>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Čedomir Višnjić: Od vitalnosti Srba nije ostalo skoro ništa

Publicist u povodu nove knjige ‘Vreme sporta i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951.-1971.’: Postojala je izreka kako Lika sav svijet naseli, a sebe ne naseli. Tome je došao kraj. Ljudi su konačno prelomili, kad već od Korenice ne može nastati Beč, ‘ajmo onda u Beč ili neku sličnu varoš, sretniju od Korenice, Vojnića, Okučana

Poslije ‘Kordunaškog procesa’ i ‘Partizanskog ljetovanja’, vaša nova knjiga ‘Vreme sporta i razonode’ zatvara trilogiju novije historije Srba u Hrvatskoj obuhvaćajući pedesete i šezdesete godine prošlog vijeka. Sa ove vremenske distance, što su te decenije značile za Srbe u Hrvatskoj, za njihovo selo, odnosno za ustaničke krajeve u Hrvatskoj?

Nikad ne možemo dovoljno naglasiti činjenicu da je 1941. godina bila ona u kojoj je prelomljena sudbina Srba u Hrvatskoj, prelomljena u negativnom smislu i smjeru, dakako. Iz rata su izašli ne samo prorijeđeni nego i savršeno proletarizirani, bez lidera, ako se ne broje vojni i partijski komandiri i komesari, bez tradicije, bez imovine. Pa nije ni čudno da su dvije, napokon mirne, poratne decenije doživjeli kao priliku da pobjegnu od nesreće. Identifikacija sa novom državom i politikom industrijalizacije zemlje omogućila im je da napokon izađu u većem broju iz svojih sela i uhvate priključak sa jednim tipom modernizacije. Kod većine naših starijih ljudi naglašen je ‘optimizam memorije’ i oni taj vremenski period vide kao topao i osunčan, kao ‘Vreme sporta i razonode’. Važno je napomenuti da nisu sasvim u krivu.

Bakarić je malo koga istinski cijenio, osim Tita i Staljina, a Srbe iz Hrvatske svakako ne. Učinio je sve što je mogao da ukloni one istaknutije, a da zadrži one koji su odgovarali njegovom političkom cilju – sukobu sa desničarskim hrvatskim nacionalizmom

Kako su se snašli iza zavjesa bratstva i jedinstva, između srpstva i jugoslavenstva?

Jedva da su se snašli i jedva da im je u tome ko bio od realne i pametne pomoći. Neke činjenice, i danas nesporne, išle su u prilog takvom razvoju događaja. Nakon iskustva prve Jugoslavije i ustaškog napada na egzistenciju ovog naroda, ne samo da je bilo straha u kostima, nego je i građanski nacionalizam na ovim stranama bio potučen do nogu. Nakon likvidacije partizanskog trojca BrkićŽigićOpačić, koji je prvi počeo osvještavati dosege revolucije, klatno je među ovdašnjim Srbima sasvim bilo otišlo na jugoslavensku stranu. U ovoj knjizi pokušavam prepoznati one znakove i uzročnike koji su u prvoj polovini 1960-ih godina doveli do zaokreta u cijeloj Jugoslaviji i omogućili drugi val nacionalne integracije među Srbima u Hrvatskoj. S tim da ovaj put proces nisu vodili sveštenici i trgovci kao u vrijeme Svetozara Pribićevića, nego nacionalna inteligencija i medijske ličnosti iz Beograda, posredovane novim masovnim medijima koji su sad stigli i do zadnjih zaselaka Banije, Korduna i Dalmacije. U tome je, pored ostalog, veliku ulogu odigrao sport, naročito fudbal.

Nasljednici Kuenovih Srba

Kome su bili bliži, Beogradu ili Zagrebu, i kako su te veze utjecale na njihovu krajnju sudbinu?

U ovom periodu, gledani u cjelini, oni su u svakom pogledu bliži Zagrebu. Većina naših pisaca tada ne dovodi u pitanje svoju republičku pripadnost, istina, nikad izgovoreno do kraja, jer je ta pretpostavka bila posvećena i neupitna, republička pripadnost u okviru Jugoslavije. Tako je sa Grigorom Vitezom, Vojinom Jelićem, Vladimirom Popovićem, Novakom Simićem, Branislavom Zeljkovićem. Ovaj zadnji bi se redovno pojavio u Prosvjeti čim bi se međunacionalni odnosi zaoštrili, iako mu je pjesnički jezik zaista bio više hrvatski nego srpski. Sa malo gorčine bi čovjek mogao reći da je bila sretna okolnost za neke od njih što su umrli ‘na vrijeme’, prije svih Vitez i Desnica. Ali ne radi se samo o piscima i intelektualcima, i politički radnici svih nivoa, Srbi oko Bakarića, bili su uglavnom bezrezervno odani svojoj ekipi i njenom vodstvu i politici privrednog razvoja republike. A bilo je tu u tragovima i starog samostalskog naslijeđa i mentaliteta. Tek će se mlađa generacija, pod uticajem kulturne dominacije Beograda, početi odvajati od ovog kursa, predvođena dijelom starih komunista, ali koji su imali u biografiji i samostalsko iskustvo (Rapajić, Joka), pa i građanskih intelektualaca, poput Vladimira Ivkovića.

Ističete nerazvijenu ekonomsku moć hrvatskih Srba, da se 11 općina sa većinskim srpskim stanovništvom nalazilo na dnu društvene ljestvice, da se više vodilo računa o spomeničkoj baštini nego o životu i budućnosti, nekoliko puta se navodi da su recimo u Liku ulagane milijarde, ali uzalud… Zašto je došlo do toga i tko je kriv za propuštenu šansu?

Bilo bi lako kad bismo jednostavno mogli uprijeti prstom i reći taj je kriv. Inicijalno je kriv vjerovatno ‘onaj’ koji je na onim tada opustjelim i zaraslim krajevima zamislio i realizovao veliku srednjoevropsku kasarnu-granicu. Ili je možda sve još starije od toga. To sa uloženim sredstvima, svakako, nije istina. Nego su se svima u političkim centrima ta sredstva unapred činila bačena u vjetar, pa su svote preuveličane. A i kad je ulagano, radilo se uz pojačanu svijest o političkoj potrebi i ciljevima, pa su i kriteriji poslovnosti bili tome prilagođeni. To je ona čuvena Bakarićeva rečenica: Ne možemo od Korenice napraviti Beč. Pametniji su ga odmah priupitali – zašto Beč? Bilo je i bližih mjesta za poređenje.

Centralna ličnost knjige jeste Vladimir Bakarić. Kažete da on ‘nije lako uzimao u usta Srbe iz Hrvatske’. Kakav je bio njegov odnos prema krajiškom selu koje je mnogo uložilo u revoluciju od koje je on mnogo dobio?

On zaista jeste moja autorska fascinacija. Jedina ličnost koja snažno povezuje radnju i likove sve tri moje knjige. Okosnica ovog malog krajiškog crvenog točka. On je primjer koji govori i to koliko je važno za jednog političara, a u očima historičara, da iza sebe ostavi, makar i pročešljan, lični arhiv. On je bio ili jedan od onih ili glavni među onima koji su presudili u sva ona tri slučaja proplamsaja političke ideje i volje ovdašnjih Srba, a u okviru hrvatskog komunističkog pokreta. A opet, kao ličnost isuviše je zanimljiv da bismo ga jednostavno otpisali kao negativca. Danas nam mnogo toga govore, više nego u vrijeme kad su izrečena, njegova usputna sjećanja na prve dane na ratnom Kordunu. Na susret našeg sela i agramerskog intelektualca, ljevičara. I mogli bismo reći da je, bez obzira na snalaženje jedne ili druge strane, sve i nastavilo tako kako je i krenulo. U susretu sa ljudima poput Stanka Opačića on je brzo shvatio da je ideološki i politički superioran. Malo koga je on istinski cijenio, osim Tita i Staljina, a Srbe iz Hrvatske svakako ne. Učinio je sve što je mogao da ukloni one istaknutije, a da zadrži one koji su odgovarali njegovim predodžbama i njegovom primarnom političkom cilju – sukobu sa desničarskim hrvatskim nacionalizmom. A što se tiče ustaničkih srpskih krajeva, smatrao ih je bazenom jeftine radne snage za industrijalizaciju Hrvatske. Smatrao je da time pogađa njihove najdublje težnje i interese.

Kakav su značaj imali Titini, odnosno Bakarićevi Srbi u tadašnjem političkom životu, ali i kako su se i koliko oni borili za interese svoje zajednice i sredine?

Igrali su značajnu ulogu u ostvarivanju Bakarićeve republičke politike. Bilo ih je mnogo na različitim pozicijama u javnom životu, obično su zauzimali drugo mjesto u formaciji. Nepisana podloga njihove pozicije bila je jednostavna: bili su lojalni vladajućoj politici, uspinjali su se u njoj kao Srbi, pod pretpostavkom da u političkom smislu od njihovog srpstva ne ostane ni traga. I kad na političkim tijelima krenu one najvažnije i najteže diskusije o hrvatsko-srpskim odnosima, pa i o ustaničkim krajevima, oni glasno ćute. Niko se od njih ne javlja jer je u njihov politički gen upisano da sudbina njihovog naroda ovisi o sudbini revolucionarnog projekta. Pa se oni bore za taj režim bez i primisli na sindikalnu zaštitu parcijalnih interesa svoje grupe, u ovom slučaju nacionalne grupe. To ne izgovaraju javno, ali kao da se pretpostavlja, ako padne Titov projekt, vraćamo se na početak 1940-ih. Hoću ovim reći i to, o njima danas treba govoriti otvoreno i bez velikog milosrđa, ali zapravo ih nije teško razumjeti. Njih, svojevrsne nasljednike Kuenovih Srba, što bi ih lično vjerovatno gadno uvrijedilo.

U knjizi posebna poglavlja pripadaju SKD-u Prosvjeti, za koju se kaže da je bila ‘institucija nacionalna samo po imenu, koja je svim sredstvima poricala to ime’, a prema riječima njenog sekretara Vojina Jelića, ‘njena je zadaća bila prosvjećivanje sela’, ali sela koje je unaprijed bilo osuđeno na nestajanje…

Ova je cijela priča i krenula od Prosvjete. Nastala je kao pokušaj rekonstrukcije napora tadašnjeg Prosvjetinog rukovodstva da ponudi odgovor na zbivanja u Hrvatskoj sa kraja 1960-ih i naročito onih iz 1971. godine. I taj dio Prosvjetine povijesti, onaj kojem su predsjedavali Nikica Rapajić i Milan Zjalić, mnogo je zanimljiviji od dvostruko dužeg prethodnog. Društvo je 1950-ih vegetiralo, bilo je, kako će to reći kasnije sveštenik i historičar Milan Radeka, nacionalno uškopljeno. U radu nije bilo nacionalnih sadržaja, u časopisu nacionalnih tema. I baš tu je vidljiv sinkroni karakter zbivanja. Rapajić počinje raditi u Prosvjeti polovinom 1960-ih, kad već svi akteri započinju dezintegracione procese u zemlji i on započinje sa otvorenim zastupanjem i propagiranjem stavova utemeljenih na tradicijama i interesima politike Srba u Hrvatskoj. U posljednji čas grupa ljudi koja je bila aktivna u vodstvu Prosvjete stigla je do poštenog odgovora na sve nacionalne težnje tadašnje hrvatske politike, kako one proistekle iz partijskog vrha, tako i one iz Matice hrvatske i redova hrvatske inteligencije. Njihov je odgovor bio utemeljen na očuvanju zajedništva, pa i zajedničke države, ali stigli su i do razmatranja radikalnih opcija. U svakom slučaju, sve što su mislili i radili imalo je defanzivan karakter. Svi su im napori završili u arhivu, ali kad se ti materijali danas čitaju, mora im se odati priznanje, nisu se bojali svog vremena. Stanko Korać je postao začetnik nove kulturne politike Srba u Hrvatskoj, a pored njega treba spomenuti i Milana Bosanca, Nikicu Rapajića, Milu Joku, Milana Nožinića i Vladu Ivkovića.

Djelo Simeona Zlokovića

U periodu kad se između obnove crkve i izgradnje zadružnog doma bez razmišljanja biralo ovo drugo, kako je egzistirala Srpska pravoslavna crkva?

To je najtužnije poglavlje ove povijesti. Imao sam sreću i zadovoljstvo da današnjoj publici predstavim dio onoga što je radio i sa čim se bavio veliki episkop Simeon Zloković. Izravni problem je vjerovatno bio u tome što je hristijanizacija našeg krajiškog svijeta u uslovima vojničkog života uvijek bila tanka i sporna. Uz svoju crkvu istinski je živio naš građanski svijet, potpuno uništen 1941. godine. Dugo potiskivana glad našeg siromašnog i prenaseljenog sela, glad za napretkom, boljim i lakšim životom, potpuno je potisnula sve elemente tradicije, a crkvu naročito. Nije pretjerano reći da je ono što je bilo religijska potreba u svijesti ljudi pod svoje uzela nova ideologija. Vjernički odnos prema istinama komunizma bio je lako vidljiv kod dobrog dijela našeg svijeta. Pa su oni bez puno grizodušja obarali ostatke svojih starih crkava i gradili zadružne štale ili domove kulture. Sa svim tim se na svoj, ljudski i politički uvjerljiv način, nosio Simeon Zloković. I on je primjer koji govori koliko je važno ne ćutati o zlu, nego se oglašavati, pisati, uvjeravati, aktivno čekati bolje vrijeme.

U knjizi obrađujete period 20 godina poslije Drugog svjetskog rata, koliko je prošlo i od zadnjeg rata devedesetih. Možemo li između ta dva razdoblja povući paralelu što se tiče položaja Srba Hrvatskoj, uloge Prosvjete i, na kraju, što je ostalo od ‘vitalnosti našeg naroda’, o čemu je nekad govorio dr. Gajo Petrović?

Od te vitalnosti koja je omogućila da se još jednom podigne iz provalije ratnih gubitaka, nije ostalo skoro ništa. Nekad je postojala popularna izreka kako Lika sav svijet naseli, a sebe ne naseli. Tome je konačno došao kraj i pitanje je koliko za tim treba plakati. Treba plakati nad načinom na koji se sve odvijalo, a rezultat je vjerovatno većim dijelom bio neizbježan. To isto vrijedi i za cjelinu naše priče koja je završena u smislu kakav smo poznavali kroz historiju. I to je više za plač zbog načina nego zbog svega drugog. Ljudi su konačno prelomili, kad već od Korenice ne može nastati Beč, ‘ajmo onda u Beč ili neku sličnu varoš, sretniju od Korenice, Vojnića, Okučana. I rekao bih da se u ovoj našoj priči više ne radi o pronalaženju paralela, radi se o kontinuitetu jednog procesa. Onaj najgorči zadnji zaključak do kojeg sam došao mogao bi se ovako formulirati: zaista nam je često nedostajalo pameti, a kad smo je i imali, to se nije pokazivalo kao naročito važno. Mislim pritom na kolektivne ciljeve.

Ako su šezdesete i sedamdesete bile vrijeme sporta i razonode, kako bismo mogli nazvati ovo sadašnje?

Vrijeme straha od praznine. I doslovno i onako kako je o tome pisao Meša Selimović.

1/1