>

novosti logo

Kultura Kultura

Čuvarica devedesetih

U povodu eseja Ivane Šojat ‘Od silnog domoljublja nismo tad vidjeli koliko se neki silno bogate naoružavajući nesreću’: Suprotno onome što želi da vjerujemo, Ivana Šojat nije gorda otpadnica od nacionalnih mitova: cilj njene strategije je očuvanje otrovne suštine devedesetih tako što je kritizira naoko žestoko, ali ustvari apstraktno-prazno

Devedesete su nas obračunski, na ideologijskoj razini, vratile u četrdesete, no u nekim društvenim gabaritima su nas bacile u vrijeme prije industrijske revolucije. Dogodila nam se, naime, paradoksalna simbioza nacije kao kohezijske sile i klanovske interesne podjele u feudalnu stilu – piše Ivana Šojat u preciznom opisu hrvatske propasti. Istovremeno je ispisala, čak i u okvirima naše zemlje, figuru rijetkog besramlja. Riječ je o eseju na temu devedesetih godina, koji je višestruko nagrađivana osječka književnica objavila 1. srpnja u specijalnom izdanju Večernjaka povodom 60. obljetnice lista, naslovljenom ‘Od silnog domoljublja nismo tad vidjeli koliko se neki silno bogate naoružavajući nesreću’. Neugodno točan naslov. Uostalom, nizu teza Ivane Šojat teško je naći zamjerku. ‘Devedesete su se u Hrvatskoj samo navodno razriješile vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja te mirnom reintegracijom. Sve se razriješilo samo naizgled, površinski i prividno, budući da svi alati za pokretanje novog sukoba i dalje ostaju na dohvat ruke. Bilo čije ruke. Jer: ništa se nije promijenilo. I dalje životarimo u pojmu ‘kult ličnosti’, klanjamo se sumnjivim idolima, šerifima koje nam je darovala ‘91, koji kao kadije i dalje i tuže i sude iznad zakona, čuvamo propalice samo zato što su ‘naši’ (…) Umjesto pomirenja, mitološki razdori samo su se nadogradili, prokopali u dublji jaz, dobili nova mjesta okupljanja za pripremanje novih odmazdi’, piše Šojat u maniri nepotkupljive intelektualke. ‘Košmar nepravde dvjesto podobnih poglavica klanova i gomile uhljebljenih, nesposobnih podguznih muha’, pa ‘nepotizam, klijentelizam i najprizemnija pljačka pred kojom zatvaramo oči zato što nas ovoga puta pljačkaju ‘naši”, lažiranje ‘registra branitelja kojih je sad više nego saveznika koji su se iskrcali u Normandiji’, nepobitan fakat da su devedesete ‘u uzore promaknule sumnjive tipove’, dok političari ‘mase drže kao pit bulove na kratkoj uzici i kinje ih krvlju prije no što će ih pustiti jedne na druge, a oni se povući u sigurnost pozadine za pripremanje terena za privatizaciju’. Šojat besprijekorno nabraja društvene degeneracije, no pozirajući kao moralna savjest nacije, zapravo joj se slasno ruga.

Jer ovo je ključni moment: ‘Teško je, zapravo, protumačiti tu psihološku zamku koja nas nagoni da i dalje sami sebi zabijamo nož u leđa i odbijamo prokazati krivce, patološke likove bez ikakva morala.’ Šojat nepogrešivo dijagnosticira hrvatsku bolest i u isto vrijeme surovo vrijeđa inteligenciju javnosti. Većina je čitatelja, naime, vjerojatno svjesna da je privatizaciju provela, zemlju opljačkala, dvjesto poglavica ustoličila, kult ličnost iskovala, pravosuđe uništila, da mase krvlju napaja i mentalno drži u devedesetima, a zločince čuva zato što su ‘naši’ – Hrvatska demokratska zajednica. A citirani tekst potpisuje Ivana Šojat, 2017. kandidatkinja HDZ-a za osječku gradonačelnicu, koja je tom prilikom istaknula: ‘Čast mi je što mi je stranka s ovakvom tradicijom i istinskim patriotskim kapitalom ukazala povjerenje i dala priliku.’ S tom činjenicom u vidu, jasnije je koja nas to ‘psihološka zamka nagoni da i dalje sami sebi zabijamo nož u leđa i odbijamo prokazati krivce, patološke likove bez ikakva morala’. Ne samo da nam Šojat u vlastitom eseju postavlja istu zamku na koju se žali – pa u deset kartica teksta nijednom ne konkretizira krivce: za zlo su odgovorni apstraktni likovi, skoro prirodni elementi – nego je bit u tome što je šutnja Ivane Šojat posljedica činjenice da bi autorica u ulozi ‘patološkog lika bez ikakva morala’ u uvjetima važenja logike bila prisiljena prokazati vlastitu figuru.

Tekst Ivane Šojat ortodoksni je primjer podvaljivanja nacionalizma patetičnim moraliziranjem i malograđanskim zgražavanjem, garniranim s malo roka i novog vala. Ima tu i nešto talenta za stil i slike, talenta koji propada najkasnije u kičastoj završnoj sintagmi ‘Rasulu usprkos’. No pitanja kiča i estetike ideološka su pitanja: umjesto neugode konfrontiranja koju izaziva prava književnost, kič je ljepljiv i prija malograđanštini. U skladu s tim, ključni postupak Ivane Šojat selektivno je navođenje činjenica, uključujući i poneke antinacionalističke topose. Ona spominje Vukovar, Srebrenicu, Borovo selo i krvavi Uskrs, divljačko mučenje njenog poznanika od strane srpske paravojske, dok pod ‘naše’ krimene spada ubojstvo Josipa Reihl-Kira i to da su mnogi ‘pogrešne nacionalne pripadnosti’ dobili otkaze; ništa zadarska kristalna noć, ubojstva vukovarskih Srba ili Pakračka Poljana, ništa tisuće spaljenih kuća i stotine ubijenih tijekom Oluje, ništa Mostar i Ahmići. Tri bosanska entiteta se ‘uzajamno zatiru’ – mi s tim nemamo ništa. Istina, tu su Jasenovac, vlastita baka Srpkinja i zločini ‘marionetske i nikad zapravo nezavisne Hrvatske iz četrdesetih’. No što se devedesetih tiče, Šojat izbjegava imenovati veliku većinu konkretnog zla počinjenog u ime hrvatstva. A inzistiranje da treba ‘počistiti vlastitu kaljužu’ i jednostrano prozivanje Srbije za stvaranje ‘generacija novih mitomana’ je urnebesno. Suprotno onome što želi da vjerujemo, Šojat nije gorda otpadnica od nacionalnih mitova: ona nad njima brižno stražari, cilj njene strategije je očuvanje otrovne suštine devedesetih tako što tu suštinu kritizira naoko žestoko, ali ustvari apstraktno-prazno.

Bizarni je to mixtum compositum u kojem Šojat ne preza od protuslovlja. Tako će spomenuti ‘prljanje obraza’ Domovinskog rata ‘krvlju i akumulatorskom kiselinom i zakulisnom pljačkom’, pri čemu je kiselina aluzija na zločine za koje se tereti osječki gubernator Branimir Glavaš. Na stranu pitanje što je suština, a što nuspojava rata, no Šojat u istom tekstu sentimentalno spominje ‘nezaboravne ‘stihove’ mog školskog, Peše’, prešućujući da se rok-pjesmuljak koji citira zove ‘Čedo majmune’ i da sadrži i ‘nezaboravne’ stihove: ‘Kad ugledaš bojovnika Glavaša, tamo usred našeg starog Sarvaša, ti ćeš da pobjegneš.’ Ili, ‘Čedo srpski smradu, obrijat ću ti bradu ja.’ Protuslovlje je tek prividno, jer promišljeno doziranje šovinizma sustavna je metoda Ivane Šojat. Pritom ono ovisi o društvenoj konjunkturi, pa Šojat krajem 2016. – dok je još svjež Hasanbegovićev filoustaški pohod – divljački napada Miru Furlan i Radu Šerbedžiju, da bi danas, kada HDZ-ov premijer šalje vijenac na Sutjesku, lelekala nad kaljužom devedesetih i propovijedala praštanje. Nesuđena gradonačelnica, konačno, u svom tekstu tvrdi da je ideologija ‘u višim sferama političkoga ustroja samo šarena laža za mazanje očiju publike koju od milja nazivamo biračkim tijelom. Silnice koje klanove drže na okupu daleko su prizemnije od uzvišenih ideala’. Teze Ivane Šojat, dakle, opisuju elitu kao skupinu golih oportunista, a kada je ta skupina Ivani Šojat ‘ukazala povjerenje i dala priliku’ – ona joj je počašćeno pohrlila. Pravednička poza, dakle, kao šarena laža za mazanje očiju publike: teško da je moglo točnije.

Gromoglasno i lažno lajanje na mjesec klasična je pozicija hrvatske inteligencije, pozicija koja ima tri znatne prednosti: inteligentkinju proizvodi u moralnu veličinu, a istovremeno je bezopasno i lukrativno. Ta inteligencija poslovično za vlastite opačine proziva kolektiv, pa tako i Šojat ne kaže ‘psihološka zamka koja me nagoni da i dalje naciji zabijam nož u leđa i odbijam prokazati krivce’, nego ‘koja nas nagoni’. A naročito je gadljivo što Šojat u svojoj kolumni od 2. srpnja ‘Ja čujem kako nesreća korača!’ napada srpski nacionalizam trpajući se pod kabanicu Borke Pavićević i Mirka Kovača. Mrtve je zgodno rabiti, no Kovač ujeda i iz groba. Pisac na čiju ‘Elitu goru od rulje’ Šojat aludira, neumrlog vrhovnika njene partije u toj knjizi naziva ‘čudovišnim generalom’ (str. 70), ‘diktatorom, sljedbenikom Luburićeve ‘ideologije smrti”, ‘zagorskim seljačićem koji se razmetao antisemitizmom’, tvorcem države koji je ‘u nju ugradio prijetvornost, nemoral, korupciju, laž’ (str. 125).

Esej Ivane Šojat autentičan je u momentima u kojima opisuje uništenu mladost devedesetih. Umjesto koncerata – miris krvi i ulja za čišćenje pušaka, ubijeni poznanici, dvadesetogodišnjakinja koja stišće kesu s čavlima za izradu improviziranih granata: nepravda i trauma koju nitko ne zaslužuje. Ali Šojat traumu trži u simbolički i stvarni kapital. Bitno je gore to što upravo ona betonira devedesete, osuđujući nove generacije na morbidan život u nikada završenoj deceniji. Perspektiva je to u kojoj nam Šojat za par nanometara otpušta smrtonosnu omču oko vrata. Iz pozicije žrtava – našeg društva i istine – brža je smrt bolja od polaganog gušenja u laži. U tom se slučaju, možda, treba nadati da će nam Šojat spomenuti nož zabiti što dublje u leđa. Jedina druga opcija je raščistiti s opsjenama devedesetih, a to znači raščistiti i s opsjenama Ivane Šojat, književnice koja nastoji biti pripadnica odiozne klase na vlasti i istovremeno glumi moralnu savjest nacije.

1/1