>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Dino Pešut: Manjinama je sužen prostor snova

Kada sam u Berlinu vidio prvi prosvjed AfD-a, ljudima uokolo u prvi mah nije bilo jasno što se događa. Za uređenu zemlju mržnja je šokantna. Ali ona se prosula po svijetu… Možda će zvučati grubo, ali kada se vratim u Hrvatsku, susret s našim desnim ekstremizmom čini mi se lakim jer ga poznajem. On je grub, mačistički i verbalno agresivan

Dramski pisac Dino Pešut (28) zanimljiv je sugovornik. Današnji svijet smatra traumatičnim i opasnim, ali vjeruje da s njim treba ući u dijalog, s tihom nadom da će u njemu ipak procvjetati stotinu cvjetova i da na ovom tužnom planetu mora biti mjesta za sve nas. Njegove drame ‘Pritisci moje generacije’, ‘(Pret)posljednja panda ili statika’, ‘Veliki hotel Bezdan’ i druge, koje su dobile domaće i međunarodne nagrade, govore upravo o tom fluidnom vremenu u kojem se sve teže snalazimo, ali naše šanse proizlaze baš iz te autsajderske pozicije. S ovim odvažnim i lucidnim mladim piscem razgovaramo o njegovoj drami ‘Stela, poplava’ koja će uskoro biti izvedena u Dramskom kazalištu Gavella u režiji Selme Spahić, kao i o novom romanu ‘Poderana koljena’ (Fraktura) koji, putem galerije apatičnih modernih junaka situiranih u Berlinu, ipak pokazuje put do ostvarenja moguće sreće i dostojanstva…

Nadu mi daje to da dolazi neka nova generacija koja ima drugačiju viziju svijeta i da će oni iznjedriti neku novu revoluciju, ekološku, feminističku, intimnu…

Vaša drama ‘Stela, poplava’ priča je o današnjim ljudima punima tjeskobe. Kao da je u svijetu nestalo ljubavi, a neuroza i emotivni nered, čini se, postali su središnje mjesto modernog doba…

Ključni koncept koji je u opasnosti jest intima. Intima je prostor ranjivosti, temelj bez kojega je teško ispitivati osjećaj ljubavi. Današnji svijet proizvodi neurozu. Bombardirani smo nizom atrakcija koje onemogućuju prostor izolacije, introspekcije. Živimo u šizofrenom svijetu društvenih mreža, reklama, vijesti i zabave, a ljubav je gotovo posve prešla u polje između popularne kulture i algoritama. Za promišljanje intime, naročito danas, ključni su prijateljstvo, osjećaj simpatije, platonske veze i dijalog među ljudima. Nasuprot tome vidim sustav koji inzistira na razdvajanju i društvenoj svađi i od nas traži zaborav, dehumanizaciju. Slično kao i fašizam u prošlom stoljeću.

Na koji tip sustava točno mislite?

Na primjer, društvene mreže imaju vrlo nejasna pravila ćudoređa koja onemogućuju bilo koju vrstu fer retorike i dijaloga. Zašto su gole ženske grudi automatski cenzurirane na Instagramu, a oko govora mržnje na Facebooku se može pregovarati? Čim se tako postave stvari, onda svaka ideja diskusije postaje mračna ulica gdje vlada zakon jačega. Kada gledamo društvene mreže, najradikalniji govor dobiva prednost, on se nagrađuje jer angažira korisnika. A što se oko dulje zadržava na aplikaciji, to je više oglašivača, što je više njih, više je i novca. Slično se događa i u politici, gdje takvo agresivno, vulgarno, šokantno ponašanje biva nagrađeno, ono postaje viralno. I tako vuče centar točno tamo gdje mu treba.

Publika su pojedinci

Jednom je Umberto Eco rekao da je internet carstvo idiota.

Pa i svijet je takvo carstvo. Uostalom, i ja sebe smatram idiotom. Svijet kakav bih ja volio bio bi carstvo pametnih, senzibilnih, introspektivnih ljudi koji su pritom i talentirani, ludi, briju nešto svoje autentično. Nadu mi daje to da dolazi neka nova generacija koja ima drugačiju viziju svijeta i da će oni iznjedriti neku novu revoluciju, ekološku, feminističku, intimnu… To ne znam. Nadam se da ovo vrijeme, koje djeluje tako katastrofično i agresivno, zapravo predstavlja histeriju kraja jednog svjetonazora. I kada slušam ili gledam neke mlađe generacije, čini se kako dolazi jedan puno empatičniji i senzibilniji svijet. Mislim da je vrijeme za to.

U vašoj drami radnja se zbiva u današnjem Sarajevu, čini se ne bez razloga?

Volim Sarajevo. U njemu imam puno divnih prijatelja i onamo često odlazim. Redateljica Selma Spahić jedna od mojih najbližih prijateljica. Tamo mi je ‘Stela’ i došla, da se tako izrazim. Sarajevo je grad u koji ljudi, često i iz Hrvatske, upisuju svoje predrasude. U drami ima dosta arhetipova, da ne kažem predrasuda: jedna velika glumica, jedan uspješan redatelj, jedna depresivna novinarka, koji svi dolaze u taj grad. Predrasudama se treba suprotstaviti. Ili barem na njih zakolutati očima.

Bolna mi je demagogija koja tvrdi da se nacionalni identitet mora štititi od izbjeglica, manjina, a odbijamo prihvatiti da su mu najviše suprotstavljeni internet i globalni kapital

Vaša drama i vaš novi roman ‘Poderana koljena’ kao da odišu duhom izgubljene generacije…

Mislim da u ‘Poderanim koljenima’ kažem da se svaka generacija osjeća izgubljenom. Čini mi se da se generacija prije nas, recimo današnjih četrdesetogodišnjaka, osjećala jako pronađenom. Oni su stasali u ideologiji kontinuiranog rasta, jakog eura, kupovine duplo većih stanova od onoga što je potrebno i vrlo povoljnih kredita. To se, dakako, pokazalo veoma tragičnim. Deset godina kasnije mi živimo posljedice velike krize. Moja generacija živi digitalnu revoluciju. Histerija vlada tržištem rada jer nitko ne zna što mu treba i koliko će se brzo razviti algoritmi i programi. Sva proizvodnja postaje jeftinija, a proizvodi skuplji. Kao da u toj transakciji ni ne trebaju ljudi. Mi smo samo tu za prikupljanje podataka. Ono što nam daje osjećaj generacijske izgubljenosti jest da tu dubinsku nesigurnost zapravo nemamo kome ispričati. Od završetka srednje škole osjećamo da možda nećemo imati gdje živjeti, da će nas otpuštati nakon šest mjeseci do godine dana bez otkaznog roka i da ćemo raditi do smrti. Vrlo uskoro pojam karijere će postati nešto drugo, naročito za visoko obrazovane ljude, jer će umjesto njih doći računalo ili algoritam… Živimo također u svijetu gdje politička moć barata terminima iz prošlog stoljeća, koji se već sada nimalo ne tiču dobrog dijela populacije ispod 30 godina. To uključuje i lijevi i desni politički spektar. Nitko ne želi čuti – niste više u toku.

Zašto danas mladi tako beznadno odlaze u druge države?

Ljudi misle da mladi odlaze u druge države, Irsku ili Njemačku, a mladi odlaze u budućnost, razne klastere novih radnih mjesta oko IT sektora. Ljudi se ne sele u Njemačku nego u automatiziranu autoindustriju povezanu između Tokija, Kine, Njemačke i SAD-a, gdje su samo dio jedne te iste trake. Njihovi snovi, nadanja i ambicije su vrlo rijetko interes poslodavaca. Kada se o tome govori, velik je naglasak na nacijama-državama, a zapravo ljudi migriraju u te nadnacionalne, multinacionalne prostore rada. Ali industrije su brze. Trebalo bi smišljati što s ljudima nakon što tehnologija ponovno prestigne strateško planiranje firme.

Kako onda danas definirati pojam identiteta?

Sve je glasnija histerija oko identiteta nacija-država i njegovog očuvanja. Bolna mi je demagogija koja tvrdi da se nacionalni identitet mora štititi od izbjeglica, manjina, a odbijamo prihvatiti da su mu najviše suprotstavljeni internet i globalni kapital. Drago mi je da stvari oko identiteta omekšavaju: dihotomija između muškaraca i žena, roda i spola i tvrdi koncepti identiteta postaju mekši i to stvara prostor za dijalog. Kada god se negdje pojavi moralna panika, vidim potencijal za susret i razgovor. Smatram da se sve ionako kontinuirano mijenja. Pitanje je samo možemo li o tome razgovarati.

U tom smislu i vaša drama i roman puni su likova koji predstavljaju neku ranjivu i nezaštićenu manjinu.

Ako ste manjina – ekonomska, nacionalna, seksualna, etnička i slično – vrlo često je prostor snova nešto sužen. I upravo zato su šanse za ovisnosti proporcionalno veće. Nisu svi ljudi rođeni s prostranom maštom. A vraški je teško zamisliti nešto što djeluje nemoguće ili nešto što nismo vidjeli. Dobar dio mog rada je obilježen sviješću da ja, a onda i moji likovi, imamo vrlo suženu perspektivu vlastite budućnosti. Naime, mislio sam da se ne može uspjeti kada se pišu romani ili drame s gej protagonistom. I još uvijek se spotaknem na dobronamjerno, a zapravo blago homofobno pitanje: Za koju je to publiku? Recimo, mogao sam pisati i o skinhedsima ili navijačima, kako mi je jednom bila savjetovala jedna profesorica. Živimo u kulturi, ali i svijetu u kojemu jedna ekstremno mačistička skupina može puno bolje komunicirati o pitanjima smisla života i ostalim egzistencijalnim krizama nego grupa senzibilnih gej hipstera. Pitanje je tko ima pravo govoriti o bitnim temama. A ja želim čuvati svoju radikalnu slobodu i iskrenost u svojem pisanju. Stoga moram stvoriti novu poziciju u svom kontekstu i okruženju, jeziku i senzibilitetu. A nadam se da pritom gradim i svoju publiku kojoj stvaram prostor intime, sigurnosti za promišljanje. Publika su pojedinci. Roman čita svatko, stoga uvijek odgovaram da pišem za ljude.

U romanu ‘Poderana koljena’ opisujete Berlin, u kojem ste i živjeli nekoliko godina, kao košnicu apatičnih ljudi i nesređenih odnosa. Berlin je mjera današnjeg nesigurnog svijeta?

To je vrlo točno. S jedne strane, Berlin je zanimljiv grad i svi su u njemu: umjetnici iz 1990-ih, današnji klinci koji ganjaju svoje snove, izgubljeni ljudi koji se tamo traže, nešto ovisnika, IT sektor, globalni biznismeni koji ganjaju dobru zabavu… S druge strane, okolnosti djeluju pomalo katastrofično jer je ekonomska situacija postala dehumanizirajuća. Airbnb i masovni turizam preuzimaju mogućnosti stanovanja. Mislio sam da je to tako samo u Berlinu, ali tako je i u Zagrebu. Živimo u ekonomskom sistemu koji je dehumanizirajući na nekoliko nivoa: zdravstveno osiguranje je klimavo, kao i pravo na obrazovanje i pristup informacijama, a stanovanje preskupo… Kako stanarina pojede dobar dio zarade, uviđam povratak trenda o kojemu sam čitao kod Svetlane Aleksievič. Ona priča o kuhinjama kao prostoru okupljanja i otpora u komunizmu. Tamo se sjedilo, malo jelo i govorilo ispod glasa. Sada vidim neke nove kapitalističke kuhinje… Iako sada vani ima svega, većina si može priuštiti samo stan. Nadam se da se u tim kuhinjama diljem Europe kuje neka pravednija budućnost. Ili da se barem dobro zeza i bari i tračari.

‘Ovo je neka moja istina’

Vaš roman tematizira terorizam, izbjeglice, političke napetosti…

Kada sam u Berlinu vidio prvi prosvjed desničarske stranke AfD, ljudima uokolo u prvi mah uopće nije bilo jasno što se događa. Berlin je vrlo liberalan grad. Više kao neka država za sebe i većina ljudi promptno reagira na svaku najavu uličnog nasilja i mržnje. Mi s ovog područja znamo da se unutar nikakvog zakonskog ili obrazovnog okvira mržnja ne može potpuno iskorijeniti i da se nakon tri generacije stvari naprosto vraćaju na početak. Za uređenu zemlju mržnja je šokantna i traumatična. Ali ona se prosula po svijetu…

Kako danas u Berlinu izgleda desni ekstremizam?

Možda će zvučati grubo, ali kada se vratim u Hrvatsku, susret s našim desnim ekstremizmom čini mi se lakim jer ga poznajem. On je grub, mačistički i verbalno agresivan. Fašizmi zapada koji stižu su kao i današnje vrijeme: fluidni, kolažirani i kontradiktorni. Samim time opasniji. Ali izgleda kao da se fašizam unaprijedio za 21. stoljeće, aktivan je na društvenim mrežama, ima i user friendly ime – konzervativni populizam. Pitanje je što je sa socijalizmom za novu epohu.

Na početku razgovora spomenuli ste potrebu za intimnom revolucijom. Koliko je ona moguća?

Zaista mislim da je danas najveći herojski čin izaći van i reći ‘ovo je neka moja istina, ovdje ja krvarim, ovdje je meni teško, ovo sam ja prošao’. Onda može doći netko drugi, treći i četvrti, pa se svi možemo podsjetiti da smo nešto slično prošli ili se napatili isto ili slično, da smo imali slomljena srca, da smo izgubili roditelje i da smo bili zlostavljani. Možda i nešto lakše: netko nas je otkantao, strah nas je, bojimo se. Odmah postane lakše. Ta intimna revolucija je moguća ako se hrabro ujedinimo u slabostima. To mi se čini kao lekcija koju nismo naučili od prošlog stoljeća. Stoga mi se čini kao nešto najherojskije priznati svoje slabosti. Onda možemo pristupiti tehnologiji i društvenim mrežama i svijetu i tražiti da oni budu humani. Kao pisac osjećam da je smisao moga pisanja da se netko prepozna u tome što pišem i da se otvori prostor razumijevanja i intime – bolova, samoće i nerazumijevanja, i da kao čitalac netko može svoja iskustva podijeliti sa mnom, prijateljem, na prvom spoju ili kada napokon odlučite progovoriti s dečkom. A onda da možda kažu: ‘Ajme, dosta o tom Pešutu, idemo se zezati, ljubakati, napiti, plesati do osam ujutro, seksati se i maziti…’ To je barem još uvijek besplatno. Tu negdje vidim put prema boljem društvu. Ali kao što sam već rekao, i ja sam idiot, romantični idiot.

1/1