>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Damir Pilić: Želim izaći iz rata

Za mene je rat nenormalna pojava i mislim da oni koji su ga osmislili, organizirali i proveli nisu normalni. No oni jesu nekakvi likovi, makar sporedni, u mom romanu. Ne vidim stoga da je upotreba fantastike čudna jer je sve to fantastično nenormalno. Dapače, kad bi se napravila psihološka analiza Tuđmana i Miloševića, ne bi prošli ozbiljniji test

Splitski novinar i književnik Damir Pilić ove je godine objavio svoj treći roman, ‘Kao da je sve normalno’. Oslanjajući se na događaje iz stvarnog života, Pilić i u ovom romanu secira društvene pojave koje opterećuju, traumatiziraju i prožimaju ljude s ovih područja.

Kao navijač, ali i autor jedne monografije o Torcidi, kako gledate na sve što je pratilo nastup hrvatske reprezentacije i osvajanje drugog mjesta u Rusiji?

Za razliku od svih ostalih, pa i ljevičara, mene je razočaralo samo prvenstvo, neovisno o Thompsonu. Ekipe su igrale najsličnije u povijesti pa ispada da je nogomet postao žrtva globalizacije. To mi smeta, ne zato što sam ljevičar, ne mislim da je globalizacija u svemu loša, ali se pokazalo da su se izgubile razlike u nogometu koje su prije postojale između kontinenata. One još uvijek postoje, ali su male. Recimo, afričke momčadi su izgubile onu svoju lepršavost, neobaveznost. Sad svi strogo poštuju taktičku disciplinu, svi igraju presing u pojedinim dijelovima utakmice. Više uopće ne možeš razlikovati je li momčad iz zapadne Europe, južne Afrike ili s Dalekog istoka. Nema više tih razlika koje su meni pričinjavale zadovoljstvo dok bih gledao svjetska prvenstva.

Reprezentacija je bila jedan nacionalistički projekt u službi afirmiranja mlade hrvatske države. To je vidljivo i dandanas. Svi kadrovi koji su prošli kroz reprezentaciju regrutirani su u tom miljeu

A što se tiče zajedništva koje se navodno stvorilo, njega je bilo, i vjerojatno je počelo tijekom utakmice protiv Nigerije, a završilo je one sekunde kad je Thompson ušao u autobus. Dakle, možemo točno i precizno izmjeriti to zajedništvo, ne samo u danima, nego u minutama i sekundama. Pa eto, neka Hrvati imaju sjećanje na tih mjesec dana kad je to trajalo jer se više nikad neće ponoviti. Pa mogu pričati svojim unucima: ‘E, bilo je jedno slavno vrijeme kad smo bili svi kao jedno.’ Nije loše zajedništvo. Da igrači nisu osjećali zajedništvo, ne bi došlo do tog finala, jer to su isti igrači već deset godina. Ako je išta taj nesretni Zlatko Dalić napravio, onda je omogućio da se to izbori. I to ih je odvelo do uspjeha.

Rigidni vojni um

Strani mediji su tijekom prvenstva otkrili Hrvatsku. U dosta njihovih tekstova spominje se Franjo Tuđman sa svojim idejama o nogometu kao kreatoru nacionalnog identiteta. U jednom intervju rekli ste da su Tuđmanove ideje o nogometu bile jednako nakaradne kao i one o podjeli BiH?

Tuđmanove ideje o nogometu nisu bile nakaradne samo u vezi reprezentacije. Kako je on bio rigidni vojni um, rekao bih čak staljinistički, onda je položaj Dinama htio napraviti po uzoru na CSKA Moskvu. Sovjetski Savez imao je u tom klubu koncentrirane sve kvalitetne igrače, pa je zapravo funkcionirao kao reprezentacija, to jest kao poluvojni kolektiv i civilna reprezentacija. Tuđman je promjenom Dinamovog imena pokazao da uopće ne razumije psihologiju navijača. Mogu samo zamisliti kakvu je bol prouzročio tim momcima. Nisam njihov navijač ni simpatizer, dapače, tih godina sam se tukao s njima dok sam bio pripadnik Torcide, ali suosjećam s njima jer su pod tim imenom dobivali batine u toj Jugoslaviji za taj pojam hrvatstva kako su ga oni doživljavali. Tu je već Tuđman pokazao da ne razumije što navijačima znači klub. Reprezentacija je pak bila jedan nacionalistički projekt u službi afirmiranja mlade hrvatske države. To je vidljivo i dandanas. Svi kadrovi koji su prošli kroz reprezentaciju regrutirani su u tom miljeu. Nije slučajno Ćiro Blažević kao jedan hardcore nacionalist bio trener tijekom devedesetih. On je sve igrače, kao odličan psiholog i dobar nogometni stručnjak, nabrijao nacionalističkim osjećajem koji ih je 1998. doveo do trećeg mjesta. Otad se muzika u svlačionici nije promijenila. Thompson bio, Thompson ostao, tako da imamo sve elemente jedne nacionalističke priče koja, eto, svakih 20 godina ujedini narod i nakon toga razjedini.

Kao u vašem prethodnom romanu, i u ovom je nogomet ključan u građenju priče i prikazivanju društvenih odnosa. Dva su momenta – jedan je Mostar, a drugi ubojstvo navijača iz Sarajeva?

U Mostaru je nogomet možda više nego igdje drugdje političko zrcalo društva, počevši od toga da je u socijalizmu samodoprinosima radnih ljudi i građana izgrađen stadion kad je postojao samo jedan klub, Velež. Podjelom grada devedesetih stadion je ostao na jednoj strani, a tu je reafirmiran stari klub Zrinski. Nastala su dva kluba i to je politički moment koji je odredio sudbinu grada. Svake godine tijekom derbija tih dvaju klubova, koji se više ne igra jer Velež nije u prvoj ligi, to je bila politička utakmica. I bit će opet kad se Velež, nadam se, vrati u prvu ligu. Stvarni događaj koji opisujem u romanu, to ubojstvo navijača Sarajeva, dogodio se u Širokom Brijegu, što nije bezazleno. Mislim da upravo taj grad od svih u BiH ima najmanju toleranciju na sve što nije hrvatsko. Oni se čak rugaju Zrinskom da su četnici i Jugoslaveni jer u tom klubu ipak igraju igrači raznih nacionalnosti. Široki Brijeg je potpuno arijevska ekipa, u tom klubu ne igra nitko tko nije Hrvat. I onda nije čudno da stanovnici Širokog Brijega tako doživljavaju one koji dolaze sa strane. A paradoks i dokaz da je BiH puno više od toga što zamišljaju nacionalistički umovi je u činjenici da taj, nažalost, ubijeni navijač uopće nije bio musliman, kako su oni zamislili, nego je bio Hrvat. Kad su to saznali, vjerujem da im se mozak rascijepio na pola. Kako može Hrvat navijati s muslimanima? Može, jer je to BiH. Iako se Sarajevo promijenilo i nije više onaj multietnički grad, multikonfesionalni bastion, još uvijek je ostalo dovoljno elemenata te stare kohezije raznih naroda da i danas postoje navijači Sarajeva raznih nacionalnosti. Pa tako i taj momak Hrvat koji je stradao od brata Hrvata jer je brat Hrvat mislio da je musliman, a musliman mu nije brat.

Riječni vir

U romanima uglavnom gradite priču oko stvarnih događaja. Je li to pokušaj da reinterpretirate ono što se dogodilo ili je stvarnost ovih krajeva zanimljivija od ikoje fikcije?

Meni je stvarnost uvijek bila maštovitiji scenarist od većine pisaca, pa čak i onih koji se smatraju maštovitima. Onoga što život može izorganizirati teško bi se netko sjetio. Dapače, neke stvari iz života izgledaju toliko nerealno da nisu uvjerljive u književnosti pa se moraju prilagoditi da bi bile književne. Nisam pisac koji izmišlja svjetove i stvara nove okvire. Pisac sam koji u okviru postojećeg svijeta daje svoj pogled i polazi od elemenata stvarnosti koji su se zaista dogodili. Možda time želim postići kod čitatelja da mi vjeruju i u onome ostalome, koje se nije dogodilo, da vjeruju književnoj realnosti koju stvaram. Možda ću jednom pisati roman koji neće imati veze sa stvarnošću, ali to mi izgleda nevjerojatno.

Ono što je razorilo BiH i Sarajevo sada se nadvilo na nebu iznad Europe i prijeti da će isto tako razoriti Europsku uniju i poredak koji postoji već sedamdesetak godina

Kao pisac dva romana smještena u Splitu, s trećim idete u Bosnu. Zašto Bosna?

Zato što je konačno trebalo dovršiti tu ratnu priču. Stalno prijetim da ću izaći iz tog rata i nikako da mi uspije. Prvi se roman događao tijekom rata u Splitu i Zagrebu, drugi, koji kronološki prethodi ratu, samo u Splitu. I sad je trebalo izaći iz rata. No to nisu bili odvojeni ratovi, to je bio jedan rat s više manifestacija, i da bih izašao iz toga, shvatio sam da trebam otići u srce tog rata, odnosno u BiH, u Sarajevo. To bih mogao usporediti sa situacijom kao kad upadneš u riječni vir. Kažu da ako pokušavaš isplivati sa strane, ne možeš jer je tu najjači pritisak. Vir je u obliku stošca i da bi izišao, moraš se spustiti do dna, gdje je najuži. I kad se spustiš do dna, tek onda možeš slobodno izletjeti. Tako se meni činilo da ako kao pisac želim izaći iz rata, najprije moram otići u samo srce tih zbivanja, a mislim da je to Sarajevo.

Je li postupak uvođenja fantastičnog elementa bio jedini način da se opišu zlo i njegove manifestacije?

Iako se kaže da je rat normalno stanje što, nažalost, potvrđuje i historija, nikad nisam mogao to usvojiti. Za mene je rat nenormalna pojava i mislim da oni koji su ga osmislili, organizirali i proveli nisu normalni. No oni jesu nekakvi likovi, makar sporedni, u mom romanu. Ne vidim stoga da je upotreba fantastike čudna jer je sve to fantastično nenormalno. Dapače, kad bi se napravila psihološka analiza Tuđmana i Slobodana Miloševića, koji su djeca samoubojica, imaju hereditarno opterećenje samoubojstvima, ne bi prošli ozbiljniji psihološki test, tj. ne bi dobili potvrdu da su normalni. Prema tome, ako već imam te karaktere, oni nisu glavni junaci, ali jesu negdje u pozadini kao glavni junaci rata.

Žilavi duh Bosne

Ali nema Tuđmana u romanu?

Kako nema? Možda se ne spominje imenom. Ima Norca koji se s 24 godine mora dokazati tako što će ubiti srpsku babu. Ta atmosfera u kojoj se netko mora dokazati ubojstvom babe – tko je glavni kreator te atmosfere? Kad govorimo o Jugoslaviji, glavni je sigurno Milošević, ali nije mogao on to sam bez svojih drugova, Franje i Alije. Ne mislim da im je krivica jednaka, ali ne mislim ni da je svi nemaju. Prošli roman sam namjerno započeo citatima Miloševića i Tuđmana. Sad Tuđmana ovdje možda nema jer se najveći dio radnje odnosi na Sarajevo, ali Hrvatska isto ima svoj dio krivnje za rat u BiH.

No u ovom romanu ste dijelom otišli iz regije – u Poljsku?

Dio romana koji se odvija u Sarajevu napisan je prije pet-šest godina. A ovaj novi dio je napisan lani-preklani jer sam vidio da se mogu povući analogije, čak i direktne. Onaj virus, bakterija ili lišaj koji je ovdje ušao u ljude devedesetih, ono što je razorilo BiH i Sarajevo, sada se u jednoj pervertiranoj formi, ne previše različitoj, pojavljuje na europskom prostoru. Ono od čega je stradala BiH sada se nadvilo na nebu iznad Europe i prijeti da će isto tako razoriti EU i poredak koji postoji već sedamdesetak godina. Ako ćemo pobliže opisati taj virus, to je porast netrpeljivosti i netolerancije prema onima koji nisu iz našeg plemena, odnosno prema onima koji ne dijele s nama nacionalne značajke. U BiH su oni drugi bili susjedi, a sada su drugi ovi koji dolaze s Bliskog istoka, ali je mehanizam isti. Kako sada rastu fašističke partije u zapadnoj i istočnoj Europi, tako su tada u nas rasle nacionalističke stranke, a padala je popularnost onih koji su propovijedali bratstvo i jedinstvo, socijalni poredak. Kako je tada dolazilo do generalizacije, nije više bilo ‘onaj Srbin me prevario’ nego ‘svi su Srbi isti’, tako je i sada. Nema više ‘silovao je Ahmed’, nego ‘svi koji dolaze s Bliskog istoka su silovatelji’. No Europa se ipak temelji na nekoj solidarnosti, koliko god to bio neoliberalistički poredak koji prezirem. I još uvijek je Europa najbolji kontinent za život jer ima neke elemente socijalne države koji sada bivaju napadnuti. Ne kažem da će ishod biti isti, mislim da je Europa malo čvršća nego što je bila BiH, ali ne bih se začudio ni takvom scenariju. Meni je ovo kao neki deja vu na većem uzorku.

No ipak jeste optimist, vidite ono što nazivate ‘duh Bosne’, koji je preživio u nekim detaljima?

Zato što je duh Bosne žilav, ne može umrijeti. Čak i ako se fizički izmjesti, preživjet će u djeci, unucima. No jebeš taj duh kad ti je zemlja razorena, kad se ljudi ne žene međusobno, kad je narasla mržnja. Realno, oni su pobijedili.

1/2