>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Dogovorena mržnja

Preko volje pozdravljamo poziv hrvatske predsjednice Aleksandru Vučiću da posjeti Zagreb. Time je zaustavljena samo posljednja runda hrvatsko-srpskog siktanja oko Jasenovca, ali ne i spirala mržnje koju u nekoj vrsti koprodukcije njeguju dvije strane i u kojoj je i sama predsjednica sudjelovala

Zanimljiv sraz dogodio se na hrvatskoj medijskoj sceni u povodu skorog dolaska srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb. Komentator Jutarnjeg lista ocijenio je taj posjet delikatnim i teškim – uspoređujući ga s gluhim pregovorima između Katoličke i Pravoslavne crkve oko kanonizacije Stepinca – ali korisnim, dok je komentator Novog lista mišljenja da je taj posjet besmislen. Što je bliže istini? Dvojica novinara zauzela su potpuno antagoniziranu pozu ‘psa i mačke’, ali kada malo bolje pogledaš, nema tu velike frke jer obojica su, svaki iz svoga kuta, zapravo u pravu. Da, točno govori kolega iz Jutarnjeg lista: razgovori predstavnika dviju država među kojima odnosi najblaže rečeno nisu dobri, jedina su razumna opcija na kojoj treba ustrajati, jer druge jednostavno nema (pogotovo kada poticaji za to ovaj put dolaze prvenstveno iz Washingtona, a onda i iz Bruxellesa). Ali nije u krivu, dakle i on je u pravu, ni novinar Novog lista, jer od kraja srpsko-hrvatskog rata prošlo je više od dvadeset godina, a napretka – osim u ekonomskoj oblasti – nema pa nema. Što se tu onda novoga uopće može dogoditi, osim prežvakavanja već prežvakane stare slame?

Kada se prvi put počelo govoriti o ‘normalizaciji’, tako je to nazvano, između Srbije i Hrvatske, još su bili živi Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, pa je Feral Tribune objavio naslovnicu na kojoj su njih dvojica kompjutorskom obradom prikazana kao teški mongoloidi koji ‘bistro’ zijaju u ne znaju što. Poruka naslovnice bila je dakle više nego jasna. Mogu li se normalizirati odnosi između država koje su evidentno nenormalne, a takvi su i državni čelnici koji ih uz više nego čvrstu podršku birača vode. To pitanje i dalje ostaje otvoreno i aktualno kao najnovije vijesti jutarnjih novina, što se ovih dana potvrdilo kao na rendgenskoj slici u povodu srbijanske izložbe o logoru Jasenovac u Ujedinjenim narodima. Da, naravno da su hrvatske diplomatske službe s pravom stale na stražnje noge vidjevši da se ondje izjednačava Antu Pavelića i Alojzija Stepinca te da se govori o više stotina hiljada jasenovačkih žrtava. A nisu bile u krivu ni kada su ljutito naglasile da je izložbu organizirala kriva država, jer Srbija je prije nekoliko godina dopustila rehabilitaciju Draže Mihailovića, a po svemu sudeći dopustit će i još goru i skandalozniju rehabilitaciju Milana Nedića.

Ali nije bio u krivu ni Aleksandar Vučić kada je uzvratio da su hrvatske pritužbe isto kao da se Židovima zamjera komemoriranje holokausta, jer Jasenovac zbilja jeste bio projektiran prvenstveno kao Auschwitz za Srbe. I zato postavljanje ustaškog znakovlja koje je ondje donedavno stajalo zbilja jeste civilizacijska sramota prvoga reda. Dakle, nitko tu nije nešto krivo rekao, obje strane su u pravu. Ali kada se sve zbroji i oduzme, najviše je u pravu ono malo pameti koja je ostala na medijskoj sceni, koja je ustvrdila da je posrijedi bratska svađa između hrvatskih neoustaša i srpskih neočetnika oko toga tko, tobože, više brine o Jasenovcu. Naravno, objema stranama je do tog logora smrti stalo koliko do zadnje rupe na svirali. Jasenovačko stratište za njih je samo krunski dokaz obostrano prihvaćene teze da je mržnja između Hrvata i Srba zauvijek zadana, pa je onda logično da se taj mrzilački krug periodično otvara. No onda se oglasila Kolinda Grabar Kitarović i dvjema stranama poručila da je ovaj najnoviji verbalni rat prešao razumne granice (i dozvolila si čak da o svome susretu s Vučićem obavijesti Andreja Plenkovića tek kada je sastanak u Zagrebu već bio uglavljen).

Naravno da je to razumna odluka, jer je verbalni rat eskalirao izvan dogovorenih okvira, a nepisani je dogovor da se sadašnja srpsko-hrvatska mrzilačka koprodukcija mora ipak držati pod kontrolom. Ona treba funkcionirati kao obostrana permanentna priprema za pravi rat, ali tog rata ne smije biti, barem ne u sadašnjem međunarodnom trenutku, kada Hrvatska jedva održava status ostvarene, a Srbija status obećane pripadnosti zapadnim integracijama. I tu je hrvatska predsjednica povukla ručnu kočnicu, štoviše, na neki je način i izjednačila krivicu hrvatske i srpske strane za ovo najnovije prepucavanje. Čak je ukorila ministra Damira Krstičevića, a indirektno i ostale koji traže ispriku Vučića u Zagrebu. Ali ne treba zaboraviti da je baš ona najzornije prezentirala model dogovorene mržnje, kada je nedavno izjavila da će proteći još puno vode Dunavom dok Hrvatska i Srbija postanu prijateljske države, iako je nedugo prije na mostu na tom istom Dunavu primila bogat buket cvijeća od Vučića. Sada kada su se stvari opet otele kontroli, treba smisliti neki novi imaginarni most na kojem će ovaj put srbijanski predsjednik biti darovan nekom sličnom sitnicom. Tako je zatvoren ovaj najnoviji krug obostranog siktanja, ali mrzilačka spirala ostala je netaknuta i novi nastavci pouzdano slijede.

Time Srbija i Hrvatska upravo uzorno ispunjavaju proročanstvo poznatog mađarskog pravnika i povjesničara Istvana Biboa o ‘bijedi malih istočnoevropskih država’, koje začahurene u svoje etničke granice nemilice spiskavaju svoje danas i svoje sutra. Stvari su toliko dramatično loše da dvjema zemljama već stižu ozbiljne ponude za međunarodnu pomoć. Predstavnik Svjetskog židovskog kongresa Laurence Weinbaum izrazio je razočaranje sadašnjim postavom muzeja u Jasenovcu, ponudivši savjete za novi, uz nikada dramatičnije upozorenje da današnja Hrvatska nije zdravo društvo. U situaciji kada predstavnika žrtava već dvije godine nema na jasenovačkim komemoracijama više nije dovoljno govoriti kako Hrvatska nije slijednica NDH nego, kaže Weinbaum, treba preuzeti i odgovornost za zločine Pavelićeve države. I zbilja nije dovoljno. U nedavno objavljenoj knjizi ‘Rat i mit’ Dejan Jović piše da su ustaše stvarno došli na vlast u dva kamiona, ali kada su odlazili prema Austriji bilo ih je puno, puno više, i bili su praćeni mnoštvom civila. To će reći da je ustaški pokret pustio dublje korijene među Hrvatima nego što se priznavalo i u socijalističkoj historiografiji, koja je iz svojih razloga stvorila mit o nebitnosti ustaša, kao što se sada o njima govori kao o časnoj, nebitno ukaljanoj ‘hrvatskoj vojci’.

No s druge strane tih nepobitnih činjenica stoji jednako nepobitan fakat da su Hrvatska i Srbija, posebno prva, imale jedan od najvećih i najplodonosnijih antifašističkih pokreta u Evropi. I zato je u nebo vapijuća sramota da im sada iz svijeta dolaze savjeti kako komemorirati žrtve fašizma u Jasenovcu i bilo gdje drugdje. Jer po logici izvorne nadležnosti, baš bi one bile najpozvanije da ponude uzor mnogima drugima kako se to radi. I zbog toga sadašnje prepucavanje oko Jasenovca nije samo pad u Biboovu ‘bijedu malih naroda’, to je i njihov neopozivi moralni i civilizacijski bankrot.

1/1