>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Pakao, to je obitelj

Selma Spahić, ‘Stela, poplava’ (Dramsko kazalište Gavella): U drami Dina Pešuta porodični je život prikazan kao ultimativni pakao međuljudskih odnosa

Isprepleteni odnosi dviju porodica u kojima je apsolutno svaki njihov član teško nesretan, prilično neurotičan i pomalo histeričan – tako otprilike izgleda klupko radnje nove predstave ‘Stela, poplava’ u Dramskom kazalištu Gavella. U središtu komada Dina Pešuta koji je režirala Selma Spahić nalazi se slavna, posesivna i egocentrična glumica koja dolazi u Sarajevo kako bi primila nagradu za životno djelo, vukući kao na lancu nezadovoljne sina i kćer i nekog beživotnog vremešnog ljubavnika. Drugu familiju čini depresivna novinarka koja se pet puta pokušala ubiti, bezosjećajni muž koji je vara gdje stigne i sin koji s puno cinizma gleda kako da u životu zgrabi što može. Oko njih je Sarajevo kao kulisa ratne tragedije, a sve u sredini je opetovanje međusobnih optuživanja za neiskrenost, kalkuliranje i kukavičluk. Svi piju, galame jedni na druge i usput upražnjavaju neobavezni seks, kako muškarci s ženama, tako i oni drugačije seksualne orijentacije. Negdje pri kraju dolazi poplava, otprilike kao noćna mora, u kojoj čujemo glas s neba, vidimo anđele pokislih krila i dim koji nam štipa oči i ta će kataklizma pročistiti sve. Kada svane jutro, glumica u krevetu sva sretna dobiva cvijeće, a ostali odlaze svatko na svoju stranu, u bolji život.

Slabost komada ‘Stela, poplava’ je u njegovoj pretencioznoj namjeri da nam porodični život prikaže kao ultimativni pakao međuljudskih odnosa, u kojima su po definiciji svi nesretni i gdje sloboda isključivo znači bijeg iz tog nezdravog i neprirodnog kalupa zvanog obitelj. Od početka do kraja nema nijedne lijepe riječi ni tračka optimizma, pa Pešutova drama tek slijedi taj današnji trend da je sve što se raspada, u čemu se ljudi tresu od neuroze i jedni druge dave svojom depresijom, tako šik i zavodljivo. Zato je u predstavi puno nabacanih općih mjesta tipa ‘bila si grozna majka’, ‘ti si mi uništio život’, ‘kriva si i poludjet ću od tebe’ i gotovo da već unaprijed u tim neprestanim destruktivnim ping-pong dijalozima pogađamo tko će koga za što optužiti. Ono što smo zapravo gledali bilo je programirano psihološko crnilo na tekućoj traci, a ne porodična drama koja nastaje iz prirodnog humusa iz kojeg izrasta desetine biljaka među kojima, osim korova, ima i onih koje nas oplemenjuju, tješe i drže zajedno. I prethodni komad istog autora, ‘(Pret)posljednja panda ili statika’, izveden prije nekoliko godina u ZKM-u, predstavljao je također neku vrstu, kako smo tada napisali, rafalne logoreje mračnih raspoloženja i kaotičnih tokova svijesti glavnih junaka. Prepuštanje nesreći i svojevrsno mazohističko uživanje u njoj postali su duh ovog vremena, ali i stil modernog dramskog pisma. U isto vrijeme sloboda, u životu i teatru, postala je spasonosna zastava za sve probleme, s kojom iza sebe ostavljamo i one kojima smo zaboravili oprostiti i pružiti im ruku.

Redateljica Selma Spahić nije mogla pobjeći od te sveprisutne mračne atmosfere komada, premda je uspjela voditi predstavu finim poetskim pretapanjem scena, dojmljivom muzikom (uz ponešto konzervativnu scenografiju) i blagim psihološkim poentiranjem likova. U glumačkom ansamblu u kojem su bili Tena Nemet Brankov, Filip Križan, Darko Stazić, Ksenija Pajić, Sven Šestak, Marko Petrić i Igor Kovač, koji su vrlo solidno odigrali ono što se od njih očekivalo, naročito se u ulozi neurotične kazališne dive istaknula Jelena Miholjević. Lakoća Jelene Miholjević da tako plastično na scenu donese kompleksan lik žene sa stotinu hirovitih lica proizlazi bez sumnje iz njezine velike umjetničke snage. Nažalost, u predstavi ‘Stela, poplava’ jedna odlična glumica igrala je u lošem komadu punom ideoloških poruka bez nade.

1/1