>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Crveni križonosac

Saša Pavlić matirao je državnu i crkvenu vlast jednostavnom logikom da je Hrvatska država svojih građana, a ne aviona. To je posebno razgnjevilo klerikalne krugove, koji će narednih mjeseci vjerojatno učvrstiti poziciju, ali ako previše zagrizu, mogli bi na kraju ostati bez zubala

Izvanredan, gotovo blistav performans izveo je ovih dana Riječanin Saša Pavlić kada je s križem na ramenu, dok ga je imao snage sam nositi, propješačio od Rijeke do Zagreba, ravno pred Banske dvore, gdje su ga, više zato što su morali nego što su htjeli, primili premijer Andrej Plenković i ministar zdravstva Milan Kujundžić. Istinabog, simbolika drvenog križa možda nije najsretnije pogođena ili barem nije jasno što je Pavlić njome gađao, o čemu ćemo malo kasnije. Ali ono glavno Riječanin je upravo majstorski pogodio. U maniri vrsnog marketinškog znalca poslao je poruku koja je jednostavna kao pučkoškolska zadaćnica, ali ispunjena maksimalnim sadržajem koji govori sve. S jedne strane tezulje stavio je teško oboljelu djecu, a s druge olako kupljene izraelske avione i s uništavajućom argumentacijom zaključio da država koja nema novca za prve, a ima za druge, nema razloga postojati. Kada bi se uplelo i malo hrvatskog Ustava, ovome bi se moglo dodati da je Hrvatska država svih svojih građana, bili oni zdravi, a pogotovo bolesni, a ne država aviona, gdje god bili i kada god bili proizvedeni.

I da je ostao samo na ovome, Pavlić bi postigao pun pogodak, vrijedan humanističke olimpijske medalje. Ali on je otišao i korak dalje. Sučelio je tri milijarde za izraelske avione s fondom za liječenje teško oboljele djece, koji je Plenkovićeva vlada osnovala kako bi kukavički skinula sa sebe odgovornost za financiranje tog liječenja. Na račun tog fonda kapnulo je dosad ni trideset hiljada kuna, s tim da u tome ni lipom nije sudjelovao nitko od budžovana s državnog proračuna. Nula lipa od države, nula lipa od Crkve, ništa od najvećih političkih stranaka, ništa od najbogatijih Hrvata koje nam se predstavlja kao heroje hrvatske tranzicije. Nigdje nikoga! Da li je to odgonetka simbolike Pavlićevog drvenog križa, čime on možda želi apelirati na elementarnu kršćansku savjest i solidarnost, ne možemo znati. Znamo, međutim, da je križ također i službeni simbol Crkve, a ona je dosad znala pokazivati upravo čudovišnu ravnodušnost, pa i odbojnost prema teško oboljeloj djeci, smatrajući je očito kršćanski nedovršenom i ‘neispravnom’ čeljadi. To se, uostalom, i sada potvrdilo, jer s te strane Pavliću nije stigla nikakva, baš nikakva podrška, iako su se vrata obližnje crkve Svetog Marka ne tako davno širom otvarala za prevratnike i kabadahije najgoreg soja. Sasvim suprotno, crno jato klerikalističkih udruga i medija graknulo je na Riječanina kao neku vrstu ‘crvenog križonosca’, koji puše u isti rog s lijevim udrugama i strankama koje bi, kao, htjele da spomenutih tri milijarde sjedne na njihove račune. Nevjerojatno je koliko ovi ‘hodači za život’, koji junački ‘ginu’ za prava nerođene djece, ostanu bešćutno nijemi kada se nađu pred rođenom teško oboljelom djecom, jer ih očito i oni smatraju nedovršenom i ‘neispravnom’.

Ali to je samo jedna, mučnija strana ove priče. Druga nije obilježena takvim u osnovi antikršćanskim moralnim gadarijama, ali zato jeste političkim aspiracijama i pretenzijama najvišeg kalibra. U očima nekada poznate i priznate grupe hrvatskih katoličkih teologa otprije pedesetak godina, na čelu s Tomislavom Šagi-Bunićem (koja je u međuvremenu pomrla, ne dobivši dostojnih nasljednika), akcija riječkog križonosca vjerojatno bi bila ocijenjena kao ‘kršćanluk’. Tako su oni nazivali isprazne nabožne manifestacije klecajućih katolika bez autentičnog kršćanskog sadržaja. Ali gotovo je sigurno da bi u Pavlićevom pješačenju pod križem prepoznali i iskrenu gestu humanosti prema teško oboljeloj djeci, pogotovo ako bi vidjeli da te humanosti nigdje drugdje nema. Nasuprot tome, posljednjih godina je nabujala sasvim drukčija vrsta kršćanluka, koji se predstavlja kao neka vrsta nenaoružane Kristove vojske, koja masovnim okupljanjima, nasrtljivim molitvenim skupinama i još nasrtljivijom medijskom promidžbom želi unijeti u Hrvatsku onu vrstu fanatične vjere koju viđamo u dijelovima Sjedinjenih Država, a u Evropi najviše u Poljskoj. Ondje se povremeno čak i u parlamentu pojavi inicijativa da se za poljskog kralja proglasi Isusa, a nedavno smo imali priliku isto čuti i od jednog čudačkog svata u emisiji Velimira Bujanca. Taj je žestoko protiv Andreja Plenkovića, pa čak i protiv Kaptola, optužujući ih za dekristijanizaciju Hrvatske, a jedini izlaz vidi ondje gdje i njegova poljska duhovna svojta – da se upravljanje zemljom prepusti izravno Isusu Kristu.

Iz ovoga se jasno razabire da ove katoličke falange nisu, kako se često misli, obična produžena ruka vrha Katoličke crkve, nego djeluju i kao grupe za pritisak na taj vrh. Ali je također jasno da je Kaptol glavna štapska adresa s koje su upravlja sadašnjim klerikalističkim valom, pogotovo jer je u igri previše toga – ratifikacija Istanbulske konvencije, izbor operativnog vodstva kurikularne reforme, novi obiteljski zakon, novi zakon o pobačaju – da bi se to tek tako prepustilo Željki Markić, Ladislavu Ilčiću, Vici Batarelu i sličnima. Pritom odluka da se najprije odbaci Istanbulsku konvenciju, zatim prihvati, pa onda opet odbaci, po svemu sudeći govori da ovdje ima dosta nevidljive trgovine, a cilj je evidentno dodatno učvrstiti ulogu Crkve u društvu. Tu postoje neke frustracije koje Kaptol nikada nije prebolio. Između dva svjetska rata brnjicu mu je stavio karizmatični Stjepan Radić pristupom ‘vjera da, popovi ne’, tako da je Crkva čak pokušavala osnovati vlastitu političku stranku, ali od toga nikada nije bilo ništa. Slično se dogodilo i poslije Drugog svjetskog rata, kada je Kaptol također morao držati gubicu zatvorenom ne toliko zbog represije partizana koliko zato jer su oni izašli iz rata s puno većim moralnim kapitalom i da su se tada radila istraživanja popularnosti, Tito bi sigurno pojeo Stepinca s najmanje osamdeset prema dvadeset posto. Tako ispada da je praktički jedini put kada je, ne računajući današnje vrijeme, Katolička crkva visoko kotirala u hijerarhiji vlasti, bilo u doba Pavelićeve NDH. Ali, razumljivo, danas nije uputno na to se otvoreno pozivati, što ne znači da se indirektno to ne radi, a osim toga ovdje vrijedi pravilo da ako se kopča previše pričvrsti, ona brže i popusti.

To se recimo dogodilo u katoličkim crkvama u Španjolskoj i Sloveniji tokom prošlog stoljeća, kada su one bile vrlo tijesno prikopčane uz vrhove državne vlasti, ali im se to osvetilo jer su dugoročno od toga imale puno više štete nego koristi. To se najbolje vidi danas, kada ove dvije zemlje spadaju među najsekularnije u Evropi (Španjolska je među prvima legalizirala istospolne brakove, a Slovenija nema čak ni ugovor s Vatikanom, vjeronauk u školama i vjerske vrtiće, dakle sve one ‘divote’ u kojima uživamo mi u Hrvatskoj). Da li se nešto slično može dogoditi i ‘Crkvi u Hrvata’, ne bih prognozirao, vjerojatnije je da će ona narednih mjeseci dodatno učvrstiti svoju poziciju. Ali ako pritom previše zine i previše zagrize, kao prilikom nedavnih prosvjeda u Zagrebu protiv Istanbulske konvencije koji su prošli prilično jadno, ne bih sasvim isključio da ostane bez zubala.

1/1