>

novosti logo

Društvo Društvo

Divlji u sedlu

Stanko Tadić i Dušanka Petković jedinstven su par na javnosti nepoznatoj, a neobično živahnoj sceni umirovljeničkih plesnjaka koji se održavaju po malenim dvoranama zagrebačkih kvartova i mjesnih odbora, uz živu muziku, piće i odličnu zabavu

Njihove zabave nisu vidljive u medijima. Za njih vjerojatno nikada niste ni čuli. Za tu većini nepoznatu scenu možemo reći da nam se nalazi gotovo ispred nosa, no istovremeno u dubokom undergroundu. Informacije o mjestu idućeg partyja nisu javno dostupne, čak ni na društvenim mrežama. U krug onih koji znaju gdje se i kada isplati ići ulazi se teško. I ne, nije riječ o još jednom ilegalnom raveu, već o jednostavnim zabavama za umirovljenike.

Kao i u svakom drugom clubbingu, i ovdje postoje ljudi koji odlaze na sva događanja, a svojim ponašanjem i ekstravagancijom podižu atmosferu na plesnom podiju. Mi smo ih prvi put vidjeli ove godine, u novogodišnjem izdanju, na Srpskoj večeri, dok su stajali za šankom odjeveni u šljokice i izmjenjivali poljupce. Naši glavni likovi su Stanko Tadić (78) i Dušanka Petković (77). Zajedno su radili četrdeset godina u ZET-u, a ljubavnici su zadnjih šest. Iako žive odvojeno, viđaju se gotovo svakodnevno. Bilo da je riječ o plesnjacima u Dubravi, na Savici ili u SKD Prosvjeti, oni su sveprisutni. A plešu obični i bečki valcer, sentiše, kola, polku, rock’n’roll…

Mi ovdje znamo tko je s kim, tko koga vara, tko je dobar u krevetu, a tko nije. Cure obično sve znaju, ali ne govore o tome. Moje mišljenje je da nakon tridesetih više ne smije postojati ljubomora. A ne smije biti ni svađe, to je moje pravilo – govori Stanko

- Duška mi kaže da se bacam kao lud na rock. A na većini plesnjaka 60 posto su žene. Druga važna stvar je da na njih dolazi malo bračnih parova, dakle većinom je riječ o ljubavnicima. Upoznavanje nije problem, međutim muškarci predstavljaju problem jer su cendravi i škrti. U životu je bitno snalaženje, brzina. I danas sam zadovoljan stvarima koje sam napravio u svome životu, svime osim sada već bivšim brakom. Bio sam vuk u janjećoj koži, a to je tipično banijska priča - objašnjava nam Stanko u svojoj obiteljskoj kući u Dubravi.

U njegovom slučaju ‘banijska priča’ znači da je dijete paloga borca iz Drugog svjetskog rata koje je odrastalo po domovima, a ‘vuk u janjećoj koži’ da se uspješno znao snaći, ali i pogriješiti.

Njegova obiteljska kuća u zagrebačkom naselju Dubrava već izvana oslikava osebujnost ovog čovjeka, i eksterijerom i enterijerom. Mogli bi to jednostavno okarakterizirati kao camp – danas već deplasirani termin iz osamdesetih. Njegov stil kreće se negdje između kiča i provokacije jer, kako sam kaže, odbacuje snobizam svake vrste. Kuća je svojevrsni muzej, bolje rečeno antimuzej, u kojem se nalaze njegove instalacije u obliku foto-kolaža, različiti sakupljeni predmeti, veliki bar sa stotinjak alkoholnih napitaka, foto-albumi, tajni dnevnici, svjetlosne instalacije. Treba izdvojiti dojmljivu, za plafon prikucanu figuru ponija. Ponosan je, kaže, na svoju veliku kolekciju odjeće – 13 odijela, 102 košulje, 56 šešira. Vozač tramvaja s najdužim stažem u ZET-u tvrdi da je oduvijek težio ekstravaganciji, pa je tako zanimljiva i trivija da u svojoj kuhinji ima stablo okićeno sa 1.200 jaja. U unutarnjem dvorištu kuće nalazi se i bazen. Više nego dovoljno za skretanje pozornosti.

I Duška i Stanko devedesetih su osjetili društveni antagonizam zbog svog porijekla i nacije. Stanko je zamalo izgubio posao, dok je Duška ispratila sina na front, ali i pretrpjela neke druge gubitke o kojima danas nerado govori.

- Čovjek je jači i od konja i od vola zajedno. Bilo mi je teško kada mi je sin otišao u rat. Meni je iskreno žao da nisam završila škole, jer je moj otac planirao da ostanem raditi na zemlji. Ipak sam došla u grad i zaposlila se, ali nisam nastavila sa školovanjem. Danas živim sa sestrom koja ima 91 godinu i koja je dosta propatila sa suprugom pijancem. Puno pričamo, onda se zagrlimo i isplačemo - govori nam.

Kroz mračne prigradske ulice osvijetljene slabom narančastom rasvjetom, koja se zimi ne uspijeva probiti do površine asfalta, hodaju Stanko i Duška. Ovaj put su obučeni, reklo bi se, smart casual. Drži ga ispod ruke, odjevena u crvenu haljinu i zaogrnuta bundom. Ulaze u dvoranu Mjesnog odbora Trnava gdje se, ispod neonki, jednom mjesečno organiziraju zabave. U dugačkim redovima složenih stolova oni nadobudniji došli su na vrijeme i zauzeli najbolja mjesta. Za muziku je zadužen dvojac s klavijaturama i harmonikom, smješten nedaleko od sklopljenog stola za stolni tenis. Pleše se po pola sata, a nakon toga slijedi pauza. I tako sve do jedanaest sati navečer.

- Mi ovdje znamo tko je s kim, tko koga vara, tko je dobar u krevetu, a tko nije. Cure obično sve znaju, ali ne govore o tome. Moje mišljenje je da nakon tridesetih više ne smije postojati ljubomora. A ne smije biti ni svađe, to je moje pravilo. Na sve drugo pristajem, i na kuhanje i spremanje, samo da nema svađe. Pijem, ali se nikada ne napijem. Ne pušim, i to je važno. A najbolje zabave su u Češkoj besedi. To je pravo mjesto. Tamo bude i po 300 ljudi na zabavi - objašnjava Stanko dok nas ispraća s partyja.

U cijeloj ovoj priči ponajprije ima umjetnosti. Dvoje umirovljenika, obučenih u bijele, plave i zelene šljokice, predstavlja društveni presedan prije svega zato što su stari. Priznajmo, u našem i drugim potrošačkim društvima, koja mladost uzdižu na pijedestal poželjnosti, a stare baca na smetlište radne i životne snage, ovaj par je svojevrsni izuzetak. Oni to rade javno i zato kažemo da su umjetnici, performeri, ljudi koji rade ono što slobodni ljudi vole raditi – putuju, plešu i vode ljubav. I samo zato što su ‘u godinama’, mali moralni konzervativac u nama zgrozit će se nad njihovim ponašanjem, kao da je privilegija života namijenjena isključivo mladima. Zato i dajemo prostora ovakvoj melodrami, koja slavi pravo na lijep život u starosti, a protiv sebe uvijek ima društveni sustav. Upravo o toj tenziji govori ova priča, koja bi mogla biti dobar predložak za jedinstven dokumentarni film.

1/1