Nemile životne okolnosti devedesetih godina prošlog vijeka zapečatile su sudbinu krojača Filipa Potkonjaka, rođenog 1941., i njegove supruge Gordane iz Jastrebarskog, koji su se našli u vrtlogu dugova, ovrha i gubitka stana. Mjesečne rate kojima je Potkonjak kao bivši nosilac stanarskog prava Gradu Jastrebarskom plaćao otkup stana, uz rate kredita koji je podigao u Zagrebačkoj banci kako bi unaprijedio svoju krojačku radnju, plaćanje režija i ostalih elementarnih troškova, dovele su ih do bezizlazne situacije.

Klupko financijskih problema steglo se 2004., kada mu stižu prve ovrhe. Najprije su suvlasnici zgrade u kojoj su živjeli pokrenuli postupak ovrhe zbog neplaćenih računa za centralno grijanje, a zatim i Zagrebačka banka kod koje je Filip Potkonjak sredinom 1990-ih podigao kredit za svoju krojačku radnju. Već 2006. stan Potkonjaka dolazi na javnu dražbu i biva prodan za iznos nedostatan za naplatu svih dugovanja. Nakon javne dražbe Filipovi ovrhovoditelji djelomično su se namirili, a dio dugova otpisali. No ostao je dug za otkup stana. Godine 2013. Filip i njegova supruga morali su se iseliti iz stana i predati ga novom vlasniku. Ali Filip i dalje Gradu Jastrebarskom plaće rate za otkup stana. Svakog mjeseca Jastrebarsko mu ovrhom usteže jednu četvrtinu mirovine radi otplate stana u čijem posjedu nije već sedam godina i koji ima novog vlasnika. A kako i gdje Filip Potkonjak živi poslije izlaska iz stana koji još uvijek mora otplaćivati?

- Eto, živim zahvaljujući dobrim ljudima. Dvije godine smo bili podstanari. Onda je gazdarica preuređivala taj prostor, pa smo godinu dana bili kod prijatelja, zatim se njemu vratila sestra i morali smo van. Pitali smo gradonačelnika Jastrebarskog za smještaj, ali dobili smo odgovor da grad nema prostor za slučajeve kao što smo mi. Sada smo ovdje gdje sam godinama držao svoju krojačku radnju. Prostor je devastiran, nema vode, nema kupatila ni kuhinje, ali dobro je, imam krov nad glavom. Hvala ljudima - govori Potkonjak dok lista papire i zbraja svoje životne minuse.

- U dubokoj starosti još uvijek imam oko 6.000 kuna duga za otkup stana u kojem ne živim. Plaćam nešto što više nije moje. Računam da bih za godinu dana to mogao otplatiti. Stan je prodan za 180.000 kuna. Svaki mjesec oduzmu mi 600 kuna od mirovine. Meni ostane 1.500 kuna, dok platim sve režije i lijekove, za hranu mi ostane 300. Brz i paklen je put od kredita i dugova do ovrha i gubitka svega za što ste cijeli život radili - priča Filip.

- Radio sam dan i noć. Krojio drugima odjeću i krpio svoje račune. Poslije svega mogu reći da sam pošteno živio i nepošteno propao. Gubitak stana je krenuo zbog duga za grijanje od 10.000 kuna koji nisam mogao podmiriti. Ostali su mi još privatni dugovi prema dobrim ljudima koji su mi pomagali da preživim. Oni znaju da ću im vratiti. Znate, razne situacije u kojima se nisam snašao ukrale su mi život, ali ja ne mogu da umrem dok svoje dugove ne vratim - kaže nam Potkonjak.

Pravna služba Srpskog narodnog vijeća u siječnju je uputila zamolbu Gradu Jastrebarskom za otpis preostalih dugova nastalih otkupom stanarskog prava za stan u kojem je obitelj Potkonjak živjela do 2013. Iako bi im oprost tih dugova znatno povisio kvalitetu života i barem donekle sudske odluke uskladio sa sadašnjim ovršnim propisima koji ne dozvoljavaju ovrhu na jedinoj nekretnini za iznose duga manje od 20.000 kuna, što je u skladu sa praksom Europskog suda za ljudska prava i tumačenjem prava na dom zajamčenim Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Jastrebarsko je odbacilo zamolbu s obrazloženjem da ta vrsta potraživanja ne ide u otpis.

A u životu obitelji Potkonjak mnogo je još neriješenih pitanja i neprevaziđenih problema. Jedna od njihovih nada bila je novoizgrađena kuća u Filipovom rodnom Otočcu, opremljena baš u ljeto 1991., kada ju je posjetio zadnji put prije ratnih sukoba. Kada ju je sljedeći put obišao, u ljeto 1995., bila je opljačkana i spaljena u Oluji.

- U novu kuću prebacio sam dio svojih strojeva jer sam planirao i u Otočcu otvoriti krojačku radnju. Pravo na obnovu nisam ostvario jer 1991. nisam bio prijavljen na toj adresi. S godinama, borbama i nepravdama stizale su razne bolesti. Supruga Gordana narušenog je zdravlja, teško se kreće, nema dovoljno radnog staža za mirovinu, korisnica je zajamčene minimalne naknade. Još uvijek se borim, ali sve ispada loše… - govori Filip Potkonjak.

Slična je i priča samohrane majke Jasminke Jovanović iz Zagreba, korisnice zajamčene minimalne naknade Centra za socijalnu skrb, koja je izgubila vlasništvo nad jedinom nekretninom na Kvaternikovom trgu. Zbog nepodmirenih računa pričuve u iznosu od 10.000 kuna njezin stan završio je lani u rujnu na javnoj dražbi. Kupio ga je za 520.000 kuna kupac broj 5, koji je sada vlasnik u zemljišnim knjigama i traži da uđe u stan. Iako je pravna služba SNV-a uložila ustavnu tužbu zbog povrede prava na dom i prava na pravično suđenje, Jasminki Jovanović i njezinoj kćeri prijeti deložacija, a one nemaju kud.

- Taj stan je ostavština moje pokojne majke i jedini dom mojoj kćeri i meni. Nažalost, ovršene smo za 10.000 kuna duga. Uskoro bismo se mogle naći na ulici, iako taj dug danas zapravo iznosi 4.226,88 kuna jer mi je kao korisnici zajamčene minimalne naknade pomogao Centar za socijalnu skrb Medveščak sa svojom jednokratnom uvećanom pomoći radi podmirenja duga i kako bi odgodili javnu dražbu, no ona je i pored svega održana. Čak je na javnoj dražbi sudac konstatirao da imam garanciju od Centra za socijalnu skrb Medveščak da će isplatiti uvećanu jednokratnu financijsku pomoć radi podmirenja dijela duga, ali je moj stan na toj dražbi ipak prodan. Znači, zbog 4.226,88 kuna duga izgubili smo pravo na dom - priča Jasminka.

Javna dražba izvršena je na temelju rješenja iz 2012. godine, prije donošenja posljednjih propisa po kojima se ne može ovršiti jedina nekretnina. Uz to, Centar za socijalnu skrb Zagreb traži od Jasminke povrat 267.207,64 kune koliko joj je, prema njihovom izračunu, uplaćeno tokom zadnjih 20 godina otkako je korisnica zajamčene minimalne naknade.

- Sama sam se branila na sudu. Nisam imala novca da platim odvjetnika. Primam 1.200 kuna mjesečno zajamčene minimalne naknade. Posložile su se životne situacije koje nam nisu išle na ruku. Samohrani sam roditelj. Otac moje kćeri je umro. Ugroženo je i zdravlje moje kćeri koja završava srednju školu. Mnogo nepravde… Sada me šokiralo i ovo potraživanje od Centra za socijalnu skrb. Ne želim da me itko žali i da mi se daje novac, nego da mi se pomogne kako bih dobila posao i sama zaradila da svom djetetu omogućim život. Iako imam završena dva fakulteta, ekonomije i menadžmenta u Zagrebu i Londonu, osim povremenih poslova na temelju ugovora o djelu ne mogu ostvariti bolji status. Gdje god sam se obratila za posao, svi se samo čude zašto imam dvije diplome - kaže Jasminka Jovanović, koja će u nesigurnosti provesti ovo ljeto dok čeka rješenja za podnesene žalbe.

- To su apsurdne pravne situacije. Primjeri Filipa Potkonjaka i Jasminke Jovanović primjeri su kako stradava gradska sirotinja, kako ni socijalne pomoći nisu dovoljne da bi se moglo preživjeti. Iako su u okviru socijalne zaštite, ljudi mogu ostati bez jedine imovine koja im je dom. Kada su njihovi problemi počinjali, oni nisu imali financijskih sredstava za pravno zastupanje, a besplatne pravne pomoći tih godina nije bilo. Obaveza suda je da uputi ranjivu stranku u njezina prava i na opasnosti koje joj prijete u pravnoj bici. To su ljudi kojima sustav nije htio pomoći - ističe Milena Čalić Jelić, pravnica u SNV-u.

- Prema našim strankama se postupalo zaista nehumano, nisu bile pravno zastupane, nisu imale pravično suđenje i nisu bile u stanju shvatiti što im prijeti. Nažalost, u slučaju Filipa Potkonjaka rokovi za sve pravne lijekove su istekli mnogo prije nego što se javio u našu pravnu službu. U slučaju Jasminke Jovanović uložili smo sve žalbe i podnijeli sve pravne lijekove i sada čekamo - kaže Čalić Jelić.