>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Bez nade

Selma Spahić, ‘Ono što nedostaje’ (Zagrebačko kazalište mladih): Izvedba je strukturirana kao neka vrsta paukove mreže mučnih međusobnih odnosa i rašomonske borbe sjećanja glavnih junaka, kada se, u formi neke vrste unutrašnje inventure, očajnički traži krivnja u sebi ili u drugima

Komorna scena Zagrebačkog kazališta mladih uvijek je predstavljala stanoviti mikroplan njegove velike pozornice i neku vrstu esencije čitavog teatra iscijeđenog u maloj bočici. Izvedbe u dvorani ‘Miško Polanec’ nikada nisu predstavljale neki teški, ubitačni i avangardni art, nego su to i dalje bile ZKM-ove teme iz života, ali ispričane s više kompleksnih detalja, dubljih rezova i likova gledanih izbliza. Takva je i nova predstava na ovoj pozornici, ‘Ono što nedostaje’, prema tekstu Tomislava Zajeca i u režiji gošće iz Sarajeva Selme Spahić. Ova izvedba priča je o kroničnom nedostatku ljubavi u jednoj obitelji, koja se ruši pod traumom loših, zatomljenih i nikada razriješenih međusobnih odnosa. Dvije kćeri čitavog život ne mogu odgovoriti na pitanje zašto ih je majka ostavila onda kada im je bila najpotrebnija; sin u susretu sa svijetom ne može izaći na kraj sa svojom homoseksualnošću; otac rasprodaje svoju javnu figuru humanitarnog aktivista sitnom privatnom ljigavošću; mladi par ne zna zašto je skupa, a svi zajedno trpe posljedice onoga lošega što je već učinjeno. O likovima ne znamo puno, kao što i u životu o svojim bližnjima često ne znamo ono što bismo trebali znati, pa tako i čitava predstava protječe u mračnim slutnjama i sakupljanju okrajaka nečijih života, za koje jedino znamo da su umotani u klupko dugotrajne intimne nesreće.

Najveća vrijednost ove predstave, što je i kruna uspjeha, kako redateljice Selme Spahić tako i pisca teksta Tomislava Zajeca, upravo je ta drugačija dramaturgija u kojoj se zna tko su likovi i što se događa, ali se sve zbiva u atmosferi nejasnih pokreta, naglih odluka te prigušenih i hendikepiranih emocija jedne obitelji u kojoj tako bolno nedostaje ljubavi. Izvedba je strukturirana kao neka vrsta paukove mreže mučnih međusobnih odnosa i rašomonske borbe sjećanja glavnih junaka, kada se, u formi neke vrste unutrašnje inventure, očajnički traži krivnja u sebi ili u drugima. ‘Ono što nedostaje’ također je priča mukle tišine njegovih likova, pa i nije toliko važno što se trenutno među njima događa, već ono što oni nakon svoje intimne ili porodične katastrofe proživljavaju. To bilo njihovog unutarnjeg pulsiranja jako je dobro osjećala publika, pritisnuta dilemom koju je nametala predstava: kako je to, kotrljajući se bezglavo, moglo stići čak dovde? Ili kako to kaže jedan od likova: ‘Kao da postoji neka tragična pogreška, negdje, u meni.’

Ovako suptilne i višeslojne predstave ne bi bilo bez odličnog ansambla ZKM-ovih glumaca: Doris Šarić Kukuljice s tako istančanim nervom za tragično, Frana Maškovića koji tako suvereno igra beskrupulozne tipove meka srca, Katarine Bistrović Darvaš u stalnoj borbi s emotivnim ognjem u sebi i oko sebe, Zorana Čubrila, uvijek pouzdanog lica Bustera Keatona, i kao žrtve i kao krvnika, Adriana Pezdirca koji na tako sjajan umjetnički način nudi snagu i nemoć vlastite mladosti, Nataše Dangubić koja je neprestano navrh oštrice osobne neuroze i drugih, poput Milice Manojlović, Gorana Guksića i Dore Polić Vitez.

Priča završava bijegom njezinih junaka na planinu Everest, koji za pisca teksta, kao i za redateljicu predstave, postaje ‘prostor nove afirmacije i konačnog oslobođenja’. Na pitanje ostati ili otići iz traumatične obitelji autorski tandem odgovara da treba pobjeći, a potpisnik ovih redova, nakon ove sjajne i provokativne predstave, umjesto polemičnog pitanja nudi posljednje redove jednako traumatičnog komada ‘Tri sestre’ A. P. Čehova, napisanog sto godina ranije: ‘Proći će vrijeme, i mi ćemo otići zauvijek, zaboravit će nas, zaboravit će nam lica, glasove, i koliko nas je bilo, no patnje naše pretvorit će se u radost za one koji će živjeti poslije nas…’

1/1