>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Daniel Kovač Postali smo zemlja križeva

U šali znam reći da smo društvo crne kronike i sporta, posebno ako je suditi po sadržaju Dnevnika i novina. Istovremeno su zapostavljeni sjajni dosezi apstraktnih arhitektonskih spomenika Džamonje, Bakića i drugih koji su već uništeni ili propadaju

Daniel Kovač profesor je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i autor rada ‘Nasljednici’ koji je odabran na prvom međunarodnom javnom natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina. Njegov rad je u tom spomen-parku izveden kao ovogodišnja privremena memorijalna intervencija u čast žrtva fašizma.

Što predstavlja rad ‘Nasljednici’?

Rad tematizira slučajnost i empatiju. To je memorijalna intervencija koja se bavi provociranjem empatije, koje nikad nema dovoljno, u najdirektnijem smislu. Htio sam da posjetitelj, kada se nađe na ovom mjestu, razmišljajući o žrtvama i tom povijesnom vremenu pomisli: ovo se moglo dogoditi i meni, to sam mogao biti ja. Na stranicama Virtualnog muzeja Dotrščina pažnju odmah privlači spisak identificiranih žrtava za koje se nedvojbeno utvrdilo da su ubijene baš na Dotrščini. To je popis s preko 600 imena i prezimena. Osim nekolicine koje pamtimo jer smo o njima učili u školi, za ostale nismo nikad čuli. To su naši sugrađani koji su ulovljeni kao taoci ili su zbog drugih razloga završili na stratištu. Između ostalog, zbog ‘krivog’ imena i prezimena. Ideja rada je bila da u telefonskom imeniku ili na webu pronađemo istoimene živuće ljude, različite dobi i profesija, koji sa žrtvama mogu a i ne moraju imati nikakve veze osim istih imena i prezimena. Postojanje istoimenih u različitom vremenu i s različitom sudbinom. Zatim im je poslano pismo u kojem ih molimo da određeni dan dođu u Dotrščinu i donesu neki pisani dokaz postojanja njihovih imena i prezimena u sadašnjem trenutku. Poput imena na računu za struju ili avionskoj karti. To smo uvezli u svojevrsnu knjigu živih koja je potom izložena na ulazu u park. Popisom živih ne negiramo zlodjelo, nego razotkrivamo njegovu ništavnost. U virtualnom okruženju, posjećujući virtualni muzej doživljavamo virtualnu empatiju.

Teme masovnog stradanja su same po sebi teške i zahtjevne. Koliko je bilo teško osmisliti i oblikovati rad?

Ne mogu razumjeti ljudsku osobinu da se ništa ne uči iz povijesti, da ponavljamo iste greške. Općenito ne prihvaćam nedostatak sposobnosti stavljanja u tuđu kožu. Frustriran navedenim, surfajući sam slučajno naišao na natječaj raspisan na webu prateći neki nevezani link. Desila se ideja o empatiji. Slučaj je htio da doslovno u zadnjih pola sata natječaja prijavim rad. Slučajno je na televiziji bila u toku danska serija ‘Nasljednici’, i rad je možda odabran slučajno jer se bavi i temom slučajnosti. Ljubav i suosjećanje, nije li to kozmički zadatak?

Kakve su bile reakcije građana koji su primili pismo?

Neki primatelji su stvarno i pravi nasljednici žrtava, odnosno zovu se isto kao i njihovi stričevi, bake ili očevi. Njihove reakcije su bile vrlo emotivne i bili su zahvalni na pokazivanju pažnje prema mjestu i događajima koji polako padaju u kolektivni zaborav. Netko je sigurno i pomislio: pa to me se ne tiče, imam slučajno isto ime kao netko tko je davno ubijen, pa što. Zaboravljajući pritom da je i pravo ili krivo ime nekad (uvijek?) bilo pogubno.

Na ovogodišnjem Trijenalu hrvatskog kiparstva bio je izložen i vaš rad ‘Prisutnost’, urbana intervencija koja se dotiče nekadašnjeg imena zagrebačke ulice u kojoj je postavljena, a koja se nekad zvala po antifašističkim herojima. O kakvom je radu riječ?

Rad ‘Prisutnost’ je inspiriran lakoćom preimenovanja ulica tokom devedesetih. Tako je i Ulica braće Oreški preimenovana, iako su dva brata, mlada skojevca, stradala u borbi sa žandarima stare Jugoslavije 1929. godine. Obojica su bili 20-godišnjaci zaneseni borbom za radnička prava. No, baveći se preimenovanjima, strukture su zaboravile na tekuće probleme građana, pa je jedan prečac, koji se često koristi u istoj ulici godinama, ostao blatan i nepopločen. Koristeći se fotografijom Mije Oreškog, njegovo sam lice razlomio na segmente koje sam preoblikovao u kulir ploče i njima popločio taj prečac. Mijo Oreški se tako vratio u svoju izgubljenu ulicu da bi pomogao svojim sugrađanima.

Iako se to u Hrvatskoj ne bi reklo sudeći po anakronoj praksi, klasična forma spomenika odavno je nadiđena, ali pritom isto ne vrijedi za samu društvenu ulogu spomenika. Kada govorimo o problematičnim temama forme, a s druge strane i ideji ‘skulpture kao nestabilnoj povijesnoj konvenciji’, kakva je vaša dijagnoza stanja, odnosno u kojem bi se smjeru mogli kretati?

Postali smo zemlja križeva i često upitne figuracije. U šali znam reći da smo društvo crne kronike i sporta, posebno ako je suditi po sadržaju Dnevnika i novina. Zapostavljeni su sjajni dosezi apstraktnih arhitektonskih spomenika Džamonje, Bakića i drugih koji su uništeni ili propadaju. U Zagrebu je Kožarićev Matoš koji daje interaktivni smjer u kojem bi spomenička figurativna skulptura mogla ići. Osim toga, 21. stoljeće nam nudi tehnike i medije koje ne koristimo: video, hologram, laser… npr. Nikola Tesla koji progovara s ekrana ili projekcije na zid neke zgrade. Mislim da bi alternativniji, neformalniji, a idejno promišljeniji, duhovitiji i manje ozbiljan pristup spomenicima, pridonio opuštenijem odnosu prema prošlom vremenu i nama samima. Memorija koja izaziva promišljanje, a ne strahopoštovanje. No veći problem od spomeničke je općenito problem javne plastike za koju, mogu ‘ponosno’ ponoviti rečenicu od prije dvadeset i više godina, u ovoj zemlji nema dovoljno sluha.

1/1