>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Davorka Perić: Brojni Opuzenci oduševljeni su idejom da se vrati spomenik Filipoviću

Očekujemo i podršku Ministarstva kulture, koje nije nadležno za spomenik Stjepanu Filipoviću, ali nadamo se da se želi uključiti i financijski podržati obnovu. Nadamo se da će visoko pozicionirane osobe utjecati i na to da gradonačelnik Opuzena Ivo Mihaljević podrži inicijativu, u koju smo ga višekratno pozivali da se uključi, ali on se nije odazvao

Hrvatskim medijskim prostorom nedavno je odjeknula informacija da pokrećete inicijativu vraćanja spomenika narodnom heroju Stjepanu Filipoviću koji je miniran u srpnju 1991. godine. ‘Kad spomenici ožive’ u sklopu projekta ‘Refreshing Memory’ vaš je projekt u sklopu kojeg ste prvi put izložili i ostatke spomenika Filipoviću. Otkud ideja da pokrenete akciju i izvan galerije i krenete u restauraciju ovog spomenika i u njegovo vraćanje u javni prostor, uz podršku SNV-a?

Ideja da se javna skulptura svjetski priznatog heroja ponovno javno postavi sama po sebi je logična, ali je put do toga dosta složen u okolnostima u kojima živimo, jer daleko je New York gdje je njegova fotografija u zgradi Ujedinjenih naroda. Izlaganje miniranog spomenika Stjepanu Filipoviću odjeknulo je širom Hrvatske i izložbu posvećenu antifašizmu u suvremenoj vizualnoj postavci posjetio je velik broj ljudi koji nisu uobičajena galerijska publika. Njihovo oduševljenje Stjepanom Filipovićem, simbolom hrabrosti i slobode, ohrabrilo me u uvjerenju da antifašizam u Hrvatskoj postoji, samo da je jako tih. Od ljudi koji su me kontaktirali dobila sam odobravanje da je važno i moguće ponovno postaviti spomenik opuzenskom heroju. Projekt ‘Refreshing Memory’, čiji je dio i spomenuta izložba, prihvatili su Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i Srpsko narodno vijeće, kojima sam predložila i inicijativu za obnovu spomenika, prema modelu da kod svake pokrenute inicijative postoji interes stanovnika, lokalne samouprave i antifašističkih udruga, te je u prvim pokrenutim inicijativama riječ o uništenim spomenicima koji su od izuzetne memorijalne i umjetničke vrijednosti. Miro Vuco, autor spomenika Stjepanu Filipoviću, pristao je na izlaganje devastirane skulpture i njegova zainteresiranost za njezinu obnovu bila je presudna. Također, Vuco će sudjelovati u obnovi skulpture i član je inicijativnog odbora za njezino ponovno postavljanje.

Rat spomenicima

Osim gradonačelnika Ploča Miše Krstičevića, vašu inicijativu podržali su i Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista VeDRA te generali Veselko Gabričević i Luka Džanko. Očekujete li još širu podršku i zašto je izostala barem deklarativna podrška iz Opuzena, gdje je Filipović rođen?

Brojni građani Opuzena i okolnih mjesta oduševljeni su idejom da se spomenik najpoznatijem Opuzencu vrati, očekujemo podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, koje nije nadležno za ovaj spomenik, ali nadamo se da se želi uključiti i financijski podržati obnovu. Nadamo se da će visoko pozicionirane osobe iz državnog vrha utjecati na to da gradonačelnik Opuzena Ivo Mihaljević podrži inicijativu za obnovu spomenika Stjepanu Filipoviću, u koju smo ga višekratno i na različite načine pozivali da se uključi, ali on se nije odazvao. Nažalost, problem je u tome što je isti gradonačelnik koji je 2010. godine uništio arhitektonsko-urbanističko uređenje spomenika i promijenio GUP kako bi onemogućio njegov povratak, još uvijek na čelu Opuzena, koji je vlasnik ove skulpture. Da li su došla takva vremena da će Grad Opuzen ponovno promijeniti GUP i vratiti spomenik na raskrsnicu puteva na kojoj je stajao, kako kažu, pokazat će vrime. Nikome iz inicijativnog odbora ni ljudima koji podržavaju inicijativu ne bi bilo prihvatljivo da završi zaklonjen drvećem, zgradama i pokriven drugim simboličkim kontekstom poput ploča stradalim vojnicima NDH ili slično, što je bila praksa od devedesetih. Ne želimo da se spomenici borcima NOB-a, kako bi se relativizirala simbolička i memorijalna vrijednost spomenika žrtvama fašizma ili borcima protiv fašista, izjednačavaju i stavljaju u isti memorijalni prostor s vojskom koja se borila na strani fašista.

Miro Vuco, autor spomenika, pristao je na izlaganje devastirane skulpture na izložbi ‘Kad spomenici ožive’ i njegova zainteresiranost za njezinu obnovu bila je presudna. Sudjelovat će i u obnovi i član je inicijativnog odbora za njezino ponovno postavljanje

U planu imate akcije i za vraćanje drugih spomenika diljem Hrvatske. Moramo li još uvijek koristiti termine poput antifašizma, umjesto na primjer partizanskog pokreta?

Ovo pitanje jako dobro pogađa srž problema. Ne čudi me da dolazi od autora koji je napravio zaista vrijednu monografiju fotografija partizanskog pokreta. Iako se nalazi u preambuli našeg Ustava, antifašizam sa strahom prelazi u javni govor. U školskim udžbenicima gotovo da je izjednačen s fašizmom, biti antifašist kao aktivist na ulici još uvijek te uvlači u nevolje s poslom i egzistencijom, a antifašističko djelovanje smatra se opasnim. Spominjanje partizana znači da je osoba odustala od diplomatskog pregovaranja s glasnom desnicom, da je upoznata s poviješću i da ne kalkulira u svom javnom govoru, što je najčešće označava kao ekscesnu i ne dovodi do ostvarenja cilja. Iako ne treba objašnjavati da su se partizani borili protiv fašista i da su u njima sudjelovali jednako radnici, seljaci i intelektualci i umjetnici raznih profila, akcent bih stavila upravo na to da je u partizanskom pokretu, kako vidimo i u vašoj knjizi, sudjelovao velik broj svećenika i ljudi različitih vjeroispovijesti koji su se borili zajedno i često pokapali po svojim vjerskim običajima. To naglašavam zato što je to sustavno brisano iz društvenog narativa, a od devedesetih do danas partizanima se u javnom govoru upisuju negativne konotacije i radikalni raskol s crkvom.

Riječ ‘antifašizam’ u inicijativama za obnovu spomenika koristim i zbog toga što je ponajviše riječ o žrtvama fašizma, primjerice u Gudovcu, gdje je dva tjedna nakon proglašenja NDH izvršen prvi veliki pokolj srpskog stanovništva iz sela u okolici Bjelovara. Skulptura Vojina Bakića je minirana i nepovratno nestala, a kako odljev ne postoji, inicijativni odbor bjelovarskih antifašista i SNV-a za uređenje ovog memorijalnog mjesta, kao i Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Bjelovaru složni su oko toga da se na tom mjestu postavi apstraktna skulptura istog autora, koja se simboličkim nazivom ‘Istovremenosti’ odnosi i prema vremenu danas i činjenici rušenja spomenika.

U Hrvatskoj je od 1990. do danas uništeno preko 3000 antifašističkih spomenika. Mnoge od njih uništila je zapravo sama država, odnosno neke regularne vojne jedinice ili komunalna poduzeća. Svakako možemo ustvrditi da je riječ o kulturocidu, ali što učiniti da se taj proces zaustavi, jer svjedoci smo da se uklanjanje spomenika nastavlja pod izlikom izgradnje fontana ili dječjih igrališta, kao što je to slučaj u Perušiću?

Nažalost, možemo ustvrditi da nije riječ samo o ratom nastalim razaranjima, nego da je riječ o projektu u koji su bili uključeni država, vojska, lokalne samouprave i ekstremističke grupe i pojedinci koji su shvatili da za uništavanje spomenika neće biti kažnjeni. Ako se ne stvori povoljna politička klima, koja će biti nadzirana i kroz politiku Europske unije i koja na državnom nivou zabranjuje daljnje devastiranje i zanemarivanje, treba pokretati peticije i inicijative građana te učestalo hrabriti građane da zatraže izlazak nadležnih konzervatorskih odjela Ministarstva kulture na valorizaciju i zaštitu ove ugrožene kulturne baštine. Najvulgarnije što se događa danas je zamjena simbola, teksta, godina i imena na kosturnicama i spomenicima NOB-u, a mnoga takva memorijalna mjesta putem novca EU fondova postaju dječja igrališta, na njima niču fontane i vrtuljci – tu se treba obratiti i institucijama za zaštitu ljudska prava. Značajno bi bilo objaviti kriterije i osnove na kojima se već dvadeset godina provodi revizija Registra kulturnih dobara, jer je od oko 500 spomenika NOB-u na listi zaštićenih kulturnih dobara sada tek njih tridesetak. Budući da se u velikom broju slučajeva radi i o umjetničkim djelima, a ne samo spomenicima memorijalne vrijednosti, nužno je uključiti u povjerenstva koja vode Registar kulturnih dobara i povjesničare umjetnosti kojima je u fokusu spomenička baština NOB-a, npr. postdoktorandicu Instituta za povijest umjetnosti Sanju Horvatinčić, a ne samo zaposlenike Instituta za povijest koji su jednoobraznog političkog profila.

Najvulgarnije što se danas događa je zamjena simbola, teksta, godina i imena na kosturnicama i spomenicima NOB-u, a mnoga takva memorijalna mjesta putem novca EU fondova postaju dječja igrališta, na njima niču fontane i vrtuljci

Kako gledate na podizanje spomenika poraženim vojskama diljem jugoslavenskog prostora? Na koji način još uvijek sudjelujemo u ratu spomenicima, pogotovo kad govorimo o etničkom sukobu na ovim prostorima?

Podizanje spomenika vojskama koje su se borile na strani fašista fenomen je kojim se na ovim prostorima provode revizionističke politike novih nacionalnih država u kojima je na vlasti politička desnica. Javni prostor, imena institucija, trgova, ulica i javna plastika, samo je dio programa, tu su još uništavanje literature, obrazovni sustav, državni mediji i spomenuto političko kadroviranje institucija. Rat spomenicima najbrutalniji je u slučajevima kad se u memorijalnom sklopu žrtava fašizma i boraca NOB-a postavljaju spomen-ploče vojnicima NDH, kao u Komiži 1994. ili na memorijalnom području Slavonski Trokut, gdje se kraj srušenog spomenika osloboditeljima Nove Gradiške, obraslog u travu, postavlja spomen-ploča HOS-a.

Hrvatske specifičnosti

Brojni su primjeri uništavanja spomenika i spomen-područja koja su zaštićena kulturna dobra. Uloga države i nadležnog ministarstva u sprečavanju toga itekako je važna. Očekujete li promjenu odnosa prema antifašističkom nasljeđu i napokon provođenje svih relevantnih zakona, od Registra i onih koji se tiču zaštite, pa sve do procesuiranja kaznenih djela?

Da, očekujem pravnu državu, zaštitu ustavnih vrijednosti, valorizaciju antifašizma u javnom govoru političara i medija, institucije koje zapošljavaju stručnjake koji rade svoj posao i prakticiraju slobodu govora. Znam da ovo zvuči kao da živim u paralelnoj realnosti, je se postavljanje umjetničke instalacije sa simbolom petokrake smatra ideološkim razdorom, a ne povezuje se s pripajanjem Rijeke Hrvatskoj, čemu bi se hrvatski narod trebao veselit, no živimo u zemlji u kojoj je obrazovanje u zadnjih tridesetak godina uzelo danak.

Antifašistički i partizanski spomenici neželjena su baština u svim postkomunističkim državama, ne samo u Hrvatskoj. No što je u vezi toga hrvatska specifičnost? Zašto je pitanje vraćanja spomenika u javni prostor za hrvatske prilike danas važno?

Za razliku od postkomunističkih zemalja Istočnog bloka u kojima su se putem javne plastike u velikoj mjeri glorificirale ličnosti političkog sustava, treba naglasiti da su postsocijalističke zemlje Jugoslavije među zemljama s najvećim brojem ubijenih i poginulih u Drugom svjetskom ratu pa, sukladno tome, spomenička plastika u velikoj mjeri komemorira žrtve. Važno je reći i to da su spomenici u zemljama Istočnog bloka javno uklanjani, muzealizirani ili turistificirani, a da su hrvatske specifičnosti uništavanje spomenika – što se često tumači kao djelovanje elementarne nepogode, primjerice jakog vjetra koji ruši tridesetmetarsku skulpturu – i ilegalna djela ekstremističkih grupa. Posebno su zanimljivi fenomeni suradnje gradskih vlasti i komunalnih poduzeća, lažnih restauracija i muzealizacija te premještanja skulptura s ciljem da ih se lakše uništi, rastali ili jednostavno zaboravi. Uklanjanje zaštićenog spomenika kulture, koji je bio pod nadležnošću Ministarstva kulture, odlukom gradske vlasti iz 1994. na način da se spomenik Titovom govoru na Visu ‘Tuđe nećemo – svoje ne damo’ izreže na četiri dijela i odnese na skladište iza dućana Tommy, nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti spomenika, a javno je provedeno kroz lokalnu samoupravu.

Organizirate festival suvremene umjetnosti ‘Vizura aperta’ koji je ove godine doživio svoje dvadeseto izdanje. Iako važna godišnjica, bili ste dosta diskretni u javnim najavama programa na Lastovu?

Što se tiče PR-a festivala ‘Vizura aperta’, objave za medije koji su i ranije u velikoj mjeri pratili naš program išle su uobičajeno, a i mene iznenađuje kako vijesti o radovima tridesetak suvremenih umjetnika na temu ‘Mentalna ekologija’, neobičnog podnaslova ‘Studije ljudskog utjecaja na čovjeka’, koja u vrijeme krize izazvane epidemijom baca svjetlo na važnost zaboravljenih društvenih vrijednosti poput solidarnosti, zdravih međuljudskih odnosa i humanosti, ugroženih društvenih pojava koje je nužno sustavno zaštititi, nije prenio ni web-centar hrvatske kulture, Culturenet.hr, nego tek par lokalnih portala. Nadam se da to nije povezano s fokusom festivala na teme o kojima smo sada razgovarali.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1