>

novosti logo

Kultura Kultura

Divna, pobunjena, beskompromisna

Dnevnik Divne Zečević snažno je i emotivno štivo u kojem do izražaja dolaze njen feminizam i nacionalni identitet. Na momente se čini kao da zapisi govore o sadašnjem duhu vremena u kojem je nesigurnost postala konstanta. ‘Prava postoje na papiru, ali u praksi jedva će ići na kapaljku. Pobjednici glume kršćane. Najpametnije će učiniti oni koji odu iz Hrvatske, bilo kuda tko može, tko je mlad, tko ima djecu’, napisala je ratne 1995.

O dnevniku folkloristkinje, povjesničarke književnosti i pjesnikinje Divne Zečević, koji je pod naslovom ‘Život kao voda hlapi’ prošle godine objavljen u izdanju Disputa, u Novostima do sada nismo pisali, iako autorica zaslužuje mjesto u našem tjedniku barem zbog dva razloga: prvo, riječ je o feministkinji, ženi koja je nailazila na velik broj prepreka zbog želje da se bavi intelektualnim radom, a drugo, Divna Zečević je bila pripadnica srpske zajednice u Hrvatskoj, što je uvelike utjecalo na njenu osobnost. Njeni zapisi priča su o ‘ženi, Srpkinji, pravoslavki, prgavoj, neprilagođenoj i na kraju bolesnoj, ostarjeloj i nemoćnoj’, kako je u samom uvodu objavljenog dnevnika napisala njegova priređivačica Marija Ott Franolić.

Zečević je dnevnik pisala od 1961. do 2006. i on danas predstavlja jedinstven primjer ženskog suvremenog dnevničkog zapisa kod nas. Pišući ga između 24. i 69. godine života, malo je tema koje ta žena nije dotaknula i to u najvećoj mjeri kroz vizuru vlastitih problema. U njenom se slučaju, prije svega, radilo o neprilagođenosti koja ju je pratila od djetinjstva. Već u prvim godinama pisanja dnevnika, točnije u ljeto 1965., Zečević je zabilježila: ‘Nemoguće mi je stupati s ljudima u normalne odnose – normalne: to znači da svatko poštuje tuđe granice – a prema meni, kao prema ženama općenito, ponašaju se kao da sam slobodna, tj. drolja bezgranična – i bez ikakovih osjećaja trebala bih samo da se izležavam serijski. Pruža mi se jedino mogućnost – glupih bezidejnih, glupih, glupih odnosa!’

‘Najteže je pitanje o položaju Srba u Hrvatskoj – jer smo doista na rubu, izolirani, ali istovremeno smo u središtu tj. izloženi asimilaciji’, napisala je proročki u jesen 1989.

U knjizi je objavljen tek manji dio autoričinih zapisa, a pritom se posebno pazilo da ne budu izneseni i kasnije možda zlouporabljeni intimni detalji o njenom i životima drugih ljudi koji i danas djeluju na kulturnoj i političkoj sceni. Ipak, u njemu su spomenuti mnogi političari, pjesnici, književnici s kojima je Divna dolazila u kontakt. Originalni zapisi, koji imaju više od 6000 stranica, u cijelosti će, prema želji njenog supruga Petra Zdunića, biti dostupni 2026. godine.

Divnin dnevnik snažno je i emotivno štivo u kojem je autorica često kontradiktorna, tako predivno nesigurna, povrijeđena i beskompromisna. Jedna od glavnih tema zapisa priča je o njenoj vječnoj dilemi između prepuštanja impulsu pjesništva i odluci da se bavi intelektualnim radom. Iako pisane u vremenu socijalizma, njene riječi ni danas nisu izgubile na aktualnosti. Možemo se lako poistovjetiti s njenom nesigurnom pozicijom jer je, između ostalog, pisala o prekarnoj poziciji u kojoj se nalazi i najveći broj suvremenih kulturnih radnika. Na momente se čini kao da dnevnik govori o sadašnjem duhu vremena, u kojem su nesigurnost i potencijalni pad s litice postali životna konstanta. Zapisi narušavaju naša shvaćanja o vremenu socijalizma, kada su se proklamirali emancipacija i ravnopravnost žena i muškaraca. Naime, kako je posvjedočila Zečević, i tada se bilo teško suprotstaviti patrijarhalnim okovima koji ženama namjenjuju ulogu majke i koji ne priznaju one kojima je intelektualni rad važniji od obitelji. ‘Porodica je pojam za nešto tijesno. Iz porodice nikome ne smije da viri glava više nego ostalim članovima; svi se usklađuju tako da postaje nelagodna blizina ostalih kao blizina ogledala. Svaki pokret ruke, svaki korak umnaža se tri do četiri puta, a naša samoća zvjera nemirnim očima na kraju šume, a galama i hajka neprekidno traju… Ako muškarac i žena svaku noć spavaju zajedno ne samo u istoj sobi, nego i na istom krevetu – onda jedan drugome postaju jastuk, predmet, navika – a stvari i navike istiskuju osjećaje, potiskuju pažnju – svojom rutinom, zavaravaju, uspavljuju. Muškarac i žena poništavaju se međusobno i svatko od njih sam u svojim očima, hladi se do bljutavosti predmeta. A što da se kaže kako taj malograđanski užas postaje beznadniji kada se još pojave djeca?’ napisala je ona.

Nakon završetka studija, Divna Zečević odlučila je ostati u Zagrebu, mijenjajući podstanarske stanove i mjesta na kojima je živjela. U dnevniku do izražaja dolazi njen identitet emigrantice, odnosno osobe koja nije pripadala zagrebačkoj sredini i koja nije pristajala na patrijarhalne konvencije. Odlučila je upisati poslijediplomski studij i udati se, a u tom je periodu polagano napredovala i njena karijera, iako je sve vrijeme bila nezadovoljna poslom u Institutu za narodnu umjetnost, a kasnije na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Tih je godina pisala znanstvene radove, tekstove i objavljivala pjesme, a u dnevničkim zapisima je bila najkritičnija prema sebi. Tada su do izražaja dolazili i sukobi sa sredinom u kojoj se pokušala pronaći. Istovremeno, nije bila pomirena sa svojim rodnim, nacionalnim i vjerskim identitetom. Tako je za vrijeme hrvatskog proljeća napisala sljedeće rečenice: ‘Možda se i na to čovjek može privići, ali ovo potenciranje razlika između dviju strana hrvatske i srpske, podjednako i u jednih i u drugih – čini me bespomoćno tužnom, zaista i bespomoćnom i tužnom. Čini mi se – kada bih ja bila Hrvatica u Hrvatskoj – da bi mi to sve, takav razvoj – mogao izgledati normalan – ali kao Srpkinja koja ne živi u Srbiji nego u Hrvatskoj – patim od nedostataka (i potrebe) potpunog poistovjećivanja sa sredinom; žao mi je što mi se u svijesti razilazi kao izlizana tkanina na rukavu – ona iluzija (neprovjeravanja) ona tlapnja o jednom jeziku, o bratstvu i jedinstvu!’

Pred sam početak raspada Jugoslavije, Divna je, mimo oportunističkih prijedloga, odlučila zbirku svojih pjesama objaviti u izdanju skd-a ‘Prosvjeta’ i to na ćirilici

Zečević je bila okružena ‘uspješnim’ muškarcima, a na nju su, kako se da iščitati iz dnevnika, utjecale ljubavne fiksacije: cjeloživotna opsesija mentorom Ivom Frangešom i franjevcem Antom Soldom, a 1990-ih Ivanom Lozicom, njenim kolegom s Instituta za etnologiju i folkloristiku. Tu je i odnos sa suprugom Petrom Zdunićem, pri čemu je njihov brak Divni Zečević predstavljao izvor životnog nezadovoljstva, pristanka na pritisak sredine, ali i način rješavanja egzistencije. Istovremeno, suprug joj je bio jedan od najvećih oslonaca. Govoreći o muškarcima, autorica je tokom 1980-ih napisala: ‘Nema tako kriplavog muškarca, neuglednog, beznačajnog i priglupog koji u odnosu prema ženskom biću ne osjeća – svoju prednost i ponaša se kao zgoditak koji sam sebe samouvjereno nudi – ženi koja se mora smatrati počašćenom! Znam njihovo ponašanje u situacijama kada sam odbila ponuđeni pimpek: kako god ih odbila, oni nikad nisu mislili ni pomislili da mi se njihova njuška ne sviđa – pomišljali su na sve neke razloge kao strah da se ne sazna ‘prevara’ muža i tome slične idiotarije. Međutim, odbijena žena – muči sebe i osjeća se kao zvijer u stupici i čitav se život ne može oporaviti i osuđuje samu sebe, u stvari, da glumi nevoljenu ženu. Spadam u tu vrstu jadnica! Osjećam potrebu da izvrijeđam i ispljujem naše deseteračko društvo s patrijarhalnim žigosanjem ženskih duša…’

U dnevniku su opisane i svakodnevne, naizgled nebitne situacije koje čine samu supstancu života. Neke od njih su posebno duhovite i zabavne. Tako je o svom prvom susretu s lancem brze prehrane u Njemačkoj 1987. napisala: ‘S gađenjem i odvratnošću jela sam odvratnu hranu u McDonaldu – to je bezočno loše, umjetno i ništa, a potrošila sam silan novac, jer sam nakon toga još jedanput pila kavu i kupila dva kolača da zatrpam i isperem gadariju koju sam progutala. Bilo bi bolje da sam za osam DM jela špagete u talijanskom restoranu, ovako sam sve skupa bacila 15 DM! Što je ogromno jer za 3,5 DM mogu se ujutro dobro najesti u studentskom restoranu, a ručak je oko tri DM.’ Upravo taj dio ocrtava njen stav prema svijetu navodnog obilja i potrošnje koji je na ovdašnjim prostorima tek trebao izrasti na krvavim razvalinama socijalističkog društva.

Na početku nacionalističke histerije njeno nesvrstavanje zapravo je značilo svrstavanje na stranu slobode i anarhističko-feminističkog individualizma. Međutim, takvo svrstavanje nije bilo ni dobrodošlo ni poželjno u vremenu intelektualnih kameleona i ameba. Neprihvaćanje društvene discipline lomilo je pobunjenu individualku, ženu koja je bila načeta bolešću i životom u kojem je željela napraviti proboj kroz nemoguće. ‘Ujutro svježina i oštrina rane jeseni, pred večer miris pokošene trave, a preko dana smrad neopranih u doslovnom i prenesenom smislu. Svi smo prljavi od sadašnje političke situacije, svi sudjelujemo svojim sitnim opačinama i svi ćemo se čuditi kad nastupi tragično vrijeme koje će se oteti kontroli – ostat će nam samo stradanje. Izgleda kao da sve ide tim putem. Najteže je pitanje o položaju Srba u Hrvatskoj – jer smo doista na rubu, izolirani, ali istovremeno smo u središtu tj. izloženi asimilaciji’, napisala je proročki u jesen 1989. Tih je godina sve više pisala o političkim dešavanjima i raspadu države, o nacionalističkoj histeriji koja je zahvatila sve pore društva. Posebno je ilustrativan zapis sa skupštine Društva književnika Hrvatske: ‘Nema čovjeka u kome nije razbuđen ili tek probuđen nacionalizam. Zanimljivo da ta čeljad ima o sebi visoko mišljenje, a još na većoj visini vide sebe i svoja djela u odnosu na svoj – hrvatski narod – teško narodu kojem je književnička čeljad neka predvodnica i prethodnica. Tek mi se sad otkriva u kakvoj se bijednoj provincijalnoj neopranoj kuhinji stvara ‘književna’ atmosfera i nacionalna povijest književnosti odnosno elementi za formiranje povijesti književnosti.’

Pred sam početak raspada Jugoslavije, kada je oružani sukob već ušao u zadnju fazu priprema, Divna je, mimo oportunističkih prijedloga, odlučila zbirku svojih pjesama objaviti u izdanju Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’ i to na ćirilici. Za nju je to predstavljalo pravo na odluku, na identitet, na prkos, a u praksi je značilo konflikt s malobrojnim prijateljima. Tih godina njeno je nezadovoljstvo dolazilo do vrhunca, ali ostala je dosljedna i nije željela ginuti ni za hrvatsku ni za srpsku državu. Iako ju je razaranje Vukovara teško pogodilo, uspjela je dati kirurški točnu procjenu, tako trezvenu, mirovnjačku i tužnu u vremenu masovne nacionalističke opijenosti i bahatosti. Antiratni stav zapravo je duboko feministički. ‘Ljudi ginu ni za što! Ginu ljudi da bi kasnije sve bilo vraćeno zemlji kojoj pripada gradić. Srbija uništava svoj narod, Srbija guta svoju djecu, Srbija sanja krvavo svoje ludilo umjesto da radi na sređivanju svog političkog kaosa; Srbija gubi Kosovo i radi toga osvaja hrvatski teritorij; Srbiji prijeti rat s Albanijom i Bugarskom, Srbija strada od vlastitog zla. Kad će se zemlja Srbija smiriti? Nakon rata – prepolovit će se broj Srba u Hrvatskoj, najmanje je da će se prepoloviti; stradanje će se nastaviti i nakon rata, jer je mržnja protiv osvajača ogromna; stradat će i krivi i nedužni…’

Rat ju je pogodio i u narednim godinama. Nakon akcije ‘Bljesak’ 1995. reagirala je na televizijske slike, odnosno na dijeljenje Nestle čokoladica djeci u Okučanima: ‘Pobjednici dijele čokolade i pozivaju narod da ostane… Prava postoje na papiru, ali u praksi jedva će ići na kapaljku. Pobjednici glume kršćane. Najpametnije će učiniti oni koji odu iz Hrvatske, bilo kuda tko može, tko je mlad, tko ima djecu! Luđaci s druge strane (Martić) i dalje prijete da će opet granatirati Zagreb. Rat traje i razara sve iznutra i izvana…’ Divna Zečević je nakon rata sve manje i sve teže pisala. Boljeli su je nepriznavanje i odbacivanje na poslu te negacija nje kao pjesnikinje. Svega nekoliko mjeseci pred svoju smrt, 7. ožujka 2006., u nekoliko je rečenica opisala suštinu svog života, a time i dnevnika: ‘Jedva pišem. Nikad mi nije bilo dobro.’ Draga Divna, znaj da danas, 12 godina nakon tvoje smrti, ni nama nije dobro.

1/2