>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Otuđenje u Berlinu

Dino Pešut, ‘Poderana koljena’ (Fraktura, Zagreb 2018): Želja za ‘generacijskim’ kodiranjem teksta često onemogućava disciplinu neophodnu za pripovijedanje

‘Valja se danas upustiti u avanturu, pomisli Dane i izađe na dugačku Torstrasse u Berlinu.’ Već prva rečenica romanesknog debija Dine Pešuta ‘Poderana koljena’ ostavlja dojam nesvakidašnje hiće i nestrpljivosti da se nešto saopći. Ova tendencija u nastavku eskalira: ‘Dane Draženović dio je izgubljene generacije, koju su odgajali roditelji čije su nade shrvane lažnim obećanjima koktela nacionalizma i kapitalizma. On je predstavnik generacije koja se koristi slobodnim tržištem da bi u njemu bila eksploatirana, nezaposlena, na granici minimalca, zahvalna što ima priliku raditi – besplatno.’ Riječju, autor kao da ne može dočekati da koordinate radnje i njenog protagonista predstavi kroz pripovijedanje, pa pribjegava prepričavanju.

Kao dramski pisac, Pešut je jedan od autora koji su u našu književnost uveli iskustva tzv. generacije milenijalaca. I ‘Poderana koljena’ jasno se predstavljaju kao ‘generacijsko’ štivo. Njegov protagonist, Dane Draženović, glumac je u dvadesetim ili ranim tridesetim godinama, međunarodno priznat, nagrađen u Cannesu, a uz to i autor relativno uspješnih slikovnica – no zbog svega toga ne i materijalno situiran, a još manje sretan. Iz rodne Hrvatske emigrirao je u Berlin, gdje životari i muku muči sa samoćom i otuđenjem. Utoliko što iz neskriveno insajderske perspektive pripovijeda o neveseloj sudbini mladih kreativaca u poznome kapitalizmu, Pešutov roman blizak je naslovima kao što su ‘Sutra ćemo’ Bojana Marjanovića ili ‘Deseti život’ Saše Savanović, pa i RTS-ovoj serijskoj uspješnici ‘Jutro će promeniti sve’. Ipak, rekao bih da upravo želja za ‘generacijskim’ kodiranjem teksta u ‘Poderanim koljenima’ često onemogućava disciplinu i proračunatost neophodnu za pripovijedanje – te da se u tome ogleda i najkrupniji nedostatak romana.

Onda kad autor (do)pusti da se radnja događa, rezultati znaju biti i više nego zanimljivi. Epizoda u kojoj Dane igrom slučaja preživi teroristički napad, usput i spasi jednu djevojčicu, te time postane društvenomrežna senzacija, neočekivano je koliko i dobrodošlo iznenađenje. Među zanimljivije aspekte romana spada i način na koji se društveni kontekst sve vrijeme projicira na plan junakove seksualnosti, i obrnuto. Dane je, kako doznajemo, u malome gradu u kojem je odrastao godinama bio maltretiran zbog svoje homoseksualnosti, kao i zbog svog općenitog neuklapanja u aršine ‘prave’ muževnosti. U Berlinu on pak može živjeti relativno slobodno, barem što se seksualnih praksi i rodne ekspresije tiče, ali otuđenje i individualistička atomizacija svojstveni ‘razvijenom’ kapitalističkom društvu čine mu izgradnju smislenog odnosa s drugom ljudskom osobom apsurdno teškom. On istovremeno žudi za povratkom u Hrvatsku i vjeruje da mu tamo iz više razloga nema života; na ‘Zapadu’ je nominalno kudikamo slobodniji, ali je istodobno i bolno otuđen, da materijalnu nesigurnost i ne spominjemo.

Najveći dio građe iznosi nam sveznajući pripovjedač koji se, premda za to itekako postoji prilika, uglavnom ne odmiče od Daneta kao fokalizatora (u svojem tekstu na portalu Booksa ovaj nesrazmjer problematizirala je Luca Kozina). Izuzetak je posljednjih nekoliko stranica, gdje se nalazi ‘Epilog’ u kojem čitamo Danetova manično intonirana pisma majci, te stihovani dodatak o stanovitom ‘krajnje nevaljalom dječaku’ po imenu Dino – možda odlomak iz jedne od Danetovih slikovnica. Ove dvije dionice daju nam naslutiti kako bi ‘Poderana koljena’ mogla izgledati u nekoj alternativnoj, raspisanijoj i maštovitijoj verziji. Uz više autorovog, a osobito uredničkog zalaganja, i problem pretjerane didaktičnosti mogao bi se spriječiti ili se pak na odgovarajući način situirati u samo jedan od registara unutar teksta.

1/1