The Underground Railroad
Lako se čovjek pogubi u moru suvremene televizijske produkcije pa mu izmaknu biseri koji nisu podlegli sveopćem medijskom i društvenomrežnom hypeu. Takva je sudbina tihog i nepravednog tavorenja u poluanonimnosti zadesila i prošlogodišnju mini-seriju "Podzemna željeznica" ("The Underground Railroad"), adaptaciju Pulitzerom ovjenčanog istoimenog romana Colsona Whiteheada iz 2016., koju je na filmski jezik u deset epizoda dostojno preveo oskarovac Barry Jenkins. Ova magično realistična pripovijest, koja tematizira jednu od najstrašnijih kolektivnih trauma čovječanstva – ropstvo u Sjedinjenim Državama – alternativna je povijest u kojoj se stvarne povijesne činjenice stapaju sa spekulativnim događajima, a ispričana je kroz fokalni lik šesnaestogodišnje ropkinje Core, koja s plantaže u Georgiji pokušava uteći u slobodu. I to ne bilo kako, nego upravo podzemnom željeznicom koja s američkog juga podzemnom trasom prema obećanoj zemlji, Kanadi, prevozi odbjegle robove, za kojima njihovi vlasnici nemilosrdno tragaju. Poigrao se tu Whitehead s povijesnim pojmom ‘podzemne željeznice, u stvarnosti kolokvijalnim nazivom za labavu mrežu abolicionista, ruta za bijeg i sigurnih mjesta koja je u slobodu odvela sto tisuća ljudi, pa si za potrebe priče uzeo pjesničku slobodu da metaforu oživotvori i cijelu tu mrežu zabranjene empatije smjesti doslovno pod zemlju, u tunele s pravim stanicama, parnim lokomotivama i kondukterima koji bilježe stravične priče svojih putnika. Historiografski podaci i poetski tropi autora, kako književni tako i redateljski, sudaraju se, a iz te se eksplozije istovremeno rađa i mučno hiperrealističan opis robovskog sustava i nijemog pristajanja koje ga je tako dugo i održavalo na životu, kao i magično metaforični prizori koji bez imalo patetike dramatiziraju sve oblike bjelačke supremacije u američkoj povijesti, preživjele do danas. Nevjerojatno sugestivna režija Barryja Jenkinsa, gluma, glazba i, općenito, u svakom segmentu sjajna produkcija, unatoč nominacijama nisu okrunjene nijednim Emmyjem, što jasno ukazuje na nelagodu koju ta tema još uvijek generira u američkom društvu, sve bolesnijem od duge povijesti zatomljivanja te transgeneracijske traume. Kod nas se može gledati na streamalici Amazon Primea no, s obzirom na temu, a i vlasnika produkcije, gotovo da ju je neprilično konzumirati legalnim kanalima.
Besa
Pune su tri godine prošle od nevjerojatne prve sezone Bese, srpske serije koja je podigla standarde kriminalističkog žanra u regiji i malo koga ostavila ravnodušnim. Idejni tvorac koncepta i vlasnik producentske kuće Adrenalin, Srđan Šaper, i kreatori serije Igor Stoimenov i britanski scenarist Tony Jordan, iznenadili su nas krajem prošle godine, usred pandemije, novom sezonom koja je od prve, u stilu "Kuma 2", još malo narasla. Od prvotne priče koja je hičkokovski tematizirala običnog čovjeka u sudaru s neočekivanom silom koja se iznenada pojavljuje i potpuno preokrene njegovu svakodnevicu, u drugoj se sezoni javlja još jedna dramaturška nit koja otvara temu sukoba generacija. I dalje imamo Uroša Perića, ali on više nije martir, koji se pod prijetnjom krvne osvete bori za opstanak svoje porodice, već očajnik kojeg je ta borba transformirala u čovjeka kakav nije ni sanjao da bi mogao postati. Njegov antagonist Dardan Beriša, zloglasni albanski Escobar kojeg maestralno igra kosovsko-francuski glumac Arben Bajraktaraj, više nije samo beskrupulozna zvijer, nego krhak moćnik koji se iz zatvora bori za obiteljsku čast koju je, ne mareći za tradiciju i kriminalne kodekse, pogazio njegov vlastiti sin. Iako je mjestimično predvidljiva, priča je toliko puna preokreta, narativnih rukavaca i zapleta, i toliko fantastično odigrana, režirana i producirana, da se gleda napetije od "Narcosa" ili "Gomore", vjerojatno i stoga što su ovdašnjem gledatelju bliskiji i milje i jezik. Snimala se u Srbiji, Kosovu, Albaniji, Makedoniji, Estoniji i na prekrasnom crnogorskom primorju, i ugostila je preko dvije stotine vrsnih glumaca iz cijele regije, među kojima svakako treba istaknuti još i Radivoja Bukvića, Miloša Timotijevića i Lanu Barić. Premda se u ovoj priči sukob bazira i na etničkim, balkanski tipiziranim tenzijama, suština joj je ipak univerzalna i prevodiva u svaki kontekst, pa je licencu već otkupila i snimila libanonska televizija, a planiraju se i druge strane produkcije. Do treće ćemo se sezone nekako morati strpjeti još barem godinu dana, a dosadašnje možemo gledati na RTL Play Premiumu.
Borgen 4
Prošlo je skoro deset godina otkako smo posljednji put vidjeli premijerku Birgitte Nyborg u jednoj od najhvaljenijih nordijskih drama, danskom političkom trileru "Borgen". Stoga nas je potpuno zatekla vijest da su producenti seriju odlučili oživjeti i vratiti nas u njezin univerzum koji više nije okrenut samo unutarnjim problemima i političkim previranjima Danske. Nova će sezona pratiti Nyborg, danas više ne premijerku, već ministricu vanjskih poslova, u priči koja započinje pronalaskom nafte na Grenlandu, a razvija se u međunarodnu političku bitku za Arktik u kojoj ključne uloge igraju Sjedinjene Države i Kina. Dugo su već serije poligoni za ozbiljne društvene rasprave, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se vruća i nikad aktualnija tema ekološkog opstanka planete za promjenu obraditi iz europskog rakursa, a to ćemo moći provjeriti već sljedećeg mjeseca na Netflixu. Do premijere nam ostaje taman dovoljno vremena da se reprizom prvih triju sezona podsjetimo od čega sve političari ne prezaju u borbi za vlast i moć. Čak i skandinavski, koje često kompleksaški neutemeljeno idealiziramo.
