihove nižeklasne horor priče. Bend svoj sonični arsenal koristi kako bi oslikao niz različitih perspektiva i protagonista, od problema beskućništva u "Why" preko murder balade iz perspektive osvetoljubivog bivšeg supruga "Pamela" do ovisničke psihoze u potpuno maničnoj završnici "grimace_smoking_weed.jpeg". Svaka od tih pjesama izvedena je brutalnim intenzitetom benda na rubu živčanog sloma, čime se postiže gotovo dokumentaristički osjećaj. "God's Country" primjer je žanrovskog ostvarenja koje zbog svoje tvrdoglavosti i beskompromisnosti neće zadobiti pažnju šire publike, no kroz sve navedeno demonstrira sposobnost žanra da iskorači izvan granice macho karikature i opiše klaustrofobiju tijela, uma i prostora kao rijetko koja druga glazba.
Ashenspire: Hostile Architecture (Aural Music)
Drugi album red anarchist black metal benda iz Glasgowa rijedak je primjer eksplicitno političnog ostvarenja koje uspijeva spojiti artikuliranost, poetičnost i izravnost poruke te je povezati s konstantno zanimljivom, dinamičnom i nepredvidljivom glazbom. Bubnjar i vokalist Alasdair Dunn izabrao je teatralni spoken word stil koji paše uz glazbu, a istodobno i izravno prenosi poruku što nije uvijek moguće u abrazivnim vokalnim stilovima. Ashenspire se ne boje zagaziti u teritorij posve netipičan za metal bend, radilo se o brojnim saksofonskim i violinskim dionicama ili tematiziranju urbane arhitekture u kasnom kapitalizmu. "Hostile Architecture" fascinira elegantnim spojem emocijama nabijene izvedbe i gustog tekstualnog sadržaja na rubu esejistike. Takav tip albuma zahtjeva koncentrirana i opetovana slušanja jer se uporno poigrava s očekivanjima slušatelja i glazbenim elementima. No svi koji imaju strpljenja odslušati ovih 45 minuta bit će nagrađeni poprilično unikatnim glazbenim iskustvom. Napokon, kad ste čuli za black metal bend koji se poziva na "kapitalistički realizam" Marka Fishera u promo materijalu i posvećuje album kritici izgradnje megalomanskih višestambenih zgrada? Toliko o tome da je sve već rečeno, jer očigledno u svakom žanru ima prostora za nove teme, atmosfere i preokupacije.
