>

novosti logo

Društvo Društvo

Da nam je Tita…

Nizozemski ministar Eric Wiebes samozaposlenima je cinično dobacio da su ‘odabrali rizik poduzetništva’. ‘Da je na čelu Nizozemske drug Tito, sigurno ne bismo drhtali u strahu od jebenog virusa’, zaključak je usvojen među sunarodnjacima pod samoizolacijom

Ponedjeljak, 9. ožujka – 61 osoba zaražena / 4 mrtvih. Katastrofični izvještaji iz Italije u kombinaciji sa skuliranim priopćenjem vlade Kraljevine Nizozemske, u kojem prevladavaju riječi poput ‘pozivamo’, čime se signalizira vjera u samoregulirajuće kapacitete društva, uzrokuje mi kognitivnu disonancu.

Petak, 13. ožujka – 814 / 10. Vlada predlaže gašenje univerziteta, ali inzistira (!) na tome da škole trebaju ostati otvorene jer ‘djeca ne obolijevaju’, a zatvaranje bi primoralo roditelje među zdravstvenim radnicima, vatrogascima i policijom da ostanu doma. Centristički premijer Mark Rutte hladne glave upućuje ljude da trebaju poraditi na higijenskim navikama. Istovremeno, gradonačelnik pograničnog belgijskog gradića Turnhouta Paul Van Miert šalje dramatičan apel gradonačelnicima obližnjih Brede, Eindhovena i Tilberga u Nizozemskoj kojim ih traži veću odgovornost nego što im nalaže vlastiti premijer, tj. da hitno zatvore ugostiteljske objekte kojima su ljudi pohrlili nakon što je Belgija proglasila izvanredno stanje, potencijalno šireći infekciju preko granice, i to u oba smjera.

Subota, 14. ožujka – 959 / 12. Zbog sigurnosnih razloga zatvaraju se javne kulturne ustanove, što je zbog izostanka bilo kakve koordinacije s privatnim sektorom samo preusmjerilo turiste na druge atraktivne lokalitete, poput Muzeja voštanih figura Madame Tussauds, ispred kojeg se u jednom trenutku stvorila kolona od preko stotinu ljudi koji su dahtali jedni drugima za vratom.

Nedjelja, 15. ožujka, 1135 / 20. Sve je i dalje otvoreno. U nepreglednom nizu ušminkanih i precijenjenih kafića, restorana i dućana – koji su proteklih desetak godina izdubili staru jezgru Amsterdama od brojnih skvotova, transformirajući je u nešto nalik mokrom snu Milana Bandića i Tomislava Horvatinčića – bruji ekonomska aktivnost. Iza stakla izloga u Red Light Districtu seksualni radnici upregnuti su zajedno s prodavačima i konobarima da iscijede još koji euro od preostalih turista prije nego što sve ode na kvasinu. Sve to skupa djeluje tužno, kao deprimirani magični realizam. Nitko od uslužnog osoblja ne zna što će se dogoditi, nitko im ništa ne govori, ali šuška se da će možda već sutra sve stati. Upravo se u tom šuškanju i brujanju nazire prešutan dogovor između biznisa i vlade – vi držite kasu otvorenom, a mi ćemo se praviti ludi, cjenkati se sa zatvaranjem škola, pozivati se na našu nacionalnu prisebnost, odgađati rigidne mjere sve dok nas preveliki politički pritisak ne primora na odgovornost. Pola pacijenta na intenzivnoj njezi ima ispod 50 godina.

Ponedjeljak, 16. ožujka – 1413 / 24. Premijer se obraća naciji prvi put nakon 1970-ih, a vlada čini zaokret za 180 stupnjeva i gasi čitavu državu. Dobivam na uvid fotografiju golemog hangara u kojem se brojne djevojke presvlače i masovno poziraju pred jednakim brojem fotografa za potrebe internetskog marketinga. ‘Nisu ih ni pitali otkuda su došle na snimanje’, upozorava me jedan zaposlenik nakon što se rukovao s djevojkom koja je isto jutro došla iz Francuske, i to nakon osmosatne vožnje autobusom.

Utorak, 17. ožujka – 1705 / 43. ‘Puno ljudi pokušava iskoristiti situaciju, cjenkaju se sa mnom više nego ikada. Srećom, imam dovoljno stalnih mušterija da ih otkačim’, objašnjava mi tridesetogodišnji seksualni radnik koji klijente nalazi putem besplatne online platforme. Zabrinut je što ne može putovati u obližnji Bruxelles ili Cologne, kamo bi se zaputio kada bi klijentela u kompetitivnom Amsterdamu bila razgrabljena. Od četvero seksualnih radnika s kojima sam pričao nitko ne planira u samoizolaciju jer će ih u protivnom ‘pomesti konkurencija’. Načelno bi trebali biti registrirani kao samozaposleni i uplatiti astronomsku premiju osiguranja, ali u praksi to nitko ne radi, a ni osiguravajuće kuće ih ne žele za klijente jer su ‘prerizični’. Uostalom, seksualnim radom bavi se mnogo neeuropskih emigranata koji nemaju nikakva prava. S obzirom na potražnju koja ne jenjava, nesagledivu ponudu, egzistencijalnu nesigurnost seksualnih radnika, kao i razgranatu digitalnu infrastrukturu, to bi moglo predstavljati dodatni izazov u obuzdavanju širenja virusa.

U prirodi je socijalno-darvinističkog ekonomskog sustava da reducira ljude na sukobljene interesne skupine: s jedne strane stariji, nemoćni i kronično oboljeli, kojima radikalne mjere sprečavanja virusa kupuju dragocjeno vrijeme, a s druge radnici koje svaki dan bez posla gura u bankrot i na ulicu. Srećom po biznis, nizozemska vlada je 2015. fleksibilizirala otpremninu – u slučaju otkaza, za svaku godinu zaposlenja stalno zaposleni radnik može računati samo na pola mjeseca plaće. No postoji i socijalno osjetljiv mehanizam ‘smanjenog radnog vremena’ koji se može aktivirati u slučaju nepredvidivih katastrofa, a u kojem država pokriva do 70 posto plaća i to u trajanju do 24 tjedna. Do zaključenja ovog teksta, 27.000 kompanija koje zapošljavaju 390.000 radnika prijavilo se za ovu mjeru, a upitno je koliko dugo državna blagajna može izdržati takav pritisak. ‘Sigurno nećemo otvoriti do ljeta’, uvjerava me vlasnik nekoliko ugostiteljskih objekata u centru Amsterdama koji je u kontaktu s brojnim drugim malim i srednjim poduzetnicima. Za razliku od radnika koji su preko noći postali prekarni, svi poduzetnici s kojima sam pričao smatraju da vlada radi odličan posao u danim uvjetima. Kako je i moja guzica na ražnju, hvatam se kako želim vjerovati u njegovu vjeru u vlastodršce, ali sve je to lančani wishful thinking da ljudi na položaju moći bolje od nas znaju što slijedi. Istina je da ćemo još dugo živjeti u apsolutnoj neizvjesnosti, jer čak i za čvrstu ekonomiju poput Nizozemske ovo je situacija bez presedana. Kao i za čitav svijet. Besmisleno je išta predviđati. Ali teško se suzdržati.

Kontaktiram obližnje sunarodnjake, važemo strahove i nade, tješimo se da je Nizozemska jedno od boljih mjesta za dočekati ovakvu krizu – ipak je to drugi najveći izvoznik hrane na svijetu, odmah nakon SAD-a. Dilaju se informacije o mogućem zaposlenju u tvornicama, na farmama, polako izranjaju postkorona planovi. Ma bit će sve fajn. Opuštaju mi se mišići na licu dovoljno za blagi smiješak, sve dok ga nije zasjenila totalna pomrčina uma šefice Europske centralne banke Christine Lagarde koja je, ničim izazvana, poručila Italiji usred najvećeg sranja da ‘nitko ne bi trebao očekivati ni od jedne centralne banke da bude prva linija obrane’, zadajući obijestan udarac u već dobrano načeta jaja europske ekonomske stabilnosti. Kao i olinjala pokvarenost Donalda Trumpa koji pokušava podmititi njemačku farmaceutsku kompaniju za ekskluzivni patent na cjepivo kojim bi ucjenjivao ostatak svijeta. Ili bezdušnost nizozemskog ministra za ekonomska pitanja Erica Wiebesa koji je samozaposlenima u neizvjesnosti – oko milijun ljudi, pretežito freelancera u kulturi, ali i seksualnih radnika i taksista – cinično dobacio da su ‘odabrali rizik poduzetništva’, da bi samo koji dan nakon vlada promijenila ploču i obećala financirati 90 posto ugroženih plaća. Pa i faca njegovog šefa Ruttea, slike i prilike Andreja Plenkovića – iste naočale naoko bez ideološkog okvira, ista zalizana frizura karijernog eurokrata, isti manjak sadržaja, a višak kalkulacije. Kako ne paničariti uz takve likove! ‘Da je na čelu Nizozemske drug Tito, sigurno ne bismo drhtali u strahu od jebenog virusa’, jednoglasni je zaključak usvojen među sunarodnjacima pod samoizolacijom.

Kad se zagledam duboko u svoje strahove, moram priznati da se uopće ne bojim virusa – bojim se ljudi. Iznad svega, ježim se onih na vrhu ledenog brijega ljudske sebičnosti i oportunizma – najgore političke elite od Drugog svjetskog rata, samo daleko virulentnije, a moguće i smrtonosnije nego što je COVID-19. S druge strane, budi se ljudsko proljeće, diljem svijeta samoorganizira se za pomoć potrebitima, po brojnim punktovima u Amsterdamu nalaze se košare ne samo s hranom već i prkosnim rolama WC papira, a istu večer čitava će država s balkona i prozora gromoglasno aplaudirati zdravstvenim radnicima. Nadajmo se da neće sve ostati na simboličnoj gesti i da ćemo iskustvo kolektivne ranjivosti pretvoriti u izvor buduće snage i zajedništva, a možda i imuniteta protiv Ruttea, Lagarde, Plenkovića, Trumpa, Bolsonara, Vučića i svih drugih superkliconoša neoliberalne kuge – i dalje dominantnog uzročnika straha i nesigurnosti 21. stoljeća.

1/1