>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Daniel Martinović: Slikovnicu o duginim obiteljima ponudit ćemo u nastavi

Koordinator udruge Dugine obitelji: Namjeravamo tiskati dodatnih dvije tisuće primjeraka slikovnice. Također, prijavit ćemo se na natječaj Ministarstva znanosti i obrazovanja za evaluaciju materijala za pomoćna sredstva u nastavi. Zanima nas kako će Agencija za odgoj i obrazovanje odgovoriti na mogućnosti njezina korištenja u nastavi

Udruga Dugine obitelji registrirana je prošle godine, a okuplja LGBTIQ (lezbijke, gejeve, biseksualne, transrodne, interspolne i queer) osobe, parove i pojedince koji jesu ili žele postati roditelji ili se informirati o izazovima planiranja obitelji. Broji osamdesetak članova, a širu vidljivost postigli su pionirskim projektom ‘Moja dugina obitelj’, prvom hrvatskom (i šire) slikovnicom o djeci s istospolnim roditeljima: Ana ima dvojicu tate, a Roko dvije mame. I znaju da se takve obitelji zovu dugine obitelji.

Dogovaramo da slikovnicu uskoro predstavimo u Splitu pa bismo voljeli da oni koji je spaljuju dođu na javno predstavljanje, da se informiraju o činjenicama

- Glavni cilj je integracija djece iz istospolnih zajednica, a slikovnica je primarno napravljena zbog naše djece kako bi im ta društvena integracija bila olakšana i u njoj se, naravno, govori o njihovim obiteljima - na početku našeg razgovora kaže Daniel Martinović, koordinator udruge Dugine obitelji.

U vrijeme poganskih običaja mnogi se razobliče, pa je tako nedavno u sklopu dječjeg karnevala u organizaciji udruge Poklade iz Kaštela, uz nazočnost stotine osnovnoškolske i vrtićke djece, spaljena drvena maketa vaše slikovnice koja prati odrastanje Ane i Roka. Tjedan dana poslije ta je udruga organizirala povorku u kojoj je zvijezda bila jedna koza iscrtana duginim bojama i nekakav kip starca na konju s natpisom: ‘Ja sam gay, a ovo su pederi.’ Vidimo da je jako malo potrebno za ovoliku dozu nadahnuća?

Nakon paleža u Kaštelima javili su nam se roditelji koji su sa svojom djecom bili na licu mjesta i kojima je užasno žao što se to dogodilo. Organizatori su skrili taj pano sa slikovnicom i tek su ga netom prije paljenja izložili pogledima nazočnih. Djeca i njihovi roditelji dovedeni su dakle na gotov čin. Što reći? Preporučio bih tim ljudima da potraže stručni savjet jer se pitam kako njih dira ili ugrožava na osobnoj razini mogućnost da dvije lezbijke ili dva gej muškarca imaju dijete. U Hrvatskoj gej parovi najčešće imaju djecu iz prijašnjih heteroseksualnih brakova ili veza i nakon razvoda mogu se vjenčati za osobe istog spola. Na koji su način dakle ugroženi ti ljudi u Kaštelima? Na koncu, nitko nije primoran čitati tu slikovnicu. Drugo, stalno se govori o ugrožavanju djece, no ona imaju pravo na potpune i provjerene, objektivne i znanstveno utemeljene činjenice. Djeca imaju pravo učiti o svemu, ali i razvijati sposobnost da sama donesu neki zaključak. A ne da im se servira nečijim predrasudama nešto obojano ili pak stavovi utemeljeni na predrasudama kakve smo mogli vidjeti na tom tzv. karnevalu.

Skrivanje pod maskama

Spaljivanje slikovnice pred nekoliko stotina vrtićke i osnovnoškolske djece predstavlja atak na njihove emocije. Kakva je to poruka ispod karnevalskih maski?

To je užasan i tužan čin. Oni koji tako nastupaju uopće nisu osvijestili ono što time poručuju djeci. Poruka je da je jednostavno u redu spaliti nešto što je drugačije od tebe ili ono s čime se ne slažeš. Danas je to slikovnica, sutra to mogu biti muslimanske izbjeglice, prekosutra srpska zastava i tko zna što sve ne.

Nije poanta da zažive samo građanski i zdravstveni odgoj, već da svi predmeti, od hrvatskog do religijskog odgoja, imaju neku modernu komponentu u kojoj se priča o društvenoj realnosti

Ima tu i nekih elemenata nasilja prema djeci, koja su u toj dobi svakako osjetljiva i još neizgrađena?

To je, ponavljam, osoban čin ljudi koji se skrivaju pod maskama. Umjesto da djecu educiraju, oni prezentiraju takve poruke. A nama se baš mnogo roditelja javlja s upitima za slikovnicu stoga što im nedostaje materijala uz pomoć kojeg bi sa svojom djecom razgovarali o LGBT temama. One su i realnost našeg društva. Oni koji tu realnost negiraju misle da će spaljivanjem jednog panoa u duginim bojama ignorirati ili spriječiti da netko vidi tu slikovnicu. Oni su činom spaljivanja pokazali vlastito nezadovoljstvo, ali i primitivizam i neznanje. Dogovaramo da slikovnicu uskoro predstavimo u Splitu pa bismo voljeli da oni koji je spaljuju dođu na javno predstavljanje, da se informiraju o činjenicama.

Podnijeli ste prijave protiv odgovornih za karnevalski palež?

U suradnji s udrugom Zagreb Pride, riječkom organizacijom Lori i udrugom Roda – Roditelji u akciji podnijeli smo kaznene prijave za javno poticanja na nasilje i mržnju protiv nepoznatog počinitelja, udruge Poklade i njihovog predsjednika, kao organizatora događaja. Također je i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova najavila podnošenje kaznene prijave. Primaran su razlog loše poruke upućene djeci na tom karnevalu. Što ako među tom djecom jednog dana bude onih koji neće biti heteroseksualne orijentacije, a kojima oni skriveni iza fašničkog karnevala već sada poručuju da je poželjno skrivati svoju seksualnu orijentaciju? Poručuju im da budu nesretni, u vezama s osobama s kojima neće biti sretni. To je novi set problema za te ljude i traume koje se opet godinama rješavaju.

Bili ste najavili da biste podijelili prvih petsto primjeraka slikovnice vrtićima i školama koji izraze da bi je rado imali. Kako ide akcija?

Od tih petsto već smo prilikom prezentacije prošlog mjeseca podijelili tristo primjeraka. Mnogi su nas kontaktirali, posebno vrtići, ali i privatno, fizičke osobe zaposlene u školama. Potom nastavnici kojima je slikovnica zanimljiva za nastavu sociologije ili izbornog predmeta građanskog odgoja, a kako bi potaknuli raspravu s učenicima o LGBT osobama, pravima, obiteljima itd. Nismo imali namjeru ciljano dijeliti slikovnicu. Javljaju nam se interesenti koji bi slikovnicu željeli prezentirati stručnom vrtićkom timu koji bi onda procijenio je li adekvatna za njihovu grupu djece. Zainteresirano je također nekoliko školskih knjižnica širom zemlje, kao i neke gradske knjižnice u Rijeci i Zagrebu, gdje je slikovnica već u kompjutorskoj obradi. Nakon završetka tekuće crowdfunding kampanje namjeravamo tiskati dodatnih dvije tisuće primjeraka, kako bismo ih imali i za ostale zainteresirane knjižnice i pojedince koji su nam se već javili. U cijeloj toj priči raduje nas velika potpora javnosti.

Namjeravate li se javiti na natječaj za potporu Ministarstva kulture za izdavaštvo?

Svakako. Također, Ministarstvo znanosti i obrazovanja ima u rujnu poziv za natječaj za evaluaciju materijala za pomoćna sredstva u nastavi, na koji se također namjeravamo prijaviti. Zanima nas kako će Agencija za odgoj i obrazovanje odgovoriti na mogućnosti korištenja slikovnice u nastavi.

Jednakost prava za sve obitelji

Protiv vas je prosvjedovala i konzervativna udruga Vigilare optužujući vas za političko-ideološku agendu i tražeći od ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da se izjasni hoće li se slikovnica koristiti u školama. Jeste li zadovoljni reakcijom ministrice, kao i onom pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević koje su, premda pomirljivo, ipak osudile spaljivanje slikovnice?

Umjesto generalno pomirljivog tona, ministrica je mogla malo čvršće nastupiti, dok su pravobraniteljice za djecu i ravnopravnost spolova jako dobro nastupile. Ako ovu vladu gledamo kao desno-konzervativnu i blisku inicijativama poput Vigilarea, onda ipak možemo reći da su ministrica Divjak i dvije pravobraniteljice dosta progresivno nastupile.

Iz kaštelansko-trogirskog slučaja ponovno je jasno da u nastavu hitno treba uvesti građanski i zdravstveni odgoj. Što mislite o tome?

Definitivno je zdravstveni odgoj jako nužan. U prijedlozima kurikularne reforme LGBT teme nigdje se ne spominju: homoseksualnost, biseksualnost, transeksualnost, ništa od toga. Eventualno se govori o spolnoj higijeni, ali nigdje ni riječi o činjenici da se mladi ljudi u sve ranijoj dobi autaju, odnosno ne skrivaju svoju seksualnost. Upravo je škola ta koja bi se trebala u svom programu zauzeti za takve teme, dok građanski odgoj često ovisi o motivaciji nastavnika, ali je generalno zapeo u nekim prošlim vremenima. I nije poanta da u ovom slučaju zažive samo građanski i zdravstveni odgoj, već da svi predmeti, od hrvatskog do religijskog odgoja, imaju neku modernu komponentu u kojoj se priča o društvenoj realnosti, a ne da učimo pojave u duhu davno prošlih vremena.

Kakvoj je stanje s mogućnostima planiranog istospolnog roditeljstva u Hrvatskoj? Koliko istospolnih parova ima djecu?

Takva se statistika ne vodi, ali moja je procjena da preko stotinu istospolnih parova u Hrvatskoj ima djecu. Na posljednjem božićnom druženju imali smo desetero djece. Što se tiče planiranja istospolnog roditeljstva, ako netko želi dijete, poput primjerice nekog lezbijskog para, oni moraju otići u inozemstvo jer u Hrvatskoj ne postoje klinike za potpomognutu oplodnju. Najbliže su u Münchenu ili Pragu. Mogu naručiti spermu iz jedne klinike u Danskoj, otkuda dostavljaju spermu anonimnih donora u bilo koji dio Europe. Potom se obavlja inseminacija itd. Dečkima je malo teže, ali se ipak događaju situacije u kojima se gej i lezbijski par međusobno dogovore o zajedničkom odgajanju djece pa funkcioniraju kao proširena obitelj, gdje su jedan ili oba člana gej para donori tim ženama. Obično se takvi ljudi jako dobro poznaju. Ipak, najviše djece dolazi iz bivših heteroseksualnih veza, gdje je žena razvedena i sada ima novu djevojku ili razvedeni muškarac sada ima novog muškarca. Istraživanje pod nazivom ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama’, napravljeno u Hrvatskoj, pokazalo je, a poznat su mi i osobno primjeri, da ta djeca funkcioniraju normalno. Djeca generalno s tim nemaju nikakvih problema.

Što bi trebalo mijenjati unutar zakonskog okvira koji se odnosi na životno partnerstvo?

Iako je Zakon o životnom partnerstvu, koji je donesen 2014., za pohvaliti, treba reći da u njemu nema bračne jednakosti. Na stranu ustavna definicija, ali ovdje postoje različite razine prava ovisno o tome jesi li u odnosu sa ženom ili muškarcem, tj. vjenčan s jednim ili drugim. To je nešto na čemu bismo voljeli raditi, kao i na tome da pristup posvajanju djece imaju svi bez obzira na njihov trenutni odnos. Konkretno, da pristup medicinski potpomognutoj oplodnji imaju osobe bez obzira na to jesu li u braku ili ne, jer za sada to mogu samo žene koje su u braku ili one kojima je dijagnosticirana neplodnost. Dugoročni je cilj jednakost prava za sve obitelji, sve parove. Evo vam konkretan primjer: dva životna partnera, jedan se razbolio pa je drugi poželio otvoriti bolovanje za pomaganje supružniku. Premda su mu željeli odobriti bolovanje, to na kraju nije bilo moguće jer u kompjutorskom sustavu medicinska sestra nije mogla odabrati opciju životni partner, koja nije bila ponuđena. Postoji samo opcija muž – žena. Moramo paziti i ispraviti te propuste.

Potpora stranih ambasada

Javili ste se na kulturni projekt francuske ambasade koja je potom novčano pripomogla u izradi slikovnice?

Tako je, a treba reći da su nam se nakon karnevalskog paleža počele javljati i druge ambasade, nordijska i njemačka. Zanimalo ih je kakva je situacija vezana uz Zakon o životnom partnerstvu, kao i priče iz naše perspektive, kako se mi osjećamo. Pokušavaju to staviti u kontekst istupa naših političara na navedenu temu. S tim ambasadama smo otprije u kontaktu kroz Europsku mrežu roditeljskih organizacija putem kojih se jednom godišnje održavaju druženja i sastanci, pri čemu ambasade pomažu u tehničkoj organizaciji. Recimo, organizacija Dugine obitelji u Švedskoj postoji već četrdeset godina, tako da nas u direktnom kontaktu zanima čime se bave, kakve programe i savjete imaju, što bi drugačije napravili na našem mjestu… Inače, predstavljanje slikovnice očekuje se u gradskim knjižnicama u Rijeci, Splitu, Sisku, Osijeku i Poreču, a imamo pozive iz Ljubljane i Beograda.

1/1